Prije skoro 70 godina, u zoološkom vrtu u Hobartu, na Tasmaniji, ugasio se i posljednji primjerak životinjske vrste koja je stotinama tisuća godina dominirala australskim kontinentom, pa i šire. Sve do dolaska bijelog čovjeka.
Nakon što je krajem 1642.godine nizozemski moreplovac Abel Jansen Tasman postao prvi bijelac koji je stupio na otok Tasmaniju, prekrivenu gustim kišnim šumama, u svom je dnevniku 2.prosinca zapisao: “Ekipa koja je istraživala kopno uočila je tragove životinje koji nisu previše različite od tigrovih.” Vjerojatno su bili povedeni činjenicom da su te životinje otkrivene u šumama Azije koja je bila relativno blizu australskog kontinenta. Samo je koincidencija bila razlogom da je kasnije ta životinja upravo tako i nazvana.
Prije 25 milijuna godina Zemljina jedinstvena kopnena masa već je bila podijenjena na dva dijela. Sjeverno se nalazila Laurasia, a južno Gondwana gdje su dominirali izvorni tobolčarskih mesožderi. Pretpostavlja se da je tada svoju evoluciju započela i tobolčarska obitelj Thylacinidae kojoj je pripadalo 13 dosad poznatih vrsta tasmanijskog tigra, veličina od domaće mačke (težine 1.2 kg) do zvijeri dvostruko veće od vuka (do 60 kg). Vrsta tasmanijskog tigra koja je živjela u naše doba pripadala je srednjoj klasi i težila je do 30 kg. Dr. Stephen Wroe sa Sveučilišta u Sydneyu pretpostavlja da je samo četiri vrsta tih tasmanijskih tigrova imalo prepoznatljive pruge na leđima. No, nisu one omogućile paleontolozima da pronađene fosilne primjerke životinja u Queenslandu (Australija) identificiraju kao trinaest vrsta tasmanijskog tigra. Bile su to primitivne karakteristike lubanje, te posebni i jedinstveni zubi.
Staništa tasmanijskog tigra bile su šume, močvarna područja, ali i velika, otvorena prostranstva gdje je zbog načina lova više nalikovao prethistorijskom vuku. Naime, satima bi slijedio određeni plijen, budući je bio spor, ali izdržljiv grabežljivac. No, kako se klima na Zemlji mijenjala i Australija počela pretvarati u pustinju, tasmanijski tigar se povukao u preostale guste kišne šume te su mu se u tisućljećima evolucije na hrbatu pojavile crne pruge kako bi se u igri sunca i sjene u tim šumama još bolje stopio s okolinom i bio teško uočljiv. Uza sve te karakteristike, oduvijek je ostao tobolčar (imao je kesicu-tobolac u kojem je držao nerazvijenu mladunčad), pa nije bio ni tigar, ni vuk, nego idealan primjer konvergentne evolucije. To je proces u kojem živo biće tijekom svoje evolucije počinje fizički ličiti na drugo biće što se događa uslijed adaptacije na okruženje i način života. Znanstvenici su toj jedinstvenoj životinji nadjenuli naziv Thylacinus cynocephalus što doslovce znači – pas tobolčar s vučjom glavom, a skraćeno je nazvana Thylacine (tajlasin). Spiljski crteži životinje, te fosilni pronalasci po Australiji, Tasmaniji i Novoj Gvineji, koji su davno u prošlosti bili spojeni, dokazali su da je to ogromno područje bilo postojbinom neprikosnovenog tasmanijskog tigra.
Uslijedile su nove velike promjene na Zemlji. Klima se počela mijenjati, zagrijavati. Završilo je ledeno doba, led se topio, a razina mora i oceana dizala. Jedan, pet, stotinu metara. Mora i oceani ispunili su doline i Australija je prije više od 12.000 godina odvojena od Nove Gvineje, a Tasmanija od Australije. U Australiji su već duže vrijeme živjeli Aboridžini, nomadska plemena tamne kože, sa svojim psima koje su doveli tijekom migracije iz Azije prije 40.000 godina. Vjeruje se da su neki od tih pasa pobjegli i izgubili se u divljini, kao i psi koje su stari azijski pomorci vodili sa sobom prije 5.000 godina kada su prvi put stigli na njima nepoznato, australsko kopno. Ti su psi počeli čoporativno živjeti u divljini i tako je nastao danas poznati australski divlji pas – dingo. Budući je bio mesožder i otprilike iste veličine, našao se rame uz rame s tasmanijskim tigrom, na vrhu prehrambenog lanca. Dingo se hranio istim životinjama kao i thylacine, ali je bio brži i spretniji lovac, pa je broj tasmanijskih tigrova u Australiji počeo opadati. Čak su Aboridžini lovili tasmanijske tigrove (razna plemena su ih nazivala coorinna, loarinna, laoonana ili lagunta) kako bi se prehranili jer su do dolaska bijelog čovjeka živjeli potpuno primitivnim životom. Sve su to bili uzroci nestanka thylacina u Australiji prije otprilike 3.000 godina.
