Kad smo, nakon slijetanja u Chicago, došli do rent-a-car poslovnice, podigli vozila i u kasne večernje sate bili spremni krenuti na 35-dnevnu pustolovinu po SAD-u, tada, tek sam tada shvatio što sam zapravo učinio i gdje smo mi došli. Nas osmero bilo je usred Amerike u deset sati navečer pred putem u nepoznato, prepušteni sami sebi i vlastitom snalaženju. Nije bilo agencije koja je organizirala put ili vodiča s klasičnim velikim kišobranom kojeg slijediti, koji bi nam pokazao put ili nas vodio po SAD-u. Pomislio sam tada u sebi: “Koji me vrag natjerao da organiziram ekspediciju u Ameriku?” Htio sam u tom trenutku zatvoriti oči, a ponovno ih otvorivši naći se opet u pitomom Poreču ili imati čarobni štapić kojim nas istog trenutka “materijalizirati” u naš grad i da nikad nisam ni pomislio na tu Ameriku, a kamoli na ekspediciju po njoj. “Pa ‘ko će se ovdje snaći, među tolikim prometom, usred noći?” govorio sam samome sebi. Jer kad razmislite, mi smo se ipak nalazili u Americi (kako to gordo zvuči), a ne u Italiji, Sloveniji ili Austriji (bez uvrede susjedi!). Htio sam da je to samo neki ružan san, da mi zapravo nismo tamo, ali bila je to ipak kruta realnost s kojom se ubrzo trebalo pomiriti.
Morali smo sada krenuti iz Chicaga prema saveznoj državi Indiani, a da se pri tome ne izgubimo ili završimo u nekoj slijepoj ulici. A čuo sam toliko priča i predika prije puta: “ako skreneš u krivu ulicu i čekaš na semaforu, crnac s pištoljem ti samo izađe iza ugla i prosvira metak kroz čelo da bi ti uzeo auto i novac” ili “kako ćete se snaći na autocestama i znati kad treba skrenuti s njih?” ili “pazite da vas ne pokradu jer odmah vide tko nije Amerikanac”. Dodatna “otežavajućava” okolnost bila su vozila koja smo iznajmili. Kao što znate, Amerikanci imaju prokletu naviku voziti samo vozila s automatskim mijenjanjem brzina. Nema ručnog mjenjača (palice), nema pedale kvačila. A jedno od naša dva vozila bio je potpuno novi i otmjeni jednovolumenski mini-kombi marke Mercury Villager koji je imao samo 200 prijeđenih milja. “Zvijerka” od 2.500 kubika i možda 130 konja, sa zatamnjenim staklima, klima-uređajem, električnim namještanjem sjedala, podešavanjem radio-kazetofona tipkama čak i sa srednjih sjedala…ma stati ću ovdje jer tko zna što je ono vozilo još imalo u sebi. Uglavnom, skužili ste što sam htio reći – mladi Europljani, koji su u prosjeku imali 22 godine, po prvi su puta sjedili u prvoklasnim vozilima bez mjenjača i kvačila, a trebalo je krenuti iz multimilijunskog Chicaga, grada između ostalog poznatog i po velikom broju kriminalu, pa onda otići na autoceste koje navodno imaju četiri-pet kolona…
No, onog trenutka kad smo sjeli za volanom i “razbili” prvi strah, a to je trajalo možda prvih pola sata, e pa otada i sve do kraja ekspedicije mogu reći da smo Ameriku imali u “malom džepu”. Niti jednom, niti jedan jedini puta nismo se izgubili, imali problema sa snalaženjem ili zalutali po gradovima ili sporednim cestama. Bez problema smo se s autocesta prebacivali na točne sporedne ceste i nalazili put do mjesta gdje smo trebali stići, te vrlo lako pronalazili kuće naših prijatelja-speleologa koje smo poznavali dopisivanjem preko Interneta. Po Americi smo se kretali kao da se vozikamo po Istri. Bili smo potpuno opušteni i bezbrižni, premda smo prošli 15, da, točno ste pročitali, petnaest američkih saveznih država i napravili nevjerojatnih 12.000 kilometara po SAD-u…
IDEJA O EKSPEDICIJI I PRIPREME
Ekspedicija u Sjedinjene Države pala nam je na pamet tamo negdje krajem ljeta 1997.godine, nakon što smo se kao klub počeli dopisivati elektroničkom poštom (tzv. e-mailom) s američkim speleolozima koje smo upoznali preko svjetske Internet liste speleologa. “ ’Ajmo na mjesec i pol otići u Ameriku. Zanima li vas?” pitao sam na jednom sastanku. “A ne pa ne bi htjeli ići… ‘Ajde, idemo!!” odgovori ekipa. Počele su tako još te zime uvodne pripreme za odlazak u SAD. No, bili smo klub koji je tek postojao, imao je manje od pola godine, nismo imali novaca, ali smo se tješili činjenicom da živimo u Poreču, da ćemo naći sponzore. Škola, matura, vojska, roditelji, novac, posao… sve su to bili dodatni problemi na koje smo kasnije naišli. Ali stavimo sada sa strane probleme i pogledajmo kako su tekle naše pripreme i organizacija ekspedicije, te kako se pripremao teren.
Počeo sam se sve češće dopisivati računalom s Amerikancima kojih je bilo odasvud – Indiana, Kentucky, New Mexico, Arizona… Tada nisam imao pojma kako bi itinerar izgledao, koja bi bila početna točka puta po Americi, kako bi putovali, gdje bi spavali i kako se hranili. Ali vremenom, kako to u životu obično i biva, situacija se sama počela kristalizirati. U veljači 1998.godine morao sam ići odraditi još šest mjeseci vojske, no i u vojarni sam kovao planove za ekspediciju. Otamo sam i dogovarao s Ricki Sheldon, mladom američkom speleologinjom iz New Mexica s kojom smo se dopisivali, kada da nas posjeti u Poreču da joj pokažemo naše speleološke objekte budući je bila relativno blizu – na studentskoj razmjeni u Njemačkoj. Znate, kad Amerikanci dođu u Europu, onda “gibaju” po Starom kontinentu kao da je to jedna država. Tako je Ricki došla u Poreč u svibnju te godine, a kasnije se ispostavilo da je to prijateljstvo bilo jedno od ključnih faktora za pripremu ekspedicije. Izgleda da smo se pokazali kao dobri momci, pa nakon što smo joj objasnili da planiramo u SAD, Ricki nam je po povratku u svoju zemlju slala zemljopisne karte saveznih država koje smo namjeravali posjetiti, brošure o zanimljivim mjestima i nacionalnim parkovima, te davala savjete kako najjeftinije putovati. Reče ona da je najbolje uzeti rent-a-car vozila i spavati po kampovima ili na autocestama. Od prijatelja koji je već jednom bio u SAD-u doznao sam da po cijeloj Americi postoji lanac kampova KOA – Kampgrounds Of America. Na njihovim Internet stranicama provjeravao sam što to oni nude i lako zaključio da bi se isplatilo za dva do tri dolara po osobi na noć spavati u vlastitm šatorima unutar tih kampova.
Riješili smo i one probleme vezane za školu i vojsku. Za skorašnje vojne obveznike napisali smo molbe da ih se oslobodi odlaska u vojsku do kolovoza 1999.godine (do kada smo se namjeravali vratiti iz SAD-a) i one su bile pozitivno riješene, te smo računali kada kome završava škola, pa kada planirati let iz Europe. Došao sam na ideju da o tom putu po Sjedinjenim Državama napravimo dokumentarni film, pa sam iz vojarne zvao Hrvatsku televiziju koja je pokazala zanimanje za naš prijedlog, ali trebali smo si sami naći snimatelja. Članovi Speleološkog odsjeka “Velebit” iz Zagreba savjetovali su nam Sandija Novaka koji je s njima bio na ekspediciji u Južnoj Americi 1994.godine i napravio dokumentarac, a Sandi je po našem prvom telefonskom razgovoru ubrzo pristao. I zamislite si sada ovo – mladi klub, mlad u oba smisla, i kao razdoblje od kada postoji i po svojim članovima, kojima je prosječna dob bila 18 i pol godina, pripremao se otići mjesec i pol u SAD gdje bi čak bio snimljen dokumentarni film o toj ekspediciji za HRT. Meni je to bilo nešto fenomenalno, to što se u Poreču iz ničega “rodio” mali klub gdje su se skupljali mladi ljudi koje povezuje zajednički hobi – speleologija i odlično prijateljstvo koje ide van granica kluba. A ja sam im bio duhovni vođa, moja je garaža mjesto okupljanja tog kluba! Kako sam bio ponosan, i na sebe i na cijeli klub jer lijepo se slažemo i izvan kluba.
