Nakon speleološko-avanturističke ekspediciji po SAD-u 1999.godine, Speleoklub “Had” Poreč je 2003.godine organizirao speleološku ekspediciju “Terra Australis 2003 – Caving in Tasmania” u prastarim gondvanskim kišnim šumama otoka Tasmanije, u potrazi za novim, djevičanskim, nikad prije istraženim jamama. Velike paprati, ogromni eukaliptusi koji se ruše, hladnoća i konstantne kiše bili su svakodnevnica sedmeročlane ekipe u dva tjedna divljine, bez ikakvog kontakta s civilizacijom.
“Tamo ima malo cesta, teško ćete doći do željenih planinskih područja; mi smo morali unajmiti helikoptere. A tamo u divljini još se uvijek mogu naći kanibali. Morat ćete biti jako pažljivi.” – rekli su nam talijanski kolege na međunarodnom skupu speleologa krajem 2000.godine kada smo im rekli za našu ideju o speleološkoj ekspediciji u Papui-Novoj Gvineji. Koliko će koštati to iznajmljivanje helikoptera? A ako nas kanibali pogode svojim otrovnim strelicama? Koga tamo naći i kontaktirati preko Interneta za podrobnije informacije? Budući su to bila teška pitanja, a eventualni odgovori još teži za prihvatiti, prst nam je na zemljopisnoj karti kliznuo malo niže. “Tasmanija!! Čuo sam da i tamo ima jama, kao i prostranih divljih područja!” – viknuo je Andrea. “Mogli bi skočit i do Novog Zelanda” – dobacio je Igor. “Tasmanija, ha? Zašto ne, znam neke tasmanske speleologe s Interneta već dvije godine, probat ću uspostavit bolji kontakt s njima.” – rekao sam. I stvarno, počeli su nam davati zanimljive podatke o tom 300 kilometara dugom i širokom otoku, udaljenom preko 18.000 kilometara od nas. Brojka od 470.000 stanovnika govorila nam je o slaboj naseljenosti otoka, a najveći su razlog bile neistražene divlje kišne šume, od kojih je preko milijun hektara zaštićeno kao World Heritage područje, i gdje se još nagađa da živi tasmanijski vuk ili tigar, tobolčar žučkaste boje, nalik vuku, s crnim prugama na hrbatu zbog čega je i nazvan tigar, koji je službeno istrijebljen 1932.godine. Pričali su nam tamošnji speleolozi i o ledenjačkim jezerima, raznovrsnim pejzažima i vegetacijom, divljim rijekama, najvišim stablima na svijetu, te preko 130 zasebnih vapnenačkih područja što je bilo najvećim razlogom našeg odlaska u tako daleke krajeve svijeta.
I tako se, nakon malo više od dvije godine virtualnih kontakata sa speleolozima tog dijela južne hemisfere, traženja sponzora i sređivanja papira, počela događati naša druga međunarodna ekspedicija. Rezervirane su avionske karte u Zagrebu, preko Interneta je osiguran prijevoz vlakom, trajektom, rent-a-carom i avionom, zatražene su vize. Nije bilo ni vremena zamisliti se di mi to idemo, a već smo se nalazili tamo negdje iznad Arapskog poluotoka. Rat u Iraku? Kad će počet, možda je baš sad počeo? Ma iskreno, nije nas to baš previše brinulo jer bili smo usmjereni prema našoj najvećoj avanturi života – speleološkim istraživanjima u kišnim šumama Tasmanije.