No, kad je Tasmanija postala otok, sve na njoj ostalo je zarobljeno - guste kišne šume, čudne životinje te malo pleme Aboridžina koje je živjelo pretežno uz obalu, lovilo ribe i sakupljalo plodove. Tasmanijski tigar izabrao je relativno mirne i guste kišne šume u unutrašnjosti, gdje je u drvenim ili stjenovitim šupljinama pronalazio skrovišta i ostao gotovo neokrznut dolaskom prvi ljudi.
Iako su Nizozemci otkrili Tasmaniju, smatrali su je negostoljubivom zbog gustih kišnih šuma, planinskih lanaca i nepristupačne obale, pa je nisu ni istraživali. No, u 18.stoljeću europske vlade šalju svoje najbolje moreplovce u otkrivanje novih ili slabo poznatih svijetova. Francuzi i Britanci bore se za prevlast u tom dijelu svijeta i kapetan James Cook svojim dolaskom na australsko kopno i bilješkama priskrbljuje Velikoj Britaniji ingerenciju nad ogromnim kontinentom, punim potencijala za nove farme, ljudstvo, industriju. No, na početku je daleka Tasmanija poslužila Britancima kao kažnjenički otok za osuđenike koji su s prvim kolonizatorima 1804.godine osnovali malo mjesto Hobart, današnji glavni grad Tasmanije. Nakon tri godine nastao je drugi najveći grad Launceston, na sjeveru otoka. Običan je britanski puk polako, ali sigurno počeo naseljavati Tasmaniju na koju je doveo i svoje domaće životinje. Nekoliko se pasa izgubilo u divljini Tasmanije i oni su prvi nanjušili nepoznatu tigrastu životinju koju su skrivale guste šume. U međuvremenu je i stanovništvo na otoku počeo viđati čudnu životinju koja liči na tigra, a 1805.godine psi lokalnog svećenika Roberta Knopwooda na smrt su izgrizli takvo biće i to je bio prvi primjerak kojeg je konačno bilo moguće izbliza vidjeti i pomno proučiti, a odmah je i seciran. Primjećeno je da na leđima ima crne pruge, od početka hrbata pa sve do repa. U želucu tog primjerka pronađeno je više manjih životinja, kao i wallabyja, patuljastih klokana, pa su povodljivi ljudi zaključili da je to najstrašnija zvijer s destruktivnim karakterom pronađena u tom području svijeta, tada poznatom kao Nova Holandija. Zbog svih tih osobina prozvana je najrazličitijim imenima – zebrasti vuk, vuk-klokan, tigrasti oposum, vuk-hijena, tasmanijski vukoliki pas, ali prevladala su dva najstrašnija naziva, tasmanijski vuk i tasmanijski tigar, čime si je životinja, ni kriva, ni dužna, priskrbila neslavnu reputaciju u očima bijelih kolonizatora i njena je sudbina bila zapečačena.
Kada su 1824.godine na Tasmaniju dovedene ovce, ljudi su se počeli baviti ovčarstvom. Osim mesa, proizvodili su i vunu koju su slali za Englesku i tako imali dobru zaradu. Krčili su šume koje su tasmanijskom tigru bile poprište za lov i pretvarali ih u ograđene travnate ravnice za ispašu stoke. Došlo je do neminovnog konflikta s autohtonom životinjom tog otoka. Tigrovi su odjednom kao na pladnju imali hranu. Jednom je seljaku nestala ovca, drugom dvije, treći je sve uveličao te prijavio nestanak pola stada i krivica je bačena na tu slabo poznatu zvijer. Nitko se nije sjetio i svojih pasa koji su nestali i vjerojatno napadali ovce da bi se prehranili. Statistika jedne od tadašnjih farmi Surrey Hills Station kazivala je da su od 1832. do 1849.godine tasmanijski tigrovi ubili 147, a divlji psi 299 ovaca, dakle dvostruko više! Usprkos tome, tadašnja kompanija Van Diemen’s Land Co. već je 1830.godine počela privatno nagrađivati svakog tko bi donio ubijenog thylacina na uvid. Kako su godine prolazile, ovčari su prisvajali sve više područja na Tasmaniji, tigrovog habitata, i počeli uveličavati broj izgubljene stoke. Naveli su brojku od 40.000 ubijenih ovaca na godinu od strane tasmanijskih tigrova. Bili su sve bučniji i tražili radikalne mjere protiv “štetočine” koja im uništava biznis.