Dakle, imali smo zemljopisne karte, brošure i ideju o tome kako putovati, pa nije bilo teško složiti itinerar puta po Americi kojeg sam napisao i skicirao, te podijelio svim potencijalnim sudionicima. Treća je “modifikacija” itinerara bila ona konačna – sletjeti u Chicago, krenuti odmah za Indianu, nakon četiri-pet dana naći se u Kentuckyu, pa kroz države južnih dijelova SAD-a doći u New Mexico i Arizonu, uz obavezno zaustavljanje u Grand Canyon. Zatim bi put kroz Utahu vodio u Idaho gdje se održavao kongres američkih speleologa na kojem bi sudjelovali. Skratio sam planirano trajanje ekspedicije u Americi s mjesec i pol na 35 dana jer poslije kongresa ne bi imali što vidjeti, kao niti prijatelje speleologe na putu do Chicaga. Tako sam počeo slati poruke našim redovitim virtualnim frendovima iz SAD-a koji su s oduševljenjem odgovarali da će nam osigurati mjesta u njihovim kućama za spavanje. No, tada se situacija naglo zakomplicirala…
NEPLANIRANE KOMPLIKACIJE
Kao što je svima dobro poznato, u ožujku 1999.godine NATO je započeo rat s Jugoslavijom što je bio težak udarac našim nastojanjima i pripremama za ekspediciju. Mislili smo da bi nam to moglo uzrokovati ozbiljne probleme pri dobijanju potrebnih turističkih viza jer za Amerikance smo svi mi bili bivši Jugoslaveni kojima je možda namjera otići u SAD da bi vršili diverzije ili bombaške napade kao osvetu za napad NATO-a. To su nam kasnije potvrdili i američki speleolozi koji su se raspitivali u njihovim državnim uredima. A kad su mi neki ovdašnji poznanici i prijatelji govorili da u posljednje vrijeme Američko veleposlanstvo u Zagrebu svima odbija vize, a posebno mladim ljudima, odmah sam shvatio da se vjerojatnost odlaska u Ameriku srozala na mizerne postotke, pa sam članovima rekao da računaju s time. Ipak, ja nisam popustio ni promila, nego naprotiv, još sam više zapeo. Tražio sam što više papirologije koju bi nam Ameri mogli poslati kako bi mi mogli dokazati Američkom veleposlanstvu u Zagrebu da nam je namjera odlaska u SAD isključivo turističke, odnosno istraživačke prirode, te da imamo osiguran smještaj. Ovdje su važnu ulogu odigrali supružnici Frazier iz Indiane. Jeffrey i Pamela, članovi speleološke udruge Eastern Indiana Grotto, prvi su Amerikanci koji su nas kontaktirali preko elektroničke pošte u ljeto 1997.godine. Oni su bili prvi koji su nas pozvali da dođemo u Ameriku, a sada su bili toliko sretni što smo konačno u mogućnosti, te se pripremamo doći, da su digli na noge cijelu njihovu državnu speleološku organizaciju National Speleological Society (NSS). Tako su mi se preko e-maila iz te organizacije ubrzo javila dva predstavnika koja su bila voljna poslati nam službene pozive na kojem bi pisalo ono što treba, tj. da u SAD dolazimo na zajednička speleološka istraživanja s njihovim speleolozima, te na američki kongres speleologa. Frazierovi su nam, s njihove strane, poslali toliko potrebna garantna pisma bez kojih sigurno ne bismo dobili vize. Zamislite koju su stvar ti ljudi napravili – poslali su garantna pisma za osam osoba koje oni nisu nikad vidjeli, a od kojih se dopisuju samo s jednom, koja im je jedino riječima garantirala da smo svi dobri ljudi i da nemamo namjeru studirati, raditi ili ostati u Americi i postati socijalni slučajevi, što zabrinjava američka veleposlanstva diljem svijeta prije negoli nekome izdaju turističke vize. Frazierovi su prihvatili “izazov” premda je to bilo nešto više od toga jer stavljanjem potpisa na garantna pisma to znači da će nas oni financijski uzdržavati za vrijeme našeg boravka u SAD-u ukoliko ne budemo bili u mogućnosti snositi troškove našeg puta, pa čak i da će oni biti krivično gonjeni ako se mi ogriješimo o američki zakon.
Druge speleološke udruge iz Indiane i Kentuckya, gdje smo imali još prijatelja s kojima smo se dopisivali preko elektroničke pošte, također su nam poslale službene dopise kojima nas pozivaju u njihove savezne države na zajednička jamerenja. Dva različita američka vojnika iz vojnih baza u Europi, koje poznajemo duže vrijeme i koje smo ugostili u Poreču, te im pokazali spilje naše regije, također su nam poslali dopise za Veleposlanstvo na njihovim vojnim memorandumima na kojima je pisalo da smo ozbiljne osobe koje nemaju loše namjere za put u SAD, pa smo svu tu silnu papirologiju krajem svibnja 1999.godine proslijedili Američkom veleposlanstvu u Zagreb.
DOBIJANJE VIZA
Kakvo je to iščekivanje bilo! Netko drugi je odlučivao o našem odlasku na put snova po SAD-u. Ako dobijemo vize, nitko sretniji od nas, a ako ih, pak, ne dobijemo, bit ćemo u “badu” cijelog ljeta, znajući da smo bili na korak od možda najljepšeg doživljaja u životu. A onda smo se sjetili što su nam poznanici i “prijatelji” govorili: “svima sada odbijaju vize”, “šta ste vi ludi da će vas pustiti sada kada je rat u Jugoslaviji” ili “ma di ćete vi u Ameriku”. Kako bi to bilo glupo; da se dvije godine planirana ekspedicija pretvori u pusti san i da u očima drugih ispadnemo kao neke budale, utopisti koji su sanjali put u Ameriku skoro dvije godine, a da na kraju ne bude ništa od svega toga. Znam da je bilo i onih zlobnika koji su nas potcjenjivali ili htjeli da nam ta ekspedicije ne uspije. A kad ono službenica iz Američkog veleposlanstva kaže meni preko telefona nakon tri dana: “Vaše su vize gotove, gospodine, možete ih doći podići svakog ponedjeljka, srijede i petka od…” “Molim?” rekao sam, “Šta ne trebamo doći na razgovor s konzulom?” “Ne gospodine, vize su Vam već odobrene, možete doći po njih.”
Pa to je bilo ludo! Kužite, svi su nam govorili da ćemo teško dobiti vize, zapravo da ih ni nećemo dobiti, a nama su bile odobrene bez da smo uopće trebali ići u Zagreb i čekati u višesatne redove da bi se domogli Veleposlanstva. Ej, razumijete?! Mi smo vize dobili bez da su nas tamošnji službenici i konzul uopće vidjeli! Ne-vje-ro-jatno!!!
Nekoliko dana prije našeg polaska za Ameriku, u Istru je došao i američki bojnik koji nam je poslao jedan od dva vojna memoranduma, pa nam je dao nekoliko savjeta za put i rekao nam što nas čeka po Americi. Naglasio je da posebno pazimo na ograničenja brzine jer policija se stvori od niotkud, da ćemo zbog govora biti zanimljivi ljudima koje budemo susretali na ulici, u marketima, poštama, te da će nas pitati odakle smo, a da ćemo tako mršavi, za razliku od Amerikanaca, biti posebno atraktivni djevojkama. Opa!
U ovom ushićenom prisjećanju tih lijepih momenata zaboravih vam reći da smo prije toga bili rezervirali povratne avionske karte na relaciji Ljubljana–Frankfurt–Chicago za 20.lipnja (pokret) i 24.srpnja (povratak) po vrlo povoljnoj cijeni. Dakle, slijedila su sada dva tjedna iščekivanja, psihološkog pripremanja, savjeta, ali najvažnije od svega, 14 dana vremena da bi pronašli sponzore, sada kad smo bili definitivno sigurni da letimo “preko bare”. No, iako smo zapeli iz petnih žila, shvatili smo da sponzora neće biti previše. Pomogli su nam oni za koje se nismo nadali, a oni na koje smo sigurno računali pokazali su svoju negativnu stranu, pa smo bili vrlo razočarani što u tako bogatom Poreču, metropoli hrvatskog turizma, nitko ne želi pomoći klubu kojeg čine golobradi mladići koji su, između ostalog, išli promovirati svoju zemlju u SAD. Molbe za sponzorstvo poslali smo i najpoznatijim hrvatskim poduzećima, onima koji prave sladolede, juhe, čokolade, lijekove, pivo itd. (ne želim ih imenovanjem besplatno reklamirati), ali od svih smo dobili pismene i vrlo “diplomatske” odgovore kao “žao nam je, ali takvu vrstu sponzortsva nismo planirali za ovu godinu” ili “potrošili smo sva sredstva namijenjena sponzorstvima” i slična sranja. U redu, “hvala” vam, ali volio bih onda znati kako to da razne talijanske specijalizirane tvrtke speleološke i alpinističke opreme, kojima smo također poslali dopise s molbom za sponzorstvo, nisu imali tih administrativnih problema, pa su nas opskrbile tolikim materijalom da si to ne možete zamisliti niti u najluđim snovima. Bilo je tu speleoloških sprava, kombinezona, šljemova, prvoklasnih ruksaka, šatora, vreća za spavanje… I onda neka nam nitko više ne prebacuje zašto smo mi u Istri toliko naklonjeni Talijanima! I ako se nekome čini da sam u ovom trenutku ljut, DA, ljut sam i to jako!!
Premda su na ekspediciju mogli ići svi članovi koji su htjeli, s najvišim brojem od petnaest sudionika, pred kraj je ostalo deset ljudi, ali su Rakovac i Jellenich otpali zbog škole i mature, a predsjednica Sujević je neposredno prije slanja papirologije Američkom veleposlanstvu morala odustati zbog zdravstvenih problema. Tako su se na put u Ameriku spremali poći Antonio (tada 17 godina), Gasparini (21), Bojan (21), Bernard (18), Igor (22), Daniel (20) i Marlon (28), te snimatelj Sandi (38).
ODLAZAK I PRVI DOJMOVI
Konačno je došao i naš “Dan D” - ustajanje u 2 sata ujutro (samo za neke, jer većina je posljednje sate na europskom tlu provela u lokalnim diskotekama), pa pokret za Ljubljanu u 3.30 sati, dolazak u 5.15 sati, a let je bio predviđen za 8.10 sati (La famiglia Fantozzi era arivata con TRE ore di anticipo!). Ništa nismo htjeli prepustiti slučaju, zato smo i tako uranili. Svima je to bio prvi let u putničkom avionu, pa je sâm taj put do Frankfurta već bio doživljaj za nas. A što nas je tek čekalo… Nakon osam dosadnih sati na aerodromu u Frankfurtu, gdje smo čekali presjedanje, u 17.35 sati poletjeli smo Lufthansinim avionom za Chicago. Letjeli smo osam sati, a nikako da dođe noć. Naime, prošli smo kroz sedam vremenskih zona i kako bi ušli u novu zonu, koja je bila sat unazad od one prethodne, mi bi sunce uvijek imali na horizontu, pa je izgledalo da vrijeme ne prolazi. Zapravo, stalno je bio dan, a naši su satovi pokazivali da je deset, jedanaest sati uvečer. Tijekom leta najljepši smo prizor ugledali kada se ispod nas stvorio Grenland, snijegom okovan otok s više planinskih vrhova, a oko njega sante leda. Gledavši ga iz zraka uopće se nije doimao kao otok; više je ličio na neki kontinent.
Po dolasku u Chicago carinski službenici vrlo brzo su nas riješili kad smo pokazali dopise i rekli im da smo speleolozi pozvani od strane njihovim sunarodnjaka, naših kolega. Po pričanjima onih koji su već bili u Sjedinjenim Državama, nakon carinika trebao nas je čekati susret s posebnim policajcima koji stoje na uzvišenim postoljima i gledaju koga bi prekontrolirali. Navodno je Amerika jedina zemlja gdje ti policajci imaju ovlast odbiti turistima ulaz u SAD samo ako im nisu simpatični i vratiti ih nazad bez obzira što imaju uredne vize, pozive i valjanu svrhu dolaska u Ameriku. Neki su nas policajci stvarno pregledali, zapravo samo stavili naše ruksake na “rendgen” i odmah nas pustili, tako da uopće nismo bili svjesni kad smo službeno ušli u SAD. Odjednom smo se našli izvan aerodroma; američki automobili, taksi, autobusi, crnci oko nas. “Pa mi smo u Americi!!” uzviknuo je netko.