POVIJEST AUSTRALIJE I TASMANIJE
No, prije odlaska na Tasmaniju, valjalo je posjetiti Australiju, najveći zemaljski otok koji je ujedno i najmanji kontinent na planeti, 25 puta veći od Velike Britanije, ali na kojem živi samo 19 milijuna stanovnika, što je ekvivalent Londonu i njegovoj široj okolici. Australija je možda najurbaniziranija zemlja na svijetu budući da 85% stanovništva živi u gradovima, od čega ih 40% živi u dva najveća australska grada – Sydneyu i Melbourneu. Svatko će reći da je Australiju otkrio kapetan James Cook, ali nije baš tako. Vjeruje se da su tijekom svojih dalekih plovidbi početkom 16.stoljeća portugalski moreplovci prvi ugledali istočnu australsku obalu, dok su nizozemski brodovi početkom 1600-tih pristali na obalu, ali ih je loše vrijeme odvratilo od daljnjeg istraživanja kopna, pa su se vratili u Džakartu (Indonezija). No, 1642.godine nizozemska vlada poslala je Abela Tasmana u istraživanje tog dijela svijeta. Oplovio je cijelu istočnu obalu Australije i stigao do malog otoka kojeg je prozvao Van Diemanova Zemlja, po svom guverneru koji ga je poslao na zadatak. Otok je 1853.godine preimenovan u Tasmaniju, po samom moreplovcu koji ga je otkrio, a tek je 1770.godine poznati britanski moreplovac James Cook stigao na istočnu obalu Australije, pristao, istražio je i upisao svoja zapažanja, pa je tako Australija postala britanska koloniju. Do tih je godina Velika Britanija slala svoje zatvorenike u Sjedinjene Američke Države, ali to nakon američkog rata za nezavisnost više nije bilo moguće, pa im je kao naručen došao pronalazak nove zemlje-kontinenta. Tako su već 1788.godine prvi kažnjenici dopremljeni na istočnu obalu Australije zbog čega je trebalo osnovati veće mjesto s lukom - Sydney. Prve su godine bile vrlo teške, glad i bolesti prorijedili su kako zatvorenike, tako i kolonizatore. No, do ranih 1800-tih Sydney je postao jako trgovačko mjesto i sve je više Britanaca samovoljno doplovilo do Sydneya u nadi za boljim životom, a posebno kada je 1850-tih godina u okolici pronađeno zlato i nastupila zlatna groznica. Zatvori su premješteni na mali i oko 400 kilometara udaljeni otok Tasmaniju kako zatvorenicima koji bi eventualno pobjegli iz zatvora ne bi palo na pamet preplivati Bassov prolaz do Australije, koji je uz nesavladivu daljinu i prepun opasnih morskih pasa. Kako je vrijeme prolazilo, sve je više doseljenih Britanaca počelo razmišljati da se sva ta velika zemlja ujedini, pa je tako prvog dana 1901.godine nastala australska federacija pod kolonijalnim vodstvom Velike Britanije. Kako je stoljeće uzmicalo, Australija je postajala zemlja vlastite kulture i običaja, pa su australski republikanci doveli u pitanje daljnju podređenost britanskoj Kraljici, ali je referendum 1999.godine to potvrdio, pa je teško vjerovati da će promonarhijska vlada Australije u skoroj budućnosti postaviti isto pitanje.
Mjesecima prije našeg odlaska u Australiju stalno su se na vijestima vrtili požari zbog paklenog ljeta. Sletivši navečer u Singapur navečer, nismo se mogli načuditi tolikoj sparini, jedva se disalo. Pa neće valjda tako biti i Down Under? Bolje da to nismo pomislili. Od 52 dana na ekspediciji, sunčanih je bilo možda, ali možda, 10 dana. Ostalo oblačno, zapravo pretežno kišno. Pitali smo surfera na najpoznatijoj sydneyskoj plaži Bondi beach što je to s vremenom jer mi smo tri dana u Sydneyu i stalno pada kiša. Kaže on da do prije tjedan dana nisu tri mjeseca vidjeli kiše. Koja sreća – pomislio sam, ali peh sam se tek počeo događati. Slikali smo se s njegovom daskom, a kad se ponovno naoblačilo zbrisali smo u hostel. Navečer izlazak u grad, kupja suvenira, a u nedjeljno kišno jutro podigli smo dva rent-a-car vozila i krenuli na 1.500 km dugi put do Melbournea. Pregaženih wallabyja, patuljastih klokana, bilo je svako malo na cesti.