Ako postoji datum koji se može smatrati početkom kraja tasmanijskog tigra, onda je to svakako bio 4. studenog 1886.godine kada je tasmanijski parlament donio odluku i poseban program uništenja thylacina. Odlučeno je da se za svakog ubijenog tigra isplatiti po jednu funtu kao nagrada, što je bio visoki iznos, računajući da je u to doba tjedna plaća bila dvije funte. Lovci, stočari, farmeri i ostali kojima je stalo do novaca udružili su snage i krenuli potamaniti zvijer. Cijele su se obitelji slikale uz ubijenu, obješenu, oderanu zvijer. Čak su se pojavili i oglasi u engleskim novinama gdje se ljude željne zabave i uzbuđenja pozivalo u Tasmaniju, u lov na tasmanijske tigrove. Koga je brigalo za životinju koja je tu mirno i spokojno živjela još prije nego su ljudi uopće postojali na planeti, a kamoli na Tasmaniji. Tada poznati engleski prirodoslovac John Gould, u posjetu Tasmaniji, izjavio je: “Kada se relativno mali otok Tasmanija bude još gušće naselio, a kroz divlje šume probile ceste, broj ove jedinstvene životinje će se vrlo brzo smanjiti, istrebljenje će biti u punom zamahu, kao što se to dogodilo vukovima u Engleskoj, i ta će životinja postati prošlost. Iako će to biti izvor velikog žaljenja, ni ovčari ni farmeri ne mogu se smatrati krivima što su se htjeli riješiti tako problematične zvijeri.”
Budući je prošlo malo vremena otkako su bijelci otkrili te istrijebili tu njima nepoznatu životinju, prirodoslovci i zoolozi nisu imali dovoljno vremena proučavati je. Sve što se zna o tasmanijskom tigru jesu pretpostavke, neke bazirane na čvrstim dokazima, neke na zaključcima i rekonstrukcijama priča ljudi koji su ga viđali u divljini i svjetskim zoološkim vrtovima (Sydney, London, New York, Berlin) gdje je u razdoblju od 1850. do 1936.godine živjelo 90 primjeraka.
Odrasli tasmanijski tigar stvarno je sličio vuku, odnosno većem psu. Bio je težak 15 do 30 kilograma, te visok do 60 cm i dug do 180 cm, uključujući 40 do 65 cm dugi, kruti i goli rep s kojim nije mahao kao pas, već ga je ponekad koristio kao oslonac. Imao je kraće i niže zadnje noge zbog čega nije mogao trčati brzo kao pas ili vuk. Njegovo trčanje je zapravo bio lagani, teturajući kas, pa je izgledalo kao da je pijan dok trči. No, zato je bio vrlo agilan, mogao je skakati i s lakoćom se penjati na drveće, kao leopard. Jednom je u zoološkom vrtu viđen kako stoji samo na zadnjim nogama, a s repom, kao trećom nogom, održava ravnotežu i uzdignut, uspravan položaj, pa je gotovo ličio na klokana u toj poziciji. U jednom trenutku, iz takvog je položaja spretno skočio do vrha kaveza visokog dva i pol metra. U divljini mu je takvo uzdignuto držanje očito pomagalo da bolje promatra što se zbiva oko njega. Imao je neobično velike i crne oči, te bio pokriven tamnožutom do svjetlosmeđom dlakom, a po cijelom hrbatu i početku repa imao je 13 do 20 tigrastih tamnosmeđih do crnih pruga koje su na početku hrbata i kraju repa bile kraće, a na bedrima najduže.
Rađao je sičušnu, nerazvijenu mladunčad, pa mu je kao i gotovo svim australskim sisavcima, Majka Priroda podarila tobolac u kojem držat potomke kako bi se nastavili razvijati, dok sišu. Iako gotovo nijem, po izjavama tadašnjih ljudi, diskretno se glasao piskavim lajanjem jip-jip za vrijeme lova, dok su u zoološkim vrtovima primjetili tiho, promuklo lajanje his-his kada bi ga razdražili. Nije bio brz, ali je to nadoknađivao sjajnim njuhom i izdržljivošću. Bio je noćna životinja, ali nije bio strvinar, već se hranio živim životinjama. Lovio je u suton kada je neumorno pratio slabije ili odvojene, manje životinje kao što su patuljasti klokani, oposumi i ostali glodavci, sve dok se ove ne bi umorile. Tada bi ih sustigao i ubio snažnim stiskom čeljusti koja je bila jedinstvena u svih poznatih životinja. Osim zubiju koji nisu bili oštri kao kod pasa ili vukova, već plosnatog, izduženog oblika i veće površine kako bi mogao lomiti kosti i lubanju ščepane životinje, imao je izuzetno veliki raspon otvora ustiju koji je iznosio nevjerojatnih 120 stupnjeva i vjerojatno je najveći raspon otvora ustiju u povijesti životinjskog svijeta. To se vidjelo kad su ga hranili u zoološkim vrtovima. Progutao bi cijelog malog klokana ili zeca.
Jednom su u kavez s njim stavili psa bulterijera kada se vidjela njegova izuzetna snaga i borbenost. Tasmanijski tigar se povlačio unatrag prema zidu dok mu se bulterijer približavao i pokušavao ga napasti s jedne i druge strane. Stisnut u kut, tylacine je okretao glavom lijevo i desno, kontrolirajući što pas radi. Kad mu je bulterijer došao dovoljno blizu, tasmanijski tigar ga je naglo i munjevito uhvatio za glavu, trznuo nekoliko puta i otrgnuo mu dio glave koji je s komadima mozga pao na pod.