Autobus nas je odveo do rent-a-car poslovnice koja se nalazila odmah uz aerodrom, a nakon podignutih vozila pojavio se novi problem - gdje staviti dva i pol velika ruksaka svakog člana, što je bio prosjek prtljage koju je svaki od nas osmero imao sa sobom? U onaj jednovolumenski mini-kombi popunili smo svaki prostor koji se našao, zadnje staklo se uopće nije vidjelo, mjesto gdje se trebao nalaziti mjenjač brzina bio je također nakrcan, ispod sjedišta smo stavili turističke brošure i kataloge o našoj zemlji i regiji koje smo nosili da bi promovirali hrvatski turizam. U mini-kombiju izabrali su da će se voziti Daniel, Antonio, Bojan, Andrea i Marlon kao vozač, dok su u osobnom automobilu Sentra bili naš snimatelj Sandi, Bernard, te Igor kao vozač. Osim Gasparinija i Antonija, koji nisu tada imali položen vozački ispit, svi su se ostali izmijenjivali za volanom oba vozila tijekom svih 35 dana, a najviše je odvozio Igor, koji je uvijek bio za upravljačem Sentre.
Kad smo se našli na autocesti usred Chicaga, viđali smo svakojaka vozila i vozače - stare “krntije” u kojima je grupa crnaca slušala rap muziku “nabijenu do daske”, otmjene pick-upove, pijane starce u osrednjim automobilima… bilo je svega. Išli smo ravno prema centru grada u jedanaest sati navečer po lokalnom vremenu i bili u velikoj gužvi koja se stvorila zbog radova na autocesti. Kad smo skrenuli prema Indiani, promet se osjetno smanjio, a kasnije ga uopće nije bilo. Vrlo važna napomena za one koji namjeravaju jednog dana u SAD - autoceste se uopće ne plaćaju, osim oko velikih gradova, kakav je i Chicago. Cestarinu od 40 centi (3 kn) platili smo tri puta, za razne dionice na kojima smo prolazili, ali tijekom cijelog daljnjeg puta po Americi nismo ni jednom, ponavljam, NI JEDNOM platili cestarinu! A napravili smo 12.000 kilometara…
Jednovolumenski mini-kombi uvijek je predvodio našu malu karavanu tijekom putovanja po Americi, budući sam ja imao zemljopisne karte, a i izazov mi je snalaziti se na nepoznatim cestama, dok je Igor uvijek bio na našem “repu”. Nakon Chicaga, prvi veći grad koji smo prošli bio je Indianapolis, a to je značilo da smo u tom trenutku bili još samo dva sata vožnje udaljeni od našeg konačnog odredišta u Indiani, grada Bloomingtona. Malo zatim počeli su prvi krizni trenuci - dok su ostali članovi ekipe već odavno hrkali, ja sam također počeo plaćati danak 31-satnom nespavanju koliko nam je trajao taj 20. lipanj zbog promjena vremenskih zona. Htio sam da istu noć stignemo do Bloomingtona, ali sam počeo “kljucati”. Dok sam vozio, glava mi je stalno klonula od umora i potrebe za spavanjem, pa sam koristio više trikova - stavljao sam glavu kroz prozora da se osvježim, pjevao sam na glas pjesme koje sam slušao ili bih stao uz autocestu i umivao se u WC-u hladnom vodom… Nije previše pomoglo, ali bili smo blizu našeg odredišta. Bojan mi je još u Chicagu rekao: “Marlon, ako ti se spava, samo mi reci, pa ću te ja zamijeniti. Ja ću samo malo zadrijemati na 15 minuta.” Spavao je tri sata!
Kad smo se s autoceste prebacili na lokalnu cestu, ekipa se počela buditi, a posve nas je probudio susret s NŽV (što bi bilo “neidentificirana životinjska vrsta”). “Divovski štakor” prešao nam je cestu dok smo prolazili manjim naseljem. Gasparini je odmah viknuo: “Ma ća je to??! Poglej ke štakore imaju tu!” A stvarno je izgledao tako - dlakav i blijede boje, s dugim repom, a tijelo kao u štakora; jedino je proporcija tijela bila nekako prevelika. Misterija je potrajala do drugog dana. Konačno, oko 4 ujutro došli smo u Bloomington i relativno lako pronašli kuću našeg domaćina Billa Bausa slijedeći njegove upute koje je bio poslao e-mailom. Kuća se nalazila u mirnoj četvrti, na kraju ceste u usponu. Smjestili smo se s vrećama za spavanje u njegovom vrtu i vidjeli nove svijetleće NŽV koje su letjele po zraku. Vrlo malo nam je trebalo kako bi shvatili da su to krijesnice. Bilo ih je tako puno i tako su često svijetlile, da su zamijenile zvijezde na nebu. Drugo jutro (odnosno nakon “cijelih” 4 sati spavanja), nakon što sam ostavio napisano moje ime uz vreću, Bill me probudio, upoznao se sa mnom, pokazao kuću koju on zove Baus House (primijetili ste rimu, zar ne?) i objasnio da ide na posao, da nam ostavlja ključeve i kuću na čuvanje, te da nam je kupio namirnice za doručak. Proslijedio mi je i vrlo važnu stvar - katalog KOA kampova po Americi kojeg sam prije puta naručio od “frenda” iz Arizone da ga pošalje upravo Billu kako bi pomoću njega mogli planirati noćenja tijekom našeg dugog puta po Americi.
Bill je imao (zapravo, ima, jer tip je još uvijek među živima) oko 50 godina, živi sam i odmah me iznenadila ta njegova ležernost i povjerenje. Znam, znam što mislite. Kako je moguće da je potpunim neznancima dao ključeve od kuće već prvo jutro nakon upoznavanja? E, pa ne znam… Jedino što znam je da bi se ja mislio prije nego bi dao ključeve moje kuće nekome, ali očito je Bill čuo samo dobro o nama jer znate ono… “loš glas daleko se čuje, a dobar još dalje”. Kad se ostatak ekipe probudio, doručkovali smo integralni kruh, maslac, namaz od kikirikija, džem, sok od naranče i mlijeko, što nam je sve kupio i pripremio naš sjajni domaćin, zatim smo razgledavali njegovu kuću i čekali da dođe Aaron. Gledavši je s ceste, kuća izgleda kao da je napravljena od drvenog brodskog poda, ali približivši se shvaćate da je to zapravo neka vrsta plastike obojana u bijelo koja treba djelovati kao drvo.
INDIANA
Aaron Atz je mladi speleolog koji je s juga Indiane preselio u Bloomington zbog studija, a dopisivao se e-mailom s nama već više od dvije godine. Izmijenili smo mnogo takvih pisama računalom, a poštom i više fotografija, nacrta jama i brošura, tako da smo znali gotovo sve o njemu, a i on o nama. Aarona sam osjećao kao vrlo bliskog Internet-prijatelja, što zbog godina, što zbog zanimljivih dopisivanja koje smo imali, ali i zbog toga što me jednom nazvao telefonom, kad je saznao da planiramo doći u Ameriku, i rekao da ne moramo brinuti za smještaj u Indiani. Naime, upravo nam je on sredio da besplatno spavamo u kući od Billa s kojim se mi inače nismo nikad dopisivali. Oni se znaju jer su članovi iste speleološke udruge - Bloomington Indiana Grotto. Kao što to obično biva kod prvih susreta, kad nas je Aaron ujutro došao posjetiti i kad smo se prvi put vidjeli u živo, bili smo malo suzdržanih ponašanja jer nikad se ne zna kakav je čovjek u stvarnosti. Ali u naredna tri dana pričali smo i zezali se kao da se znamo godinama. Aaron je nepopravljivi šaljivđija, uvijek spreman na psine, ali i ozbiljne razgovore, vrlo otvoren i dobre duše.
Tijekom prvog poslijepodneva u Indiani, otišli smo na ručak u restoran gdje za pet dolara (po tadašnjem kursu 36 kn) nakrcaš tanjure predjelom, glavnim jelom, desertom i voćem u kojoj god količini želiš i koliko god puta hoćeš, kao i čaše s pićem. Na jelovniku su taj dan bili neki slatki, crveni bataci, pohani slatki kruh, meso okusa svinjetine, razno povrće kao prilog i nekoliko vrsta kolača. Mi smo se tako “nakrmili” da smo se jedva kretali po izlasku iz restorana. Slijedio je obilazak Bloomingtona gdje se nalazi vrlo poznato Sveučilište Indiane (University of Indiana), pa smo posjetili campus, američki naziv za cijeli kompleks jednog sveučilišta. Tako smo vidjeli njihovo sportsko zdanje i dvoranu gdje su trenirali košarkaši Indiana Hoosiersa, sveučilišta koje je u prošlosti nekoliko puta polučilo američke amaterske košarkaške prvaka. U dvorani je Sandi ostao odigrati hakl s Aaronom, dok smo mi obišli olimpijski bazen s više skakaonica, a kad smo izašli van primijetili smo parkirani automobil koji je na stražnjem staklu imao veliku sliku Clintona i natpis “War criminal” (ratni zločinac), te naljepnicu “Dump NATO” (odbaci NATO). Aaron reče da je to demokracija, a na naše pitanje što ako ga zaustavi policija, odgovorio je da se čak može dogoditi da se policajac složi s mišljenjem vlasnika vozila o njihovom predsjedniku. Kaznena ili krivična prijava? U najdemokratskijoj državi svijeta? Zaboravite… Nastavili smo šetnju po campusu i posjetili prekrasnu starinsku sveučilišnu knjižnicu gdje smo odmah zamijetili jedan nepojmljivi kontrast. Unutar zgrade bio je uključen klima-uređaj, a u knjižnici je u sobnom kaminu gorila vatra?! Kad smo Aarona pitali da nam to pojasni, odgovorio je da vatra gori zbog ambijenta i atmosfere jer bila je to prekrasna i velika soba za čitanje i učenje. No, nismo uspjeli potpuno skužit’ tu paralelu između ambijenta, kamina, klima-hlađenja i treće dekade toplog mjeseca lipnja u kojoj smo se nalazili. Temperatura zraka u Indiani bila je između 26 i 29 stupnjeva Celzijusa jer mi nismo promijenili hemisferu, već samo nekoliko vremenskih zona Sjeverne polutke, tako da je i tu bilo ljeto.