PRVI DOJMOVI TASMANIJE
Iz Melbournea smo letjeli za Hobart, glavni grad Tasmanije i drugi najstariji grad cijele Australije, osnovan 1804.godine kao prvo uporište osuđenika iz Engleske i Walesa. Na aerodromu su nas dočekom iznenadili lokalni speleolozi. Steve Bunton, predsjednik kluba Southern Tasmanian Caverneers, zaželio nam je dobrodošlicu, smjestio nas u tri vozila i tako smo stigli do kuće Arthura Clarkea, koji nije bio poznati britanski SF pisac, nego naš najčešći tasmanski kontakt preko Interneta. Ric Tunney, još jedan lokalni speleolog, donio je topografske karte i pokazivao nam područje koje bi mogli istraživati. Raspitivali smo se o otrovnim paukovima i zmijama, opasnim zvijerima, vremenu. Kazali su nam da na Tasmaniji postoje dvije vrste otrovnih zmija, uključujući treću najotrovniju na svijetu – zmiju tigar, ali objasnili da ima male zube pa nije uvijek precizna kod napadaja. No, zbog toga se nismo osjećali sigurnije i smirenije. Vrijeme su rekli da će biti stabilno, te da u tom južnom dijelu otoka kiša nije padala stotinjak dana. I stvarno, drugo jutro pod vedrim smo nebom krenuli autobusom u 60-ak kilometara udaljeni Dover, na samom jugu Tasmanije, gdje je Arthur imao svoju drugu kuću, u samoj divljini, i odakle smo se trebali zaputiti u kišne šume i istraživanja. Mnoštvo paprati, veliki eukaliptusi, patuljasti klokani i režanje tasmanijskog vraga daleko u šumi… Svega je bilo oko te kuće, dokaz da se nalazimo negdje vrlo daleko, na najjužnijem kopnu prije hladne Antarktike. Legli smo, ali od uzbuđenja nismo mogli brzo zaspati. Ono što smo više od dvije godine planirali, o čemu smo maštali - punim ruskacima i višesatnom hodanju u divljinu, dizanju logora, traženju netaknutih, nepoznatih jama i razdoblju od tri tjedna boravka u divljini bez kontakata s civilizacijom - trebalo se počet događat drugog jutra. Napetost, uzbuđenje, sreća, strah… Sve se to miješalo u našim glavama.
ODLAZAK U DIVLJINU
Ujutro je Steve, njihov predsjednik, održao kratki govor, rekao da svaku pronađenu jamu označimo i na ulaze stavimo pločice s brojem koje su nam dali, te objasnio što nam je činiti ako se nađemo u neprilici. Ric nam je dao uređaj za hitne slučajeve i rekao da u slučaju nesreće (ugriza otrovnice, loma noge, ozljede u jami ili sličnog) pritisnemo gumb i helikopter će se iz Canberre dignut, doletjet do Tasmanije i locirat naš položaj, te spasiti eventualnog unesrećenika. Imali su i jedno upozorenje za nas – u zadnjih 30 godina u tim se šumama izgubilo šest osoba koje nisu nikad pronađene. Ako bi u novootkrivenim jamama našli ljudske kosti, mogle bi pripadati tim osobama, kazali su. A kad smo ih pitali koji su plodovi u šumi jestivi, imali su novu priču za nas – u 19.stoljeću, kada je Tasmanija služila kao kažnjenički otok, tu su dovođene svakakve vrste kažnjenika. Jednom je tako petorica kažnjenika pobjegla iz zatvora u divljinu kada im se gubi svaki trag. Nakon dva mjeseca dana, u isti se zatvor vratio jedini preživjeli zatvorenik koji je ispričao šokantnu priču o tome kako u tim šumama nema ničeg jestivog, ni plodova, ni životinja, te da su se zatvorenici počeli ubijati i jesti među njima. Kad je ostao samo jedan, odlučio je vratiti se u civilizaciju koju je u tadašnje doba predstavljao samo zatvor.