Čuvari u zoološkim vrtovima opisivali su i njegovo ponašanje. Bio je aktivan u zoru, trčeći ukrug svog malog i skučenog kaveza, s glavom spuštenom dolje, kao pas tragač koji je nešto nanjušio. Odjednom bi se naglo smirio i minutama stajao nepomično, s glavom uzdignutom, kao da izviđa što se događa oko njega. Kad bi danje svjetlo bilo sve jače, jedva bi primjetio čuvara koji mu je donosio hranu, kao da je oslijepljen od sunca. Zato se danju povlačio u unutrašnjost svog skrovišta, gdje bi se sklupčao kao pas, ali je ponekad ležao i na suncu što je vrlo neobično za noćnu životinju. Dok je spavao, ležao je ispružen na boku, s gornjim uhom često uzdignutim.
Parenje se vjerojatno događalo tijekom cijele godine, a najčešće ljeti. Ženka bi krajem godine rodila dvoje do četvoro mladunčadi (toliko je i imala dojki) koji tobolac nisu napuštali do devetog mjeseca života. Sve su to pretpostavke jer nijedan od 90 tasmanijskih tigrova nije se kotio u zatočeništvu iako je primjerak u zoološkom vrtu u Hobartu živio 12 godina. U prosjeku su tigrovi u zoološkim vrtovima živjeli najviše 8 godina. Nagađa se da im je stvarni životni vijek bio 14 do 15 godina, kao kod pasolikih životinja.
Thylacine je bio povučena, plaha životinja i bojao se ljudi, pa postoje samo dva registrirana slučaja napada na čovjeka. Jedne su novine početkom 1900-tih objavile članak o napadu tasmanijskog tigra na gđicu Priscillu Murray. Navodno je tigar imao samo jedno oko, pa se pretpostavlja da je taj njegov hendikep bio razlog što je krivo procijenio ruku žene kao možda neku manju životinju. Zgrabio ju je za ruku i nije puštao sve dok mu žena nije slučajno stala na rep. Ožiljci njegovih 46 zubiju ostali su joj vidljivi nekoliko godina.
Od 1886. do 1909. godine vlada je platila 2.184 funti za isto toliko primjeraka ubijenih tigrova, a prije tog vladinog programa ukupno je 3.482 komada oderane kože poslano u London gdje su se izrađivali prsluci i druga odjeća. Najviše je ubijenih tigrova bilo 1900.godine (čak 172), ali se već tada uvidjelo da je njihova populacija u velikom opadanju. No, nitko za to nije mario i masakr je nastavljen. Ljudi su ih slikali i snimali u zoološkim vrtovima, ni sami ne znajući da se nalaze pred posljednjim primjercima životinjske vrste koju će uništili u beskrupoloznom cilju apsolutnog dominiranja Tasmanijom. Već 1910.godine tasmanijska vlada zaustavila je program ubijanja tigrova, ali je privatna tvrtka Van Diemen’s Land Co. i dalje plaćala onome tko je donio na uvid mrtvog tigra. No, u naredne tri godine nijedan tasmanijski tigar nije pronađen i upucan, a tek ih je 1914.godine ubijeno još tri. Nekoliko starih farmera potvrdilo je zoologu dr. Ericu Guileru s Tasmanijskog sveučilišta u Hobartu, danas najautoritativnijoj osobi i stručnjaku za tasmanijske tigrovime, da se u to doba pojavila neka bolest koja je pokosila mnoštvo tobolčara u Tasmaniji, uključujući i tigra. Vjerojatno je to bio štenećak koji je na otok stigao s psima iz Engleske, a poznat je kao vrlo smrtonosna bolest kod štenadi pasa zbog čega i ima takav naziv. Po podacima dr. Guilera, posljednji je primjerak thylacina u divljini ubijen 1930.godine.
Broj službeno ubijenih tasmanijskih tigrova po godinama vođenja evidencije: 115 (u prosjeku svake godine u razdoblju od 1880. do 1904.), 111 (1905.), 58 (1906.), 17 (1908.), 2 (1909.), 0 (od 1910. do 1913.), 3 (1914.) - ukupno 3.108.