U gradu je bilo više čudnih zgrada koje su pripadale raznim bratstvima kao Lambda, Delta, Sigma i sličnih naziva grčkog alfabeta, što se često viđa u američkim filmovima i serijama za mlade. Bratstvo (fraternity) je samonazvani savez sveučilištaraca koji postaju vrlo utjecajni među studentima, a da bi se ušlo unutra novi članovi moraju uspješno “položiti” nekonvekcionalne ispite kao npr. polijevanje vozila profesora bojom, hodanje bez odjeće po gradu i slične gluparije. Uostalom, svi smo gledali filmove za omladinu. No, kako nam je Aaron objasnio, bratstva su zapravo skupljališta otkačenih i ne osobito uzornih studenata gdje se puši “trava”, pije alkohol, događaju orgije… U gradu smo čak vidjeli i restoran “Mali Zagreb”, ali je taj dan bio zatvoren. Aaron nam reče da je u vlasništu Hrvata koji tu žive. Nismo ni sumnjali. Ne, ne, nisam zaboravio na onu NŽV. Pitali smo Aarona što to noću šeta po šumama i cestama Indiane, a sliči štakoru. Naš amico nam je objasnio da su to oposumi, neka vrsta sjevernoameričkih krznenih glodavaca. Kasnije smo ih stalno viđali, a često i pregažene po autocestama. Mi gazimo mačke, a oni oposume, to ti je kad promijeniš kontinent…
PRVI SPELEOLOŠKI OBJEKTI
Indiana nam je jako sličila na Istru jer putovajući prema speleološkim objektima vidjeli smo mnogo zelenila, šuma i brežuljaka. No, umjesto vrabaca, šojki i kosića, po krošnjama drveća viđali smo prekrasne kardinale koji su simbol susjedne savezne države Kentucky, ali ih ima i u Indiani. Njihova žarko crvena boja tako se isticala među zelenilom da je bila divota u živo ih vidjeti, posebno za nas koji smo te ptice dosad viđali samo u enciklopedijama i dokumentarcima. A mi smo se svemu divili kao mala djeca. Prva jama koju smo posjetili bila je Gory Hole, u kojoj je Gašparini napravio prvu psinu. Na dnu prve vertikale Bill se zakačio na drugi konop, koji stalno stoji u jami, po kojem smo trebali penjati tri-četiri metra da bi se došlo u novu, uzvišenu prostoriju jame. Bill je zakačen skakao gore-dolje da provjeri stanje konopa i rekao Gaspariniju da drži konop nategnut. U toj akciji Gasparini je nenadano i naglo podignuo koljeno baš u trenutku kada se Bill naglo spustio prema dolje i ……. pras!!! Kolizija Gasparinijevog koljena i Billovog međunožja uvjetovala je strahovitu bol kod našeg jadnog domaćina, a kod onih sretnika koji su to vidjeli (ja, nažalost, nisam bio taj) smijeh do suza. Bill je nastavio skakutati, ali ovaj put to nije bilo zbog provjere konopa, nego zbog bolova. A da stvar bude gora, sve je to vidjela i Billova djevojka koja se također pridružila smijehu sretnika koji su vidjeli destrukciju Billove “populacije”. Znam, znam što si mislite, glupi detalj s ekspedicije, ali toliko smiješan da sam ga jednostavno morao ubaciti u ovaj članak kako bi ga oteo sjećanjima koji vremenom izblijede.
U naredna dva dana posjetili smo isto toliko spilja. Sustav Doghill-Donahue zanimljiv je po tome što se u spilju ulazi kroz limenu cijev promjera oko dva metra i u prvom dijelu spilje hoda se točno ispod autoceste koja se nalazi odmah iznad ulaza. Pokraj ulaza u tu spilju nalaze se dvije drvene crkve, a Aaron nam je savjetovao da budemo tihi dok se pripremamo i oblačimo jer tu žive vrlo religiozni ljudi kojima nisu simpatične osobe s naušnicama, dugom kosom ili maramama preko glave, a više je nas imalo ispunjen bar jedan od tih “uvjeta”. No, nitko iz susjednih kuća, niti iz crkve nije došao do nas. Kad smo nakon sedam sati izašli na drugi izlaz van iz spilje, dočekala nas je kiša, ali i idilično mjestašce Bedford, nastanjeno samim patriotima. Naime, ispod zemlje smo prošli dio Bedforda, a pri povratku do naših vozila, prošli smo ga iznad zemlje, pa smo viđali male, drvene kućice lokalnog stanovništva s uredno pokošenom zelenom travicom uokolo i neizbježnim poštanskim pretincima u obliku poluvaljka, te američkim zastavama na gotovo svakoj kući jer se bližio Dan zahvalnosti. Čak smo stali razgovarati s nekoliko ljudi koji su upravo kosili svoju travicu. Vrlo dojmljiv susret s idiličnim, mirnim gradićem usred šume kakav se viđa samo u filmovima.
Drugi dan nam je trebalo dva sata vožnje do spilje Wayne’s Cave, ali dok se po toj uskoj i blatnoj spilji provlačio samo jedan dio ekipe, Aaron je drugu ekipu poveo na kupanje u jezero koje se stvorilo u napuštenom kamenolomu. Izgleda kao prirodno stvoren bazen s vodom kišnicom, ali bolji naziv te vode stajačice je bara jer u njoj smo vidjeli mnogo punoglavaca od kojih je svaki težio sigurno pola kile. Tu se dolaze kupati i obližnji rednecksi. Kao što je Aaron objasnio, to je naziv za onu vrstu neurednih, neobrijanih, krezubih seljaka koji žive dalje od grada, uzgajaju stoku, a koji u ruci uvijek imaju pivu, a u ustima cigaretu. I stvarno, nakon nas, na kupanje su polako počeli dolaziti neki klinci, pa obitelj s djecom i konačno rednecksi. Ali suprotno njihovom izgledu, vrlo su susretljivi i nimalo agresivni, pa smo pričali i šalili se s njima. Bacali su pune limenke piva u vodu, pa se s litica stručavali u vodu po njih. Neizbježno je bilo glasno podrigivanje i dernjava koji snažno odjekuju po okolnim liticama koje okružuju jezero (baru), pa smo se i mi upustili u takovu vrstu natjecanja. Istu nam je večer Bill pokazivao dijaprojekciju s njegovih jamarenja u Meksiku i području T.A.G. (države Tennessee, Alabama i Georgia). Naručili smo dostavu pizza kod kuće i za samo četiri njih morali izdvojiti ukupno 47 dolara ili 105 kn po jednoj. Srećom, bila je to jedina stvar koja je u Americi bila skuplja nego kod nas. No, nesretna je stvar bila da su pizze bile slatkog okusa i s nekim mljevenim mesom umjesto šunke. No, bili smo gladni, pa su ipak “nestale” vrlo brzo. Tu večer smo Billu i Aaronu poklonili majice s klupskim oznakama i rekli da nas jednog dana moraju posjetiti u Hrvatskoj. Aaron je obećao da će doći kad završi studije.
Bojan je bio blagajnik na ekspediciji i držao je svu gotovinu novca koju smo skupili do ekspedicije, a koja nam je služila za plaćanje hrane, ulaznica, noćenja i kampova. Tako smo, predvođeni Bojanom, treći dan konačno odlučili ići u prvi američki supermarket da bi kupili prehrambene namirnice potrebne za naredna tri dana koja smo trebali provesti u Kentuckyu. Kupivši sve što se zaželjeti može (kruh, sir, slaninu, krumpir, juhu, razne sokove…) potrošili smo ciglih 74 dolara. Gdje na svijetu možete kupiti hranu za tri dana tijekom kojih treba prehraniti osam osoba za sveukupni iznos od 540 kuna? Samo u Americi… Cijena koju sam najbolje zapamtio bilo je pakovanje od šest limenki coca-cole jer za cijelo to pakovanje ne morate ukupno izdvojiti čak ni jedan dolar, nego samo 87 centi (ili 1,60 kn po limenci). Već smo u Indiani primijetili da je okus obične vode iz slavina očajan. Nije da ima puno klora, nego je okus jednostavno slab. Kod nas kad ste jako žedni i popijete vodu, čini vam se najboljim pićem za utaživanje žeđi. Ali to nije bio slučaj nigdje u SAD-u, pa smo stalno kupovali plastične boce energetskog napitka Gatorade od pola, dvije i pet litara jer cijena je bila duplo jeftinija nego u Italiji. To je bilo naše glavno piće; boca Gatoradea raznih veličina bilo je po svuda u našim vozilima.
PARTY
Posljednje večeri u Indiani Bill je u svojem vrtu priredio pravi američki party u našu čast. Pozvani su speleolozi iz svih dijelova Indiane, došlo ih je ukupno 40-ak, pa smo svi zajedno grickali slatke i slane keksiće, imali roštiljadu ili kako to Ameri zovu barbeque, čavrljali s tek upoznatim kolegama speleolozima i penjali se američkom tehnikom po speleološkom konopu kojeg je Bill postavio na posebno namijenjenoj gredi na krovu svoje kuće. Upoznali smo mnogo speleologa, većina su naravno bili stariji, dosta stariji od nas, dok nas je Aaron iznenadio obukavši našu majicu. Bill je zajedno s njegovim prijateljem pokazivao nama europskim speleolozima kakve tehnike oni koriste za penjanje, tj. tehniku ropewalker jer oni ne vole naš, kako ga oni nazivaju, frog system (tehnika žabe). Odjednom, Bill me pozove i reče da me netko treba na telefonu. “Za mene? U Americi? Pa nikome nisam dao broj telefona od Billa kad ga ni ne znam!?” Bili su to Frazierovi koji su htjeli znati da li smo sretno stigli i koji su nam sljedeći planovi. S njima se, na žalost, nismo mogli vidjeti u Indiani jer oni žive sjevernije od Bloomingtona, a i da smo išli kod njih, mogli bi biti zajedno samo jedan cijeli dan jer je Jeff radio noćnu smjenu taj tjedan. Tek što sam se vratio na party, Billova djevojka opet viče “Marlooon, a call for you (poziv za tebe)!!”. Opet?! Tko li je sada mogao biti? Dignem slušalicu, kad ono Dave Jacobs, prijatelj iz Arizone koji je trebao biti naš domaćin u toj državi kroz desetak dana. Htio je znati kako smo putovali, koji su prvi dojmovi o Americi, kada ćemo stići u Arizonu i da li sam dobio katalog KOA kampova. Čovjek je izgleda bio nestrpljiv ići s nama po jamama i spiljama jer kao što reče, mi ćemo ga izvući iz prisilne speleološke mirovine u kojoj se našao nakon operacije leđa. Postajalo mi je već neugodno da me netko zove u kući od Billa. Ispast će da mi je to bio novi ured za planiranje daljnjeg tijeka ekspedicije. Poziva, srećom, više nije bilo.