Petero Tasmanaca krenulo je s nama u divljinu i pomoglo nam nositi opremu, i dalje uz sunčano vrijeme. Penjali smo se uz napušteni kamenolom, ali nakon sat vremena hoda i dolaska do vrha prijevoja, odlučili smo se već na drugu pauzu. Sa sobom smo teglili 400 metara speleološkog užeta, speleološku opremu, 50-ak karabinera i pločica, odjeću i svu moguću hranu – nijedan ruksak nije bio lakši od 25 kg. Zbog prevelike težine, Bojanu i Andrei su pukle naramenice, pa smo morali nešto na brzinu improvizirat i popravit to. Počeli smo se spuštati po uskom putu u sada gustoj šumi koja je konačno počela ličiti na one koje smo vidjeli u knjigama, enciklopedijama i dokumentarcima. Paprati visoke i do dva metra, ogromni eukaliptusi visoki 40-50 metara, s ogromnim i prošupljenim podnožjem, bili su naše okruženje do kraja istraživanja. A onda se put učinio sve težim. Sunce više nije dopiralo do tla zbog gustih krošnji, a grane i stotine debala srušenih stabala ležala su ispred nas. Trebalo je stalno penjati se i prelaziti povrh njih, ponekad se provlačiti ispod srušenih stabala, a nekad i hodat po njima, obraslima mahovinom, imajući u vidu da na leđima imamo teške ruksake koji bi nas mogli povući na stranu i srušiti. Bernard se tako poskliznuo na jednom deblu, pao u manju blatnu provaliju, poderao hlače, ali spasio glavu. Digli smo ga i nastavili. Arthur, koji je predvodio kolonu, neoprezno je stao na košnicu osa koje su ga izbole. U bolovima, ipak je nastavio s nama. Dva sata hoda, a nismo bili ni na pola puta. Nakon pauzi, uvijek su dvojica pomagala onome koji je dizao svoj ruksak i stavljao ga na leđa. Andrea me opet iznenadio. Koliko taj čovjek može toga nositi! Ric nam je stalno govorio da moramo doći do rijeke D’Entercasteaux, gdje smo trebali dignuti logor. Konačno, nakon četiri i pol sati hodanja, došli smo do te rijeke. Barem je tako rekao Ric. Ali gdje je rijeka, gdje je njena obala, gdje je sunce? U tom su se trenutku raspršili naši snovi o lijepoj obali s bijelim kamenjem gdje se eventualno i kupati, sunčati, prati i sušiti odjeću. Rijeka je nalazila u minijaturnom kanjonu vapnenačkih stijena, širine 1.5 metar, iznad kojeg su se dizala brda vapnenačkog stijenja, ali i dalje prekrivena gustim raslinjem i ležećim deblima. Rekli su nam Tasmanci da vodu iz rijeke možemo slobodno piti jer je izuzetno čista budući je većina tasmanijskih šuma zaštićena kao World Heritage područje. A kako i ne bi kad su to bili ostaci kišnih šuma kakve su milijunima godina unazad postojale u Gondwani, prastarom kopnu južne hemisfere koje se tada, u prekambriju, još nije bilo razdijelilo na Afriku, Južnu Ameriku, Antarktiku i Australiju. Osim na jugu Tasmanije, ostaci tih gondwanskih šuma, s velikim papratima i visokim eukaliptusima, mogu su se na našoj planeti naći još samo u Patagoniji i na jugu Južnog otoka Novog Zelanda.
Kišne su šume nalik džungli, gdje sunce teško prodire kroz krošnje gigantskih eukaliptusa zbog čega je tlo konstantno vlažno, gdje sve trune, pa tako i donji dijelovi stabala u kojima se stvaraju takvi procjepi da i čovjek može proći kroz njih. Povrh toga, zbog svoje visine, ali i vjetra koji se često spušta s okolnih brda i velikom snagom udara u krošnje, stabla eukaliptusa pucaju u svom prošupljenom podnožju i sama padaju, pa je cijela naša šuma bila groblje takvih stabala. Bilo ih je bezbroj i svakodnevno smo ih morali preskakati ili penjati se preko njih zbog čega smo napredovali samo jedan-dva kilometra po satu hoda. Tasmanci su nas po dolasku do doline rijeke D’Entrecasteaux napustili i vratili se u desetak kilometara udaljenu civilizaciju. Kasnije su nam rekli da su se i oni sami teško izvukli iz te jednolične šume, u kojoj je vrlo lako izgubiti se, i tek kasno noću uspjeli izaći. Ostali smo sami, podigli šatore i logor, ali nam je u predvečerje društvo počela praviti lagana kiša koja je noću pojačala. Ujutro smo uočili da je razina rijeke naglo porasla, a budući je kišilo kao iz kabla, razina se i dalje dizala. U panici smo počeli spuštati logor i 200 metara dalje pronašli slomljeno ležeće deblo eukaliptusa čija je kora stršila kao prirodni krov, a mi to iskoristili kao zaklon od kiše. Podigli smo i rastegnuli našu PVC foliju i to je postao naš dnevni boravak, a uokolo toga podigli naša četiri šatora. No, kiša nije prestala do narednog, trećeg jutra kada smo krenuli u prvu potragu za novim, neistraženim jamama.