Traper Walter Mullins uhvatio je 1924.godine živu majku tasmanijskog tigra s četiri mladunca. Jednog je prodao londonskom zoološkom vrtu za 150 funti, a preostala tri privatnom i kasnije ugaslom zoološkom vrtu Beaumauris u Hobartu, glavnom gradu Tasmanije. Majka nije dugo živjela, a dva mladunca uginula su uslijed bolesti. Jedini preostali thylacine nazvan je Benjamin, skraćeno Ben, iako se kasnije ispostavilo da je bila ženka. Bio je to posljednji poznati živući tasmanijski tigar. Osobni i financijski problemi javili su se u tom zoološkom vrtu tijekom 1935. i 1936.godine što je značilo da je Ben bio zapostavljen tijekom zime (koja tamo vlada od lipnja do rujna) te “ostavljen na otvorenom i danju i noću u kavezu s rešetkama, bez mogućnosti da se povuče u njegovo malo i natkriveno skrovište”. Rujan je donio ekstremno i nenadano vrijeme u Hobartu. Tijekom dana se temperatura penjala i do 38 stupnja, a noću padala ispod ništice. Dana 7.rujna 1936.godine stres je očito bio prevelik za Bena, posljednjeg tasmanijskog tigra, koji je, sâm i zanemaren od svojih čuvara, zadnji put sklopio oči na svijet koji je tako okrutno postupao s njegovom vrstom. Iste se godine, zamislite, britanska vlada sjetila patetičnog poteza - proglasiti tasmanijske tigrove zaštićenom vrstom, iako su te godine i službeno postali istrijebljeni. Ipak, 7.rujna se sada obilježava kao Dan svih ugroženih životinjskih vrsta.
No, ljudi su i dalje viđali thylacine u divljini što je bilo i realno za očekivati jer nitko nije mogao sa sigurnošću utvrditi da je Benjamin bio stvarno posljednji živući primjerak. Od 1937.godine razni znanstvenici, prirodoslovci, zoolozi, lovci i obični ljudi, uključujući i dr. Guilera 1959. i 1963.godine, organizirali su i poduzeli mnoštvo ekspedicija u najšumovitijim dijelovima Tasmanije u nadi pronalaska tasmanijskih tigrova, obružani klopkama, kamerama i velikom dozom strpljenja. Naime, u tim negostoljubivim, gustim i izuzetno vlažnim šumama konstantno padaju kiše, a kad je sunčano, zrake gotovo da i ne prodiru kroz krošnje velikih eukaliptusa. Sve što su ti uporni istraživači pronašli bili su tragovi nalik psu, žučkasta dlaka i izmet, ali nijednog thylacina nisu vidjeli. To se, pak, događalo običnom puku - ribičima, planinarima i drugim ljubiteljima prirode koji su zalazili u slabo pristupačna, brdovima, šumska i najzabitija područja Tasmanije. Do današnjih dana prijavljeno je više od 1.000 slučajeva navodnog viđenja tasmanijskog tigra i to ne samo u Tasmaniji. No, samo ih se 160 smatra jasnim viđenjima i donekle vjerodostojnim jer ljudi su povodljivi. Nekad krivo procijene psa sa šarama ili životinju koja je u šumi prekrivena sjenama drveća, pa je proglase tasmanijskim tigrom, koji je vremenom od najstrašnije i najomraženije životinje postao ikonom tog dijela svijeta.
U novinama je 1953.godine izašao članak o tome kako je neki farmer u Tasmaniji ubio tigra, ali leš nije dostavljen na uviđaj, navodno zbog straha farmera da će biti papreno kažnjen budući je ubio zakonom zaštićenu životinju. Wolmadjeri, pleme Aboridžina koje živi na jugoistoku Australije, tvrdilo je još 1973.godine da zna za postojanje pasolike životinje koju oni nazivaju waldagi i razlikuju od dinga (moran) ili domaćeg psa (gunjar). U lokalnim novinama su 1977.godine objavljene nejasne slike osam tasmanijskih tigrova, uključujući ženku s mladim u tobolcu, koji su viđeni na granici Novog Južnog Walesa i Victorije, država u sastavu Australije, ali točan lokalitet nije naveden. Ipak, najzanimljiviji slučaj dogodio se 9.ožujka 1982.godine rangeru Tasmanijskog ureda nacionalnih parkova i životinjskog svijeta. Hans Naarding istraživao je vrstu ptica i provodio statistiku u sjeverozapadnom dijelu Tasmanije. Dok je spavao u vozilu, u dva sata ujutro probudilo ga je komešanje u blizini. Upalio je reflektore na krovu džipa, a na 6 metara od vozila stajao je odrasli tasmanijski tigar. Naarding je cijele tri minute zaprepašteno promatrao životinju koja je proglašena istrijebljenom prije skoro pola stoljeća! Kad je posegnuo za fotoaparatom, thylacine se uplašio šuškanja i pobjegao u šumu. Nick Mooney iz Odjela za prijavak viđenja tasmanijskih tigrova, koji djeluje pri australskoj vladi, ocijenio je taj događaj vjerodostojnim jer se dogodio ozbiljnoj i službenoj osobi te na maloj udaljenosti, pa je mogućnost krive procjene gotovo eliminirana. U tom je području za vrijeme kolonizacije Tasmanije ubijeno najviše tigrova, pa je Australska vlada u narednih 15 mjeseci tajno istraživala to područje postavljanjem mnoštva kamera i klopki. No, ništa nije pronađeno i tek je nedavno taj top secret projekt obznanjen javnosti.