Kad je fešta polako privedena kraju, pitali smo Aarona savjete za naš daljnji put. I on reče da moramo posebno paziti na ograničenja brzine i da možemo ići najviše do 5 milja iznad dozvoljene brzine. U protivnom bi mogli imati problema, a da su posebno opasni policajci u Texasu. Drugo smo jutro trebali krenuti za susjednu saveznu državu Kentucky, ali prije pokreta predsjednica Bloomington Indiana Grottoa Patty Cummings, koju smo bili upoznali na partyju, htjela nas je počastiti doručkom. Nije nam naravno bilo žao, pa smo opet završili u nekon finom restoranu gdje smo za pet dolara izabirati što smo htjeli i u neograničenim količinama. Zahvalili smo joj na velikodušnoj gesti i pozdravili se sa svima, dok smo se s njenim sinom Chuckom trebali vidjeti za dva tjedna na skupu speleologa koji se održavao oko 2.000 km zapadnije od Indiane, a prema kojem smo i mi bili usmjereni. A što je za nas bilo 2.000 kilometara po Americi? Prava sitnica…
Na putu do Kentuckya pratila nas je kiša, a negdje na granici Indiane i Kentuckya zaustavili smo se posjetiti Aaronovog prijatelja s kojim smo se također dopisivali, a koji je bio vodič u turističkoj spilji Wyandotte. Spilja je poznata po tome što su je u prošlosti istoimeni Indijanci i u njoj ostavili mnogo artifakata. Eric Morris, bilo je to ime našeg drugog poznanika, vodio nas je po spilji s ostalim posjetiocima, a na odlasku poklonio dva vrška indijanskih strijela, od kojih je jednu on napravio, a jednu pronašao u spilji Wyandotte, čija je starost otprilike 1.000 godina. Također, poklonio nam je postere o šišmišima, minerale, te frulicu od neke vrste gline koju je on napravio. Eric se, naime, bavi skupljanjem kremenja, minerala i kristala, te od toga radi razne nakite koje prodaje u svojem dućanu, pa mi je tako poklonio nekoliko lijepih uzoraka minerala i kristala koje je pronašao u južnom dijelu Indiane. Na rastanku nam je predložio da idemo pogledati drvo s cipelama, samo 15 kilometara udaljeno od spilje. Da, i za nas je bilo čudno kakvo to drvo s cipelama može biti turistička atrakcija. Išli smo sporednom, uskom, asfaltiranom, ali loše održavanom cestom kroz šumu i ubrzo ugledali najobičnije drvo, ali “ukrašeno” s bezbroj cipela i patika vezanih vezica. Priča kaže da se lokalni mještanin po povratku iz Drugog svjetskog rata htio riješiti vojnih čizama, pa ih je bacio na to stablo. Tako su ljudi počeli bacati svoju obuću na isto stablo, a to je između ostalih učinio i legendarni NBA košarkaš Larry Bird koji je rodom baš iz Indiane. Stablo sada ima na stotine pari razne obuće, a vidjeli smo i dobro očuvane i moderne Nike-patike, dok na podu oko stabla ima otprilike još toliko pari obuće.
U Louisville, prvi veliki grad u Kentuckyu, došli smo u kasne poslijepodnevne sate istog dana, 24.lipnja, i vrlo lako pronašli obližnje mjesto Shepherdsville gdje je živio naš slijedeći prijatelj upoznat preko svjetske kompjuterske mreže. Ted Burke živi u idiličnoj četvrti lijepih prizemnih kuća i vrtova opet uredno pošišane trave. Kad nas je čovjek vidio bio je toliko sretan kao da mu se vratio izgubljeni sin, a ne da mu je u goste došla grupica mladih i nepoznatih hrvatskih speleologa. Zajedno smo otišli u grad kupiti plinske boce za kuhala i tada smo se prvi put “susreli” s Wall-Martom. To vam je lanac velikih prizemnih robnih kuća i supermarketa, sve u jednom, kojih ima po cijeloj Americi, a gdje se mogu naći živežne namirnice, odjeća, sportski artikli, tehničke stvari i razne prčkarije. U tim se supermarketima, koji rade 24 sata na dan, opskrbljuju američke obitelji jer cijene obaraju s nogu. Primjer? Paket od 12 sladoleda-lučki košta oko 3 dolara, dakle kunu i nešto po jednoj; petlitarska boca Gatoradea stoji 1,60 dolara (12 kuna) i slične lude cijene. Uz ove, kupovali smo i sasvim drugačije artikle - lopte za baseball i američki nogomet, svjetiljke Maglite, podloge za vreće za spavanje (karimate), čarape, bokserice, subwoofere, te poklone za naše najdraže. No, o Wall-Martu, koji je i danas jedan od najsnažnijih dojmova s našeg puta po Americi, bit će još govora. Po povratku kući kod Teda naručili smo pizze, koje su opet bile sladunjastog okusa, a zatim je Ted nazvao Stevea Gentrya, također člana Louisville Grottoa, koji je trebao biti naš drugi vodič po Kentuckyju. Premda ju netko povezuje isključivo s poznatim trkama konjima (tko nije čuo za svjetski poznati Kentucky Derby), ova američka država sadrži mnogo speleoloških objekata, a tu se nalazi i najduža spilja svijeta, Mammoth Cave System. Steve je istu večer donio više “šaržera” dijapozitiva o jamama i spiljama Kentuckyja koje smo trebali gledati kod Teda. Kažem “trebali” jer kad je dijaprojekcija bila završena i kad je Ted upalio svjetlo, bilo je onih koji su shrvani umorom spavali u foteljama, ali znam da su i drugi htjeli što brže u horizontalni položaj, uključujući mene. Budući da smo tu večer svi zajedno trebali otići kampirati u prirodu, a oblaci su još uvijek bili prilično neprijateljski nastrojeni, Ted nam je predložio da spavamo kod njega, a nakon malo nećkanja ipak odlučismo spavati u njegovoj garaži. Odluka je bila pun pogodak jer je po noći lilo kao iz kabla, hoću reći, palo je puno kiše.
POSJET MAMUTSKOJ SPILJI U KENTUCKYU
Ujutro nam je Ted spremio hemendeks, tj. ham and eggs (friganu slaninu i jaja), nakon čega smo mu mi poklonili klupsku majicu kojom je i on bio oduševljen. Otišli smo zajedno u shopping i imali prvi susret s policijom. Bio je to prijateljski susret sa šerifom (da, nije to bio policajac već sheriff kako je i pisalo na njegovom automobilu) koji je bio u trgovini, a mi smo razgledavali njegovo vozilo, slikali se pored njega, te po dolasku šerifa i razgovarali s njime.
Na mjesto gdje smo trebali logorovati došli smo u poslijepodnevnim satima. Nije to bio kamp, već dio zemlje u šumi koji je kupila speleološka udruga koje su Ted i Steve članovi. Kad smo podizali šatore zamijetili smo prvog pauka “američkog državljanstva” koji po bojama nije izgledao baš bezazleno. Bio je potpuno crn s crvenim trokutastim točkama. Dvojac Ted-Steve reče nam da je to Sjeverna crna udovica, pauk koji je otrovan, ali ne i smrtonosan za čovjeka. U međuvremenu, opet je počelo kišiti, a mi smo krenuli prema prvoj spilji u Kentuckyu, Lone Star (Usamljena zvijezda), dugoj oko 800 metara, koja se nalazila nekoliko metara od našeg logora. Kad smo izašli iz nje, još je žešće kišilo, pa smo večerali u improviziranoj “blagovaoni” (možda je to preuveličana riječ za drveni stol i komad najlona rastegnut po okolnim drvima). Naš vjerni i odlični kuhar Bojan te je večeri spremio juhu i tjesteninu što je došlo kao lijek za presvježe vrijeme koje nas je dočekalo u Kentuckyu. Spavati nam nije dala neka usamljena ptica koja je, valjda privučena našim žamorom, došla do krošnji pokraj nas i počela kreketati, a smiješno je to da je Ciceran primijetio kako je njeno kreštanje izgledalo kao da doziva Popovića jer njeno nam je “pjevanje” ličilo na ”po-po-viiić, po-po-viiić, po-po-viiić!!”. Naš Popović, kojem kao da se rugala ta ptica, bacio je kamen u smjeru odakle je dolazio njen “cvrkut”, pa se ptica udaljila, te smo kreštanje mogli čuti samo u daljini. No, kad smo svi legli spavati, evi ti opet nje s iritirajućim “po-po-viiić, po-po-viiić, po-po-viiić!!”. Izgleda da smo bili umorni, pa smo ubrzo svi potonuli u san bez obzira na tu glupu pticu.
Ujutro je došlo vrijeme da konačno vidimo kako izgleda ta famozna Mamutska spilja koja je bila udaljena 15 minuta vožnje od našeg logora. Zanimljivo za taj sustav spilja, koji danas ima preko 565 km podzemnih kanala, je što je glavni i najveći ulaz pronađen sasvim slučajno 17XX. godine kada je neki lovac ganjao medvjeda koji je se skrio u toj spilji. Već u 9 ujutro bili su bukirani skoro svi turistički posjeti, pa smo bili primorani uzeti karte za dvosatni posjet (umjesto četverosatnog) koji je uključivao i objašnjavanje geologije o spilji. Spiljom nismo bili previše impresionirani, vjerojatno zbog takve vrste posjeta gdje se više pričalo nego moglo vidjeti. Zato smo iskoristili činjenicu što smo se nalazili u nacionalnom parku Mammoth Cave da bi išli vidjeti Sand Cave (Pjeskovitu jamu) u kojoj je dvadesetih godina našeg stoljeća poginuo samouki speleolog Floyd Collins o kojem je bio članak u prvom broju našeg časopisa. Ulaz u tu jamu je sada zaštićen željeznim rešetkama, a uokolo se može vidjeti spušteni dio terena gdje je ondašnja vojska kopala novi okomiti kanal da bi došla do Floyda. Zatim smo se mini-trajektom prebacili na drugu stranu nacionalnog parka kojeg dijeli Green River (Zelena rijeka), a u smaragdnozelenoj šumi koja dominira krajobrazom mogli smo vidjeti mnogo srna i laneta koji se bezbrižno šeću u potrazi za hranom.