Obružani mačetama, krenuli smo u probijanje novih puteva do većeg, šireg toka rijeke D’Entrecasteaux koju smo prešli preko jednog od mnoštva prirodnih mostova koje su stvorila debla srušenih eukaliptusa. Otud smo se počeli penjati uzbrdo, ali se šuma učinila sve gušćom i teško prohodnom. Zato smo opet koristili ležeća debla eukaliptusa, koja su rušenjem polegla ostala manja stabla i granje, i njima hodali kao da su mostovi usred guste šume, ali to nas je zamalo stajalo glave. Kod jednog takvog hodanja po deblu, kao vođa kolone, u zadnji sam trenutak, na samo dva metra od mene, ugledao zmiju-tigar koja se sunčala i koja je, čuvši naše korake, digla glavu i bila spremna napasti. Polako smo okrenuli se i promjenili smjer kretanja. Sjeli smo, pojeli lunch-pakete koje nam je spremila Katarina, a blijede face Bojana i Andree sve su nam rekle. Prvi dan istraživanja bio je završen, ali trebalo se sad vratiti u kamp. Srećom, Antonio je šarenim trakama (slične izolir-trakama) vrlo dobro označavao put kojim smo se kretali, pa smo tako vrlo lako ili nazad do istog mjesta na rijeci, ali kod prelaska na drugu stranu obale nismo vidjeli oznaku-traku i nakon nekoliko koraka odmah se izgubili. Zaglibili smo u totalno krivom smjeru u šumi, nismo se mogli složiti kud ćemo, ali je Bernard bio dovoljno uvjerljiv i rekao da se moramo vratiti na rijeku i tražiti oznaku. Našavši je, bilo je lako vratiti se u logor nakon šestosatnog hodanja i neuspješnog traženja jama. Uslijedila je večera koju smo, kao i ostale obroke tijekom boravka u divljini, kuhali na malom plinskom kuhalu. Na rasporedu su bile kuhane hrenovke. Naredna dva dana opet je padala kiša što nas je totalno demoraliziralo. Moral je bio na najnižoj točki – pet dana u divljini, od toga jedan sunčani, a nijedna pronađena jama. Kiša nas je prikovala u šatore iz kojih smo izlazili samo kad je bilo vrijeme objedovanja.
Konačno, nanizala su se dva sunčana jutra, za ne vjerovat! Valjalo je pametno i brzo djelovati – doručkovali smo, spremili se, uzeli sendviče, energetske čokoladice, suho voće i kiki-riki koje smo jeli na terenu i hitro krenuli u traženje jama. Očito se po jutru vidjelo kako će proteći dan jer našli smo prve dvije jame. Bile su plitke, 8 do 12 metara, ali barem smo počeli nalaziti ono zbog čega smo prevalili toliki put. Tog drugog sunčanog jutra Igor i Katarina krenuli su put civilizacije jer trebalo je kupiti još namirnica i baterija. No, njih dvoje su napustili logor, krenuli naprijed, a nakon deset minuta, ni sami ne znajući kako, opet se pojavili u logoru iako su bili uvjereni da napreduju ravno ispred sebe. I tako dvaput za redom! Toliko je jednolična bila ta šuma. Treća je bila sreća, nismo ih više vidjeli, ni čuli, ali iskreno, strijepili smo za njih i pitali se da li će uspjet izaći iz te mistične šume. Mi smo pronašli nove tri jame od kojih su se dvije činile perspektivnima. Odlučili smo ih temeljno istražiti