U blizini tog područja nalazi se i nacionalni park Cradle Mountain odakle su se dva ribiča 1990.godine vraćala s pecanja i na pustoj, zabačenoj cesti noću obasjali tasmanijskog tigra. Iste je godine u tom području navodno viđena majka s mladuncem, a jedan je ribič u tom području navodno triput u tri tjedna vidio thylacina, ali nije htio javno progovoriti o tome, kao ni dati svoje ime. Taksist Tony Jarvis tvrdi da je 1991.godine na poljskom putu kraj Scottsdalea zurio u tigra gotovo cijelu minutu. Dvojici motociklista je na cestu navodno istrčao tigar 1993.godine što ne bi bilo ništa čudno da se to nije dogodilo u zapadnom dijelu Australije gdje je vrsta izumrla prije tri tisućljeća! Sve je to zaintrigiralo i poznatog magnata Teda Turnera, vlasnika CNN-a, koji je 1983.godine odlučio dati 100.000 dolara nagrade onome tko dostavi nepobitan dokaz o postojanju tasmanijskog tigra. Dvadeset godina kasnije nagrada još nije isplaćena.
Najnovija vijest jest ona od kolovoza prošle godine kada je istraživač Michael Moss iz Melbournea prikupio podatak kako je 20 osoba prijavilo državnoj vladi da je vidjelo tasmanijske tigrove koji trče na rubnim dijelovima Melbournea, samo 25 km od centra grada, gdje počinje divljina. Moss je izjavio i da Australska vlada ignorira jasne dokaze da tigrovi žive u divljini uokolo Melbournea i cijeloj državi Victoriji, te da ne želi poduzeti nikakve mjere kako bi se otkrila istina.
Primjetit ćete da su sve te zagonetne priče slične drugim velikim misterijama svijeta – čudovištima iz jezera, letećim objektima, jetiju. Mnogo ljudi priča o viđenju, ali izuzetno ih malo ima fotoaparat ili videokameru pri ruci u tom trenutku. A oni koji i uspiju slikati, dostavljaju nejasne slike ili pak kasnije potvrde da su bile dorađene ili namještene. I tasmanijskog tigra bi mogli svrstati u kategoriju velikih misterija, ali barem je životinja postojala. Sad je pitanje da li je životinja preživjela. Zoolozi tvrde da je populacija patuljastih klokana i tasmanijskih vragova na Tasmaniji dvostruko porasla u zadnjih 40 godina, te da se to trebalo dogoditi i s tasmanijskim tigrovima ukoliko su preživjeli. No, znanstvenici imaju oprečna razmišljanja i neki smatraju da ukoliko je i postojalo nekoliko preživjelih primjeraka u divljini, teško je vjerovati da je ta mala populacija mogla zadržati dovoljnu genetsku raznolikost kako bi se vrsta trajno održala u životu. Dr. Guiler tvrdi kako je teško vjerovati da su eventualni preživjeli mužjaci thylacina hodali kilometrima samo da bi pronašli ženku s kojom se spariti, posebno ako su preživjeli primjerci bili raštrkani po cijelom otoku Tasmaniji, veličine Švicarske. I eventualni preživjeli tasmanijski tigrovi su vremenom stvarno mogli biti osuđeni na nestanak s planeta jer potreban je određeni, veći broj jedinki jedne životinjske vrste da mi se ona mogla održati u život. Po jednoj teoriji, rijetke životinje ili one pred istrebljenjem se stvarno rijetko viđaju, ali u međuvremenu žive godinama u miru, pareći se i postupno povećavaju broj. Kada to dostigne velike razmjere, primjerci te životinje bi se morali počet sve češće viđati - na pašnjacima, tijekom lova, pa čak i biti pregaženi na cestama. No, budući se to ne događa s thylacinima, bar ne službeno i s opipljivim dokazima, smatra se da ih više nema. Drugi znanstvenici su skloni tvrdnji da populacija tasmanijskih tigrova nije mogla porasti baš zbog povećanog broja tasmanijskih vragova koji su strvinari i oportunisti, pa vjerojatno jednu mladunčad tasmanijskih tigrova koju pronađu samu u skrovištu dok su im majke u lovu ili odrasle tigrove koji su pregaženi na cestama. Nagađa se da su tasmanijski vragovi i razlogom što dosad nikad u divljini nije pronađen nijendan mrtvav thylacine. Naime, čopor vragova može u jednoj noći pojesti cijeli leš krave, a kamoli ne bi onog thylacina.