Ted i Steve su nas za ručak odveli u restoran gdje smo, vjerujem da će se svi složiti, imali najbolji obrok za vrijeme naše ekspedicije. Ali dozvolite da vam najprije opišem ambijent. Kao i sve drvene zgrade-dućani uz glavnu cestu prema Mamutskoj spilji, i naš je restoran izgledao kao da smo se vratili u doba kauboja i obračuna kod O.K.Coralla. Unutrašnjost restorana podsjećala je na saloone jer su konobarice obučene u čipkaste korzete i haljine izgledale kao ondašnje kurtizane ili plesačice can-cana; jedino smo mi i ostali gosti svojom odjećom odudarali od svega toga. Bilo je različitih obroka na jelovniku, ali ne znajući što je što, ja sam išao na klasično i sigurno - roast beef, pečeni odrezak govedine s prilogom. Inače, kad nismo pripremali hranu, već jeli u restoranu ili McDonald’su, uvijek je bila ista priča - netko naruči određenu stvar, a ostali kako papige ponavljaju “I ja ću to!”. Tako je bilo i u tom restoranu - roast beefa. A dok smo čekali da ručak bude pripremljen, zabavljali smo se igricom koja se nalazila na svakom stolu, pa izgleda da je služila baš toj svrsi - da gost “ubije” vrijeme dok čeka hranu. Igra je bila sljedeća: imate drvenu trokutastu podlogu s rupicama u kojima su zabodeni čunjići. Samo je jedna rupica prazna kako bi igra mogla započeti. Čunjićem se preskače drugi čunjić koji biva tako “pojeden”, a cilj je da čunjića ostane što manje na podlozi, u najboljem slučaju samo jedan. Do računa za taj ručak nismo mogli doći jer nam Ted i Steve rekoše da je vodstvo njihove speleološke udruge još odavno odlučilo počastiti daleke goste. Zatim smo razgledavali dućane s bižuterijama i raznim suvenirima, te se vratili u kamp. Inače, tijekom naše ekspedicije svaki je izlazak iz dućana, restorana ili supermarketa na otvoreni zrak bio traumatičan za nas. Nema zatvorene prostorije u Americi koja nema klima-uređaj, pa je nagla promjena temperature od 10-15 stupnjeva pri ulasku i izlasku iz raznih marketa, dućana i benzinskih stanica uvijek nosila dozu rizika jer po izlasku samo što ne bi dobili toplotni udar. Premda je bilo kišno vrijeme, u zraku se osjećala nesnosna vrućina i sparina.
Trećeg dana trebali smo se voziti skoro dva sata da bi došli jame Raymond’s Cave. Kako smo ušli na autocestu, prvi je prometni znak govorio da kazna za bacanje otpadaka kroz prozor iznosi 500 dolara, a Ted nam je rekao da čak i drugi vozači mogu prijaviti takvog prijestupnika policiji ako ga vide da je to učinio i ako zapamte broj tablice. Ah da, registarske tablice! Evo još jedne američke ludosti: prvi smo tjedan viđali mnoštvo automobila koji uopće nisu imali tablice sprijeda. Naime, Indiana, Kentucky i još neke savezne države imaju zakon po kojem je dovoljno da vozila imaju tablice samo straga. Čudnog li zakona... Na putu prema jami prošli smo pokraj Fort Knoxa, vrlo striktno čuvane vojne utvrde gdje američka vlada pohranjuje državna bogatstva u zlatu i novcu. I stvarno, čim je Ted zaustavio vozilo uz autocestu da bi na miru vidjeli utvrdu kroz žicu, terensko vozilo osiguranja krenulo je prema nama. Ted je to već bio predvidio rekavši da, čim netko stane, osiguranje ide provjeravati koji je razlog zaustavljanja, te da ne dozvoljavaju niti zaustavljanje vozilima u kvaru. Mi ih nismo čekali, nego smo produžili dalje. Konačno smo stigli do privatne i ne baš otmjene farme čiji vlasnik ima teren na kojem se nalazi jama. Naime, u SAD-u je vlasnik terena na kojem je ulaz u neki speleološki objekt na neki način i vlasnik te jame ili spilje, pa je pravilo da se speleolozi jave vlasniku prije ulaska u speleološki objekt, ako im on to uopće dozvoli. I mi smo se javili vlasniku, te putićem po poljanama dugim oko 500 metara krenuli prema jami. Vodič nam je bio stari pas vlasnika farme koji je izgleda vrlo dobro znao gdje smo usmjereni. Zbog velike sparine bila nam je muka oblačiti speleološke kombinezone, ali znali smo da je u jami hladnije, te da ima oštrih stijena i puzanja što je bio dovoljan razlog da promijenimo mišljenje. Tu večer opet je padala kiša, a nakon što nam je Bojan pripremio špagete sa salsom (sos od rajčice), ipak smo nastavili posljednje čavrljanje s Tedom i Steveom, jer sutra nas je čekao dugi, dugi put prema jugozapadu SAD-a.
NA PUTU OD DVIJE TISUĆE KILOMETARA
Ujutro 27. lipnja brzo smo spustili logor jer je još uvijek kišilo, spremili šatore i ruksake, te prilično blatni krenuli uzbrdo do naših vozila koji su bili parkirani na početku udoline u kojoj se nalazio logor. Opet je slijedila procedura vraćanja naše silne opreme u dva vozila. Pozdravivši se s dvojcem iz Kentuckya, zahvalili smo im na izuzetno zabavnom trodnevnom druženju, uz zajedničku želju da ovo ne bude prvi i posljednji put da se vidimo, te krenuli južno, prema državi Tennessee. I putem je padala kiša, ali nam nije stvarala probleme. Još smo na autocestama Indiane vidjeli kakva vozila imaju Amerikanci, ali na tom dugom putu od 2.000 kilometara prema našem sljedećem odredištu, gradu Carlsbadu u New Mexicu, potpuno smo se upoznali s voznim parkom prosječnog “Amera”. Od europskih automobila u 35 dana nabrojali smo osam mercedesa, devet BMW-a i čak pet Yuga. Ostalo su bili sami pick-upovi, kamioni-tvrđave i otmjeni automobili kao Lexus, Toyota i Pontiac. No, ipak su nadmoćno prevladavali pick-upovi, terenska vozila s pogonom na sva četiri kotača koja naprijed imaju kabinu za tri do sedam putnika (ovisno o modelu), dok ostale dvije trećine vozila čini otvoreni prostor gdje se stavlja materijal, oprema ili slično. Kamioni, odnosno “tvrđave koje se kreću” su nevjerojatna. Ako ih niste primjetili na retrovizoru kad vas pretječu, naprosto vas uplaše. A noću vam se čini kao da pokraj vas prolazi pokretna diskoteka jer cijela je kabina i ostatak kamiona osvijetljen svjetlima koje ekscentrički vozači stavljaju kako bi im vozilo izgledalo otkačeno. Kad vas takvo stvorenje pretjeca prvi put, pa vam još i zatrubi, a uz to je i noć, kako se nećete uplašiti. Ipak, najluđa stvar koju smo vidjeli na cestama bile su prizemne drvene kuće koje su kamioni prevozili. Vrlo često smo ih viđali na autocestama i svaki put bi nas ta scena nasmijala. Vidite prizemnu, dugu kuću koja putuje po cesti…
Ono čime smo ostali neugodno iznenađeni tijekom putovanja po Americi bilo je stanje autocesta. Nisu bile u zavidnom stanju kao što jesu ostale stvari u Americi naspram onoga što viđamo na našem kontinentu. Po autocestama je iz popucanih dijelova asfalta raslo busenje trave, to smo viđali gotovo svugdje, a ja se ne sjećam da smo igdje vidjeli tamne, nove slojeve asfalta. Kad putujete po Italiji vidite da tamo stalno dotjeruju autocestu, stavljaju nove slojeve, a u američkih autocesta sloj asfalta toliko je blijed (čitaj: star) da vas bole oči ako za sunčanog dana ne nosite naočale. Možda je to razlog da se u Italiji i drugim eurposkim zemljama autoceste plaćaju, a Americi ne. Da stvar bude još gora, nasred autoceste se ponekad mogla naći i ogromna guma kamiona, dok ih je uz autocestu bilo na stotine. Znam, ovo što govorim je naprosto nevjerojatno, ali srećom imam još sedam svjedoka koji će vam to potvrditi. U dva ili tri navrata kad smo vozili najvećom dozvoljenom brzinom, ispred nas se stvorila velika kamionska guma i da je krajnjim trzajem volana nismo izbjegli sigurno bi se nešto ružno dogodilo s našim vozilima, a možda i s nama. Na putu prema Nashvilleu, glavnom gradu Tennesseeja, stali smo na benzinskoj stanici napuniti gorivo i razgibati se, a šok smo doživjeli u obližnjoj pošti gdje smo se telefonom htjeli javiti kući. Na oglasnoj ploči nalazila se slika muškarca uz naslov “WANTED (traži se)”. Bila je to potjernica za nekim Gonzalezom koji je pobjegao iz zatvora u Texasu i ubijao ljude po autocestama južnih dijelova SAD-a. A mi smo bili usmjereni baš tamo!