i nacrtati naredni dan. Da bar to nismo odlučili! Naredni dan padala je jaka kiša i očito nije imala namjeru prestati. Igor i Katarina bili su već dan i pol odsutni i nismo vjerovali da će doći po kiši, ali u predvečerje su se pojavili u logoru, pokisli k’o miševi, ali s izvršenom zadaćom. Kupili su nam i donijeli svu hranu, čokoladice, časopise i ostalo što smo im bili naručili. Čak su na putu do logora našli i ulaz u novu spilji. Kiša je i dalje padala, nije prestajala tri dana! Očito je kišno razdoblje preuranjeno stiglo. Uz to, bilo je neobično hladno (8 do 10°C) budući je bio tek kraj ljeta, ali sjetili smo se što nam je jednom rekao Ric - Tasmanija nema klimu, nego vrijeme, koje ovisi o tome s koje strane svijeta zapuše vjetar. Ako zapuše sa sjevera, bude suho i sparno, ali ukoliko zapuše s Antarktike, može pasti i snijeg. Tako je kazao da je prije nekoliko godina u Hobartu jednog ljetnog dana bilo +42°C, a sljedeći je dan padao snijeg!! Srećom, imali smo tople vreće za spavanje, u koje bi se zavlačili već u 19 sati jer u njima smo se osjećali kao da spavamo u vlastitim, toplim krevetima. No, nismo se mogli prati zbog hladne rijeke i zraka, a odjeća koju smo prali nije se mogla osušiti niti nakon četiri dana. U “dnevnom boravku” toplina svijeća nije bila dostatna za jednog, a kamoli sedam članova “kišne” ekspedicije. Vatru je bilo zabranjeno paliti, pa smo tako za jednog kišnog ručavanja zaključili da u tim uvjetima nećemo izdržati još dugo u toj izrazito negostoljubivoj šumi gdje su komarci imuni na antiseptike, a miševi atakiraju naše torbe s hranom i šatore. Teško, ali razborito odlučili smo u divljini ostati dva tjedna, umjesto prvobitno planirana tri. Ali to nije bilo sve. Dok smo živjeli, ili bolje, preživljavali u šumi, čak se i strah bio zavukao u naše kosti. No, nije to bilo zbog mnoštva komaraca i nekoliko miševa; nije nas strašila ni kiša, koja je u prvih deset dana padala čak sedam, jer to su ipak samo kapljice vode. Nešto nas je drugo plašilo otkako smo drugu noć čuli kako se u daljini srušilo, očito, ogromno stablo. Nalazili smo se u dolini rijeke D’Entrecasteaux okruženoj brdima, koja smo vidjeli tek kad smo se popeli visoko na stabla, s kojih je svaku noć tako snažno puhao vjetar da je izgledalo kao da stiže vlak. I tako svaku večer, ali nerijetko i danju – mi sjedimo u logoru, osluškujemo kako nešto dolazi i tutnji, a onda čujemo kako udara u krošnje stabala, njiše ih, a podnožje stabala lagano pucketa. U takvoj šumi nije bilo nikakvih zvijeri od kojih smo se trebali plašiti, već pet ogromnih eukaliptusa, koji su pokraj našeg logora stajali nakošeno kao toranj u Pisi, a izmjereni opseg jednog od tih stabala iznosio je čak 14 metara! Svaku večer zaspali bi u strahu, a sretno se probudili narednog jutra sa saznanjem da smo preživijeli još jednu noć. Da se kojim slučajem bilo koje stablo srušilo, poklopilo bi, ne šator, nego cijeli naš logor.