Ipak, posljednju kockicu mozaika o zagonetki tasmanijskih tigrova treba tražiti na drugom najvećem otoku planete - Novoj Gvineji. Tamo je, kao i u Australiji, postojanje tasmanijskih tigrova u prošlosti dokazano po fosilnim pronalascima. Cijeli je otok slabo razvijen i naseljen zbog planinskim područja s gustim kišnim šumama, baš kao u Tasmaniji, samo što je šest puta veći, a poznato je da tu još žive plemena kanibala zbog čega je taj otok jedan od posljednjih neistraženih područja na Zemlji. Sve su to idealni uvjeti za postojanje mističnog i plahog tasmanijskog tigra, ali dokaza još nema, osim nekoliko navodnih viđenja. Prije 17 godina bivši farmer Ned Terry iz Tasmanije, poznat i kao amaterski prirodoslovac te zaljubljenik u misteriju tasmanijskih tigrova, dobio je telefonski poziv bivšeg misionara koji neko vrijeme proveo u visinskim dijelovima Irian Jaya, zapadnom dijelu Nove Gvineje. Taj mu je čovjek rekao da tamošnje pleme i dalje viđa tasmanijskog tigra. Terry je 1995.godine dobio, pak, pismo američkog misionara koji je trenutno živio na visoravni u Irian Jayi i koji mu je također napisao o postojanju tigra. Terry je odmah poletio za Novu Gvineju i u spomenutom području proveo tri dana. Nije pronašao tigra, ali kada je lokalnom plemenu pokazao sliku tasmanijskog tigra, ovi su je odmah prepoznali kao dobsina, njihov naziv za tigra. Iz istog je područja 1997.godine stiglo izvješće po kojem su seljaci iz dva različita zabačena naselja na padinama planine Mount Cartenz prijavili da je čopor od šest ili sedam tasmanijskih tigrova napadao njihovu stoku. Ta plemena navodno dobro znaju tu životinju i razlikuju je od divljih ili domaćih pasa.
Na Internetu se može naći mnoštvo stranica o tasmanijskog tigra, a posebno je zanimljiva web-stranica starijeg bračnog para Emberg iz Tasmanije. Buck i Joan prikupljaju informacije i svjedočanstva ljudi koji su vidjeli tasmanijske tigrove otkako su ih i oni sami vidjeli, te nazvali ured Tasmanijskih nacionalnih parkova i divljine. Rečeno im je da su vjerojatno vidjeli ono što su vidjeli, ali da za dobrobit životinje to zaborave i nikom o tome ne govore jer će u protivnom izgubiti farmu. Da li je moguće da burokrati žele zaštititi životinju na način da se o preživjelim primjercima ne dozna gotovo ništa kako lovci, novinari, fotografi i drugi oportunisti ne bi počeli u hordama dolaziti u Tasmaniju i ponovno ugrozili preživjele tasmanijske tigrove? Po supružnicima Emberg ima mnogo slučajeva viđenja thylacina, ali su ti ljudi ismijani od ostalih ili im se govori da su u tom trenutku bili pijani. Da li je i to dokaz da tasmanijski tigrovi i dalje postoje? Da li je “upalila” politika iz spomenutog ureda o zastrašivanju i ismijavanju ljudi koji bi eventualno prijavili viđenje tigra, pa većina svjedoka šuti? Ured Tasmanijskih nacionalnh parkova i divljine dao je do znanja da će kao nepobitan dokaz privatiti samo tijelo životinje ili sliku tasmanijskog tigra koji u ustima ima primjerak lokalnih novina od tog dana. Lukavo, jer dobro znaju da je životinja zaštićena vrsta, pa bi njeno ubijanje poteglo kaznene prijave i visoke kazne.
Očito je da duboko u srcima svih Tasmanijaca vlada vjerovanje da thylacine još živi. To se može zaključiti odmah po stupanju na otok. “Dobrodošli u Grad tigra” najavljuje znak na ulazu u Launceston, na sjevernoj obali Tasmanije, gdje uplovljavaju trajekti i brodovi iz Australije. Tiger Line je državni autobusni prijevoznik, “Tigers” jest ime lokalne ragbi momčadi, a Cascade, najpoznatije pivo Tasmanije, ima u svom logotipu stilizirani par thylacina. Čak se na registracijskim tablicama vozila u Tasmaniji pojavljuje stilizirani tasmanijski tigar koji proviruje kroz visoku travu, dok se u državnom grbu Tasmanije nalaze dva tasmanijska tigra koja sa svake strane drže vijenac. U suvenirnicama se mogu kupiti privjesci, bedževi, figurice s tasmanijskim tigrovima, tiskaju se razglednice s izvornim tasmanijskim kišnim šumama i kompjuterski dodanim tigrovima u divljini, ali skoro sve je uzaludno.