Krećući se prema jugu ušli smo u državu Tennessee, prošli kroz Nashville, prijestolnicu country glazbe, te nastavili za Memphis. Ovdje smo imali prvu veću pauzu jer smo namjerno htjeli stati u gradu Elvisa. Graceland, mjesto gdje je živio veliki Presley, nalazi se upravo u Memphisu. Odvojili smo 4 dolara da bi vidjeli njegov vozni park sportskih, otmjenih i službenih automobila iz 60-tih i 70-tih godina, dok se vani mogao razgledati njegov osobni avion. U WC-u sam imao prvi razgovor s neznancem u Americi. Zaposlenik, crnac, koji je brinuo da sve bude izuzetno čisto unutra, nasmiješio mi se i rekao “Hey man, nice boots. Where are you from?” Imao sam gojzerice koje su mu bile čudne. “Europe” rekao sam. “France?” nastavi on. “No, Croatia… near Italy.” Ne treba niti sumnjati da za Hrvatsku nije nikad čuo, ali mu je Italija već bila poznatija riječ. Ekipa je u međuvremenu kupovala suvenire, razglednice i slikala se uz parkirane kamione-tvrđave koje smo viđali na autocesti i koji su konačno bili na dohvat ruke i fotoaparata, a nakon toga nastavili smo prema Arkansasu, državi Billa Clintona. Prošli smo pokraj njegovog Little Rocka, gdje je rođen, ali ništa posebnog nismo vidjeli. Imajući CB-stanice, koje nam je za ekspediciju posudila tvrtka “Almar” iz Funtane, suvozači iz naša dva vozila znali bi porazgovarati koji su sljedeći planovi i mjesta zaustavljanja, a zahvaljujući CB stanicama znali smo i ako netko iz drugog vozila mora obaviti nuždu ili ne može više izdržati od gladi. To se i desilo dok smo jurili po Arkansasu, pa su neki htjeli na pizzu. No, imajući loše iskustvo s pizzama tijekom našeg prvog tjedna u Americi, odlučili smo probati s najpoznatijom američkom kućom pizza – Pizza Hut, za koju sam ja znao budući je česti sponzor na utakmicama američkog nogometa kojeg zdušno pratim. Bio je to pun pogodak! Dok smo čekali narudžbu, opet smo se zabavljali igricama. Izgleda da je to glavna “fora” u Americi i da svaka država ima svoju razbibrigu prije objedovanja. Ovdje su na stolu bile drvene bojice i papiri s osmosmjerkama, križaljkama, pitalicama i sličnim. Počeli smo to ispunjavati, a nedugo zatim stigle su pizze, ali kakve pizze! Prave, na kakve smo mi naviknuti, bez slatkog mljevenog mesa. Mi ih naručili četiri, a konobarica, jedna vrlo, vrlo popunjena crnkinja, reče da nas petom pizzom časti kuća. Evo što ti znači pratiti američki nogomet! Kad smo završili pojesti ih, ili bolje rečeno, kad smo prestali jesti (a spojivši ostatke svih pizza dobili bi sigurno jednu i pol pizzu), neki se više nisu mogli kretati, a neki su se toliko prenajeli da su zamalo bili pred povraćanjem. Drugi “biser” Gasparinija u Americi bio je izbor WC-a u tom restoranu. Došao je do vratiju i našao se u dvojbi – ući kroz vrata na kojima piše Men ili Women. Hm? Nakon što je nekoliko puta oketao glavom prema jednom i drugom natpisu, izabrao je onaj pogrešan. Kao olakšavajuću okolnost uzet ćemo činjenicu da ne zna engleski, ali opet, ne znati što je “men”, a što “women”… Otvaram zagradu kad govorimo o mjestima za obavljanje nužde u Sjedinjenim Državama. Svi ste se vozili željeznicom bar jednom u životu. Dakle, znate kojim tupim pogledom krave gledaju vlak kad ovaj prolazi pokraj njih. E, pa isto će vas tako pogledati svaki Amerikanac kad ga pitate za “WC” ili “toillete”. “What’s that Sir?” pitat će vas. Oni imaju posebnu riječ - restrooms. U doslovnom prijevodu bilo bi to “sobe za odmor”, ali ne znam da se ljudi baš odmaraju ili opuštaju kad obavljaju nuždu. Više se naprežu, ali nećemo sad u detalje. Zatvaram prije otvorenu zagradu. Bilo je vrijeme da se vratimo našoj “dragoj” autocesti, a jedino još vrijedno spomena uz autoceste Arkansasa bile su močvare kakve se viđaju u horror-filmovima, s mrtvim stablima koji izranjaju iz vode, što je značilo da se nalazimo blizu Louisiane, močvarne države zbog velike delte rijeke Mississippi koja tamo utječe u Meksički zaljev. No, Louisianu nismo prošli, već je zaobišli i stigli u najveću i najpoznatiju američku saveznu državu, Texas.
U NAJVEĆOJ AMERIČKOJ SAVEZNOJ DRŽAVI
Bili smo već više sati na putu, a trebalo je još preko 1.000 kilometara do našeg krajnjeg odredišta, države New Mexico. Po itineraru i planu trebali smo spavati u KOA kampu negdje na početku Texasa, ali su dečki bili puni energije i rekli da možemo produžiti dokle uspijemo dogurati tu večer. Tako smo vozili cijelu noć, te oko 2 ujutro morali stati u Dallasu da bi krcali gorivo. Inače, benzin je u Americi nevjerojatno jeftin, pa tako za jedan litar treba izdvojiti samo dvije i pol kune što je prosjek cijene benzina koja lagano varira s obzirom na državu u kojoj se nalazite. I dok su neki pokušali nazvati kući iz telefonske govornice, a drugi zapalili cigaretu, ja sam primijetio dva sumnjiva tipa na toj benzinskoj crpki. Bilo je dva u noći, nalazili smo se u najvećem i najpoznatijem gradu u Texasu gdje ima mnogo Meksikanaca zbog blizine te države, pa sam se požurio napuniti rezervoar i platiti, te ekipu poslati brže bolje u vozila kako bi krenuli dalje. Dvojac nas je stalno promatrao, ali smo možda bili u prevelikoj brojnoj nadmoći, premda su mogli imati i pištolj. Zbog toga je vjerojatno i plaćanje na crpkama koje rade noću napravljeno tako da se novac stavi u tanjurić za pultom kojeg prodavač okrene s druge strane neprobojnog stakla ili se pak plaćanje vrši kreditnim karticama zahvaljujući kojima se uopće ne treba do kase. Kreditnu karticu se prođe kroz magnetski utor na crpki, te ubrzo bude isprintan račun. Nema potpisa, nema gotovine i nema susreta s djelatnikom. To smo isključivo prakticirali pri plaćanju goriva po Americi. Naime, kad plaćate neki račun s novčanicama većeg “kalibra”, moglo bi se dogoditi da vam novac neće uzeti, pa čak i pozvati policiju u strahu da im želite možda podvaliti krivotvorene novčanice. Tako smo se i mi osjećali neugodno kad bi negdje plaćali u novčanici od 100 dolara, pa smo gotovo uvijek imali usitnjen novac. No, vratimo se mi Texasu. Puni goriva i s još uvijek popriličnom dozom energije, nastavili smo voziti oko sat i pol kroz Dallas i njegovu periferiju u smjeru istok-zapad gdje su nas pretjecale bande crnaca na snažnim brzinskim motorima obućeni samo u kratke majice i jeans. Kad smo prošli Dallas nismo više viđali motoriste, makar je i bilo vrlo kasno, četiri ujutro. Nakon još pola sata vožnje došli smo u grad Abilene, relativno blizu New Mexica, gdje se nalazio sljedeći KOA kamp i tu smo odlučili prespavati noć, bolje rečeno jutro, jer bilo je već skoro 5 sati.
Ti KOA kampovi pravi su biseri za osobe koje vole putovati, a Amerikanci vole putovati, ali još više, malo potrošiti. Zato su napravljeni po njihovoj mjeri – podijeljeni su na “sektore” za šatore, kamp-kućice ili velike kampere, a svaki kamp obavezno ima mali bazen, tuševe, praonicu i sušionicu rublja i mini-markete. Svaka parcela ima priključak za struju, te stol gdje bi mi obično objedovali. Da, sve u svemu, kamp kao i svaki drugi, ali bio je zanimljiv zbog tih praonica rublja koje smo dosad viđali samo na televiziji. Staviš rublje u mašinu, proliješ po odjeći tekući prašak, sve lijepo zatvoriš, ubaciš 4 ili 5 kovanica od 25 centi, namjestiš temperaturu i način pranja i to je sve. U sljedećih pola sata možeš ići telefonirati ili jesti ili odmarati, dok se tvoje rublje fino pere. Ako sam u vojsci naučio šiti, na putu po Americi naučio sam kako se pere rublje – da bijele stvari idu posebno i da se peru na visokoj temperaturi, a da se raznobojna odjeća stavlja opet posebno i to na hladnoj temperaturi, bez kuhanja. Ma vidiš ti to, nisam znao da je tako jednostavno prati rublje. Pa ne znam što se onda naše mame i ostale domaćice znaju ljutiti i “puhati” kad imaju puno robe za prati… Kad smo se vratili do praonica, vidjeli smo da je rublje dobro oprano, da nije poprimilo boje ostale odjeće. A sve zato jer je Marlon i pazio da se to ne dogodi, pa bi prije pranja dobro pregledao tko što baca u isti bubanj. Stavili smo zatim robu sušiti u sličnim strojevima koji vrte odjeću dok puše topli zrak, te smo za 15 minuta imali čistu i suhu odjeću kojoj je jedino nedostajala pegla (iliti glačalo), ali to bi ipak bio preveliki luksuz. Slijedilo je zatim objedovanje u kampu, pa kupanje u bazenu, dok se na samo nekoliko metara udaljenoj i užarenoj autocesti odvijao popriličan promet u kojem smo se ubrzo i mi našli.
NEW MEXICO I BIJELA PUSTINJA
Put je vodio prema New Mexicu i tek što smo ušli u tu državu našli smo rest areu gdje večerati i prespavati. “Rest area” je u slobodnom prijevodu mjesto uz autocestu za odmor umornih vozača gdje se nalaze 3-4 stola pod krovom kako bi ljudi mogli normalno objedovati, a često su tu WC i tuševi, dok na boljim rest areama postoje i kućice s informacijama i brošurama o određenoj državi/gradovima/obližnjim nacionalnim parkovima. Budući je New Mexico slabo naseljen, ta rest area imala je samo natkrivene stolove i slavinu s vodom, a to je nama bilo i više nego dovoljno. Bojan se odmah “bacio” na spremanje večere, ja sam planirao sutrašnji itinerar, dok su Sandi, Popović i Gasparini izviđali okolni teren i pronašli zmiju. Bila je to neka vrsta slijepića jer je više ličila na gujavicu. Kasnije smo saznali da je to bezopasna Zapadna slijepa zmija koja veći dio života provodi ispod zemlje. Popović je izbušio puno rupica na plastičnoj dvolitarskoj boci i pretvorio je u sito za špagete koji su bili na jelovniku tu večer. Zatim smo između prečki krovova koji se nalaze iznad stolova rastegnuli mrežaste ležaljke, podigli šator ili pospremili vozila jer svatko je izabrao svoje mjesto gdje prespavati noć. Ujutro smo produžili do Carlsbada i doručkovali u McDonald’su, a budući da smo u grad gdje se nalazio naš sljedeći “spoj”, speleo-arheologinja Roberta Serface, stigli dva dana ranije, produžili smo prema Nacionalnom parku White Sands.