Dva zadnja dana prije odlaska iz logora sunce je opet zavirilo u naš kamp. Brže-bolje otišli smo do pronađenih jama, istraživali ih i crtali, a kod jednog naizgled nebitnog provlačenja u jami označenoj pločicom IB-194 otkrili smo nešto nevjerojatno – novi, veliki prostor, ukrasi, dekoracije, stalaktiti, stalagmiti!! Sve su dotad pronađene jame bile nezanimljive, jednolične, ali ova je imala što ponuditi. Trebalo je probiti i proširiti trokutasti prolaz u prekrasnu dvoranu s ukrasima odakle je još jedan vertikalni skok vodio u novu, prostranu, ali manje lijepu dvoranu, a otud u treću još manju prostoriju odakle se više nije moglo naprijed. Na kraju, jama je imala oko 50 metra dubine i konačno, našli smo veći podzemni objekt u koji se, kao i prethodnih pet, nitko i nikada prije nas nije spustio ni istražio. Ljudske kosti nismo našli. Bilo je raznih skakavaca s velikim ticalima, što je svojstveno troglobiontima, životinjama koje dio svog života provode u tamnim podzemnim prostorima. Jame su bile gotovo identične kao one u Hrvatskoj, ali nikad nismo vidjeli tako velike, duge i čudnovate korijene koji se 10 pa i više metara spuštaju kroz podzemne prostore i hvataju za tlo u jamama da ih je nemoguće otrgnuti ili slomiti, a paralelno s njima vise i vlasuljaste niti stabala. Bilo je vremena istražiti i obližnju, sedmu pronađenu jamu sa spiljskim prolazom gdje je bilo još više tih korijenja, ali je nakon prve vertikale od 12 metara, spiljski dio nakon 40-ak metara završavao uskim dijelom. Odlični kuhar Bojan, kojem je uvijek asistirala Katarina i ponekad Bernard, pripremio je zadnju večer pečene kobasice, koje su se činile kao nagrada za naše izuzetne pronalaske. Dogovorili smo da ćemo se, ukoliko sutra ujutro bude oblačno vrijeme, dignuto što ranije i napustiti tu, u oba smisla riječi, mračnu šumu čak i da padaju sjekire, a ne samo kiša. No, nismo znali da će to biti već u 4.30 sati ujutro. Čuvši i osjetivši na svom šatoru da je počela padati sitna kiša, već sam tada počeo buditi ostale. Spremali smo šatore, ali je kiša prestala. Više nam se nije ni spavalo i počeli smo s totalnim spuštanjem našeg logora, spremili ruksake i rekli zbogom negostoljubivoj šumi gdje se nismo mogli nijednom oprati u hladnoj rijeci, koja je, pak, bila toliko čista da u vodu za piće i hranu nismo niti stavljali tablete za pročišćavanje, niti je prokuhavali. Nakon nekoliko prelazaka rijeke, provlačenja ispod debala, penjanja na njih i pada snimatelja, došli smo do prijevoja gdje nas je sunce doslovno zaslijepilo. Nakon toliko dana u tamnoj divljini, oči nisu bile spremne na toliku svjetlost budući je u međuvremenu sunce sve češće provirivalo kroz niske oblake. S autobusom smo se dovezli do kuće Arthura u Doveru, spremili večeru i veselili se čvrstim krovom nad našim glavama jer je i tu večer počela padati kiša.
Kako bi sami sebe nagradili za pronađenih sedam novih jama, odlučili smo proći skoro cijelu Tasmaniju i u tri dana vidjeti što ima ljepšeg za ponuditi strancima. Tako smo iznajmili simpatični, minijaturni kombi i s njim prešli preko 1.000 kilometara po otoku, dotaknuvši skoro sve važnije lokacije. Kupali smo se na najljepšoj tasmanskoj plaži, Wineglass Bayu, koji izgleda kao da se nalazimo na nekom tropskom otoku, posjetili drugi po veličini grad Launceston, poznat po najdužoj visećoj žičari na svijetu, povučenoj preko kanjona rijeke, vozili se po unutračnjosti Tasmanije gdje su ceste još uvijek prašnjave i neasfaltirane, došli do obala jezera zanimljivog imena Pedder, dok smo u Hobartu posjetili tvornicu čokolade Cadbury i popeli se na Mount Wellington, 1.284 metara visoko brdo-planinu odakle je pucao prekrasan pogled na cijelu južnu Tasmaniju.
Tasmanija je u nama ostavila dojam otoka prekrasne i zbog toga opravdano zaštićene i raznolike prirode i divljine, pravo mjesto za avanturiste koji se žele popeti na planinu, spuštati se u jame, kupati se na prekrasnim pjeskovitim plažama, kampirati uz St.Clair, najdublje jezero australskog kontinenta, jedriti ili kajakom ploviti po hladnom Tihom oceanu, voziti se brdskim biciklima ili hodati u kišnim šumama u nadi susreta s tasmanijskim vragom, malim strvinarom kojeg je diznejski nacrtani Taz učinio planetarno poznatim, ili tajnovitim tasmanijskim tigrom, čiji je zadnji živući primjerak uginuo u zoološkom vrtu u Hobartu 1932.godine, ali kojeg Tasmanci žele i dalje održati u životu pričama o navodnim viđenjima i susretima u divljim šumama otoka na kraju svijeta.
Post je objavljen 28.02.2007. u 19:22 sati.