Skoro jer, osim pretpostavki o preživjelim primjercima, nadu o nastavku života tasmanijskog tigra daje nam još nerazvijeno četveromjesečno mladunče koje je nađeno još daleke 1866.godine. Otada se drži prezervirano u alkoholu (koji ne uništava DNK) u Australskom muzeju u Sydneyu gdje je prije četiri godine dr. Don Colgan s ekipom znanstvenika iz Odjela evolucijske biologije uspio iz tog tigrića izvući i replicirati DNK visoke kvalitete u nadi kloniranja thylacina. Još tri DNK je biologkinja dr. Karen Firestone uspjela izvući iz fosiliziranih kostiju i zubiju thylacina pronađenih u Australiji kako kloni thylacina ne bi bili usko genetski povezani. Drugi korak kloniranja jest posebnom tehnikom uvjetovati lančanu reakciju kada bi se fragmenti tih DNK duplicirali u milijunima kako bi se mogla stvoriti “datoteka” od više desetaka tisuća thylacinovih gena, što je Sizifov posao. No, prije toga bi trebalo učiniti još težu stvar – točno skupiti sve te fragmente DNK u sintetički stvorene kromosome tigra, a znanstvenici uopće ne znaju koliko je kromosoma imao živući tasmanijski tigar. Nagađaju da ih je imao 14, ali za taj zamršteni projekt kloniranja, koji košta 80 milijuna dolara, ne mogu postojati nagađanja i pretpostavke. Povrh svega, za eventualne kromosome ubrizgane u jajne stanice trebalo bi naći životinju, surogat-majku, koja će nositi zametak i okotiti thylacine. Ali nijedna životinja nije blisko srodna tasmanijskom tigru. Možda bi to mogle biti ženke tasmanijskog vraga ili numbata, prugastog mravojeda patuljastog rasta koji živi u Australiji i kojem također prijeti istrebljenje. Ali tko bi učio malog tigra kako se hraniti, te kako i koje životinje loviti? Ne bi li tako klonirana životinja bila zapravo mali vrag ili numbat “obučen” u kožu tasmanijskog tigra? Stručnjaci zato smatraju da će trebat pričekat bar 20 godina kako bi znanost išla naprijed i dala odgovore na sadašnja nagađanja i pretpostavke. Zbog toga i dr. Colgan procjenjuje uspješnost kloniranja tasmanijskih tigrova u ovom desetljeću na samo 8 do 10%.
Ljudi su obično osjetljivi kad se netko pokušava igrati Majke Prirode (ili Boga, kako vam drago) i vraćati u život nešto što više ne postoji, a posebno kad se za takve projekte koristi novac svih njih, poreznih obveznika. Jedni smatraju da bi bilo bolje tim novcem spasiti vrste pred istrebljenjem, drugi misle da bi kloniranje bilo kontraproduktivno jer čovjek više ne bi toliko pazio na ugrožene vrste znajući da ih se jednog dana može vratiti u život.
Zato se moramo vratiti u sadašnjost i realnost te upitati je li tasmanijski tigar ipak uspio preživjeti i gdje? Možda se stvarno skriva u najgušćim kišnim šumama i najnepristupačnijim dijelovima Tasmanije i Nove Gvineje od svojeg najvećeg neprijatelja, čovjeka. Oni koji još uvijek vjeruju, podsjećaju na slučaj velikih pandi kada se smatralo da je zadnji primjerak ustrijeljen još 1869.godine. Nakon 46 godina netko je izjavio da je vidio pandu u zabačenim šumama Kine, ali je bio ismijavan. Ali kad je jedan lovac ustrijelio pandu 1929.godine, znanstveni svijet se probudio i osvjestio.
Jedino što je danas opipljivo preostalo od thylacina jest tepih od osam oderanih tigrova, koji su ručno sašiveni još početkom prošlog stoljeća, a posljednji mu je vlasnik i to 1930-tih godina bila obitelji Foster iz Launcestona koja je nakon gotovo tri četvrt stoljeća odlučila dati ga na aukciju. Tako su u jesen 2002.godine tasmanijski muzeji, lanac hotela, te vlada Tasmanije sklopili posebno partnerstvo i zajedničkim snagama (čitaj: novcu) kupili tepih kako bi zauvijek ostao na otoku kojem i treba pripadati. Tako ga se sada može vidjeti u muzejima i raznim izložbama o thylacinu.
Koliko god se svi ti ljudi i institucije trudili zaživjeti priče i glorificirati tasmanijskog tigra, svi su oni izvorni potomci Britanaca koji su ih tako beskrupolozno i divljački ubijali prije manje od jednog stoljeća. Za vjerovati je da bi po stvarnom otkriću thylacina u divljini opet došlo do smanjenja njihovog broja jer ljudska je znatiželja i pohlepa nenadmašiva. Novinari, biolozi i obični ljudi iz svih dijelova svijeta, došli bi ih lovili i proučavali ili samo gledati, a sigurno bi se na otoku našli i krivolovci. Vjerojatno bi ih bijeli čovjek morao, zbog samog sebe, zatvoriti u neki rezervat, kao što je to učinio i sa svim domorodačkim narodima koji su ga gotovo uvijek prijateljski dočekivali kad je pristajao na dalekim i nepoznatim kopnima gdje bi utažio žeđ, dobio hrane u izobilju i bivao toplo obučen nakon nekoliko godina iscrpne plovidbe po hladnim i nemirnim morima.
Ova nas tužna priča o tasmanijskom tigru mora podsjetiti da je život krhak, a da istrebljenje znači kako je nešto nepovratno izgubljeno. Vjerojatno ni današnja kvazifuturistička tehnologija sa svim svjetskim stručnjacima neće moći popraviti kardinalne greške kakve je čovjek činio u prošlosti.
Post je objavljen 28.02.2007. u 19:10 sati.