Tek što smo napustili Carlsbad, Daniel poviče da mu nešto zuji u uhu. Mislili smo da je to od vode iz bazene, ali govorio je kako mu se čini da je vidio da mu je nešto proletilo pokraj glave u smjeru tog uha, ali da nije siguran. Kad je počeo bivati sve više uzrujan, stali smo i probali naći vate ili gaze da “to nešto” pokušamo izvaditi. Nije išlo, a Daniel je molio da mu pomognemo jer “stvar” se gibala, odnosno mlatarala krilima u njegovom uhu. Dakle, bio je stvarno neki kukac. Odmah smo se podijelili u dvije ekipe - jedan je ostala čekati na cesti, a druga krenula mini-kombijem nazad prema Carlsbadu, udaljenom u tom trenutku oko 25 km. Bernard je vozio daleko iznad 65 milja na sat (100 km/h) kolika je bila dopuštena brzina, a Sandi je smirivao Daniela koji je počeo razmišljati i o tome koliko će ga to koštati i da li će mu liječnici uopće moći pomoći. Srećom, Carlsbad nije megalomanski grad, kao i ni jedan grad u New Mexicu jer malo je ljudi zainteresirano živjeti na nesnosnim vrućinama usred ljeta (bilo je oko 37 stupnjeva taj dan), pa je bilo vrlo lako pronaći bolnicu. Trebali smo dati podatke o osobi, adresu i način plaćanja troškova, a nakon nekoliko minuta pozvani smo unutra. Pišem u množini jer Daniel me zamolio da ja razgovaram sa službenicom, medicinskom sestrom i liječnikom. Liječnik se odmah počeo šaliti s Danielom, a pogledavši aparatom u njegovo uho rekao je da je unutra stvarno živo biće. Ulio mu je tekućinu u uho i osa, koju oni zovu wasp, sama je, hodajući, izašla iz uha. Zaključili smo da je Daniel bio vrlo sretan što ga nije ubola. Liječnik ju je spremio u vrećicu, a Daniel tražio za uspomenu, ali prava je istina da ju je za osvetu htio kasnije podvrgnuti torturama. Na šalteru smo se raspitivali o troškovima, a gospodična nam reče da sam dolazak u bolnicu košta 100 dolara, ali da ne zna koliko će uzeti liječnik za intervenciju. Izabrali smo da oba računa dođu na adresu Daniela kući, ali do dana današnjega nisu se pojavili. Moram reći da Danielu nikad neću moći dovoljno zahvaliti na svemu tome jer zahvaljujući njemu vidio sam kako izgleda američka bolnica, liječnici i procedure (kakav sam cinik, ali šta hoćete, sve se dobro kad se dobro svrši). Vratili smo se do ostatka ekipe koji je čekalo po paklenoj vrućini uz užarenu cestu i rekao da su se neka vozila zaustavila pitati ih ako imaju problema i da li trebaju pomoć. Tada smo tek počeli shvaćati kakav su narod ti Amerikanci. Netko ih smatra arogantnima, površnima ili snob, ali moram reći da sam ostao vrlo pozitivno iznenađen. Nisam proputovao cijeli svijet; prošao sam samo pola Europe, ali zasada mogu reći da je to najkulturniji, susretljiviji i srdačniji narod kojeg sam ikada susreo! No, biti će još prilike o tome pričati.
Daniel je ipak oslobodio osu, bez mučenja, koja će imati što pričati svojim “prijateljicama” - izviđala je unutrašnjost jednog hrvatskog uha, a mi smo nastavili prema Alamogordu, gradu koji se nalazio blizu našeg nacionalnog parka. Još jedan zanimljiv susret s domaćim, susretljivim stanovništvom Amerike zbio se na benzinskoj stanici. Tri Meksikanca ili Indijanca (moja pretpostavka zbog tamnije puti) srednjih godina i lošeg socijalnog stanja (zaljučio sam to po odjeći koju su nosili) izašli su iz starog, rđavom pick-upa, a vozač je krenuo ravno prema nama. Tip nas je s dobroćudnim smiješkom na licu upitao odakle dolazimo jer čuo nas je da čudno razgovaramo. Rekli smo da dolazimo iz Europe, pokraj Italije, jer za Hrvatsku naravno nije čuo. Vrlo srdačno nam je zaželio sretan put i dao smjernice kako da Nacionalnog parka White Sands i koliko nam treba do tamo. Vidjevši da je prijateljski nastrojen, pitao sam ga kakva je prognoza vremena budući su oblaci bili prilično tamni, a dok smo bili kod Teda na TV-vijestima su prikazivali velike poplave baš u New Mexico nakon obilnih kiša. Rekao je da se očekuje kiša krajem dana, ali da bi do White Sandsa trebali stići prije kiše.
Oko nas se krajobraz dosta dugo nije mijenjao. Same pustinjske ravnice zbog kojih smo cestu ispred nas mogli vidjeti i dvadesetak kilometara unaprijed. Nije bilo nijednog zavoja; cesta se samo lagano dizala i spuštala. Inače, kada se govori o pustinji New Mexica ili Arizone, valja napomenuti da to nije ona klasična pustinja samo s pijeskom i dinama. Ne, pustinjom se u jugozapadnom dijelu SAD-a nazivaju velike suhe i pijeskovite ravnice s niskim grmovitim biljkama kao mesquite i kaktusima iz porodica yucca i cholla. Nema nikakvog drveća, a tlo sačinjava neka vrsta krušljivog žućkastog kamenja. Tako smo se vozili nekoliko sati, a slika uvijek ista. S obju strana ceste mogli smo vidjeti mnoštvo privatnih tornjeva za bušenje nafte. Neki napušteni, a neki rđavi, ali još uvijek u pogonu.
Konačno smo i mi vidjeli posljedice velikih poplava - na nekim je dijelovima ceste bilo toliko vode da je skoro ulazila u vozila. Kad smo počeli prelaziti iz pustinjskog u planinski dio New Mexica, što je i nas iznenadilo jer smo mislili da tu nema planina, zastali smo kraj lijepog potoka s lijeve strane ceste kako bi ga slikali, dok je s desna još uvijek bila pustinjska ravnica s pokojim stijenama. Čim smo stali i izašli iz vozila, sa stijena su se obrušili lešinari. Vjerojatno su bili u izvidnici; kružili su iznad nas u nadi da će im netko od nas taj dan biti ručak, ali prevarili su se. Nastavivši uzbrdo kroz državnu šumu Lincoln National Forest ušli smo u prekrasni dio New Mexica. Redala su se mala mjesta s drvenim kućama i obližnjim potocima, konji su pasli uokolo, a posvuda oko nas zimzeleno drveće i brda, odnosno planinski vrhovi od kojih je najviši imao oko 4,500 m što nam je kazivala naša auto-karta. Nakon sat vremena vožnje počeli smo se spuštati prema Alamogordu i tada smo u daljini, na horizontu, vidjeli da se nešto bijeli, a iza toga počinje veći planinski masiv. Bila je to pustinja, ali ona prava, bijela pustinja White Sands prema kojoj smo bili usmjereni. Iz govornice na benzinskoj stanici nazvao sam park i pitao ima li još uvijek slobodnih mjesta za kampiranje unutar kampa za taj dan. Bili smo sretne ruke, ali gospodična na telefonu rekla nam je dvije najvažnije stvari koje smo već znali - da trebamo uzeti što više tekućine i imati naočale za sunce ako mislimo kampirati u toj potpuno bijeloj pustinji. Opskrbili smo se u još jednom Wall-Martu - kupili smo hranu i piće, ali posebno mnogo tekućine kako u pustinji ne bi dehidrirali. Za posjet i kampiranje u White Sandsu strogo se preporuča nošenje kape i naočala jer sunce i bijeli prah mogli bi biti kobni za oči. Oni koji naočale nisu imali, morali su ih pod hitno kupiti. Napustili smo Alamogordo i krenuli prema nacionalnom parku. White Sands prava je pustinja, a pijesak je snježnobijele boje. No, okolno područje nije postepeno prelazilo u pustinju, nego se ona naglo uzdizala tamo gdje je započinjala. Zato se činilo kao da je tu pustinju stvorila ljudska ruka, kao da je taj pijesak iskrcan na to mjesto. Ipak, nije bilo tako jer stvorila ju je Majčica priroda. Naime, udaljeniji planinski lanci sadrže slojeve sadre, a podzemna voda koja pronalazi put do obronaka tih planina donosi na površinu rastopinu sadre. Evaporacijom vode stvaraju se kristali sadre koje onda vjetar nosi po okolnom području. Tako je i nastala ta pustinja koja danas ima površinu od skoro 600 kvadratnih kilometara, što bi bilo kao otprilike petina veličine istarskog poluotoka.
Budući da smo posjetili više nacionalnih parkova, moram potrošiti nekoliko redaka kako bi objasnio ovu vrstu turizma. Na ulasku u svaki američki nacionalni park postoji Information Center gdje se nalazi prijemna recepcija (osim velikih nacionalnih parkova gdje se ulaznica kupi na naplatnim kućicama uz cestu koja vodi u park, dok se spomenuta zgrada nalazi unutar parka). U informacijskom centru mogu se kupiti ulaznice i suveniri, ali i dobiti informacije o parku. Nacionalni parkovi su živi primjeri da se u Sjedinjenim Državama komercijalizira sve što se komercijalizirati dade. Obične poljane koje su bile svjedoci važnih bitki tijekom njihovog Građanskog rata pretvorene su također u nacionalne parkove koje oni zovu National Monument, kuće gdje su se rodile važne ličnosti u životu Amerikanaca i njihovi predsjednici kao Abraham Lincoln i George Washington također su državni monumenti, ali posebno se isplative čine prirodne ljepote koje su pretvorene u nacionalne parkove. Danas u SAD-u ima 365 nacionalnih parkova i cijene ulaznice nisu skupe, ali kad znate da Amera ima 250 milijuna i da samo jedan veći park posjećuje tri do pet milijuna ljudi na godinu, a to pomnožite s dva i pol dolara koliko u prosjeku košta ulaznica, shvaćate da se dobro zarađuje od takve vrste turizma. U parkovima rade rangeri koji su obučeni u potpuno identične odore, bez obzira da li se park nalazi u pustinji Arizone ili spilji Kentuckyja - specifičan kaubojski šešir udubljen sa strane, sivomaslinasta košulja sa zakrpom organicacije National Park Service (NPS) i tamno zelene hlače. Oni su vaši besplatni vodiči i na vašem raspolaganju za pitanja i kuriozitete. Tako je i nas na “recepciji” Bijele pustinje dočekala starija rangerica. Objasnila nam je da se Nacionalni park White Sands nalazi uz vojnu bazu američke avijacije, te da se može desiti da u pijesku nađemo ostatke raketa, streljiva ili oružja i da u tom slučaju trebamo to ostaviti kako smo našli, a nipošto dirati. Također, postojala su pravila prilikom kampiranja u bijeloj pustinji - park se zatvara u 22.00 sati i tada se svi trebaju nalaziti u kampu, a ne šetati po dinama pustinje jer dolazi kontrola; u parku nema marketa ili WC-a, pa fiziološke ili biološke potrebe moramo obaviti na ulasku u park, a sve što se unese u kamp, treba i iznijeti, pa čak i izmet!!
Krenuli smo vozilima u park, a asfaltna cesta počela je biti sve više bijela, kao da je ovdje pao snijeg. Sve oko nas bilo je potpuno bijelo, kao da se nalazimo na nekom drugom planetu. Rangeri su održavali teorijsko predavanje u prirodi oko 19.00 sati, pa smo se pridružili ostalim posjetiocima parka i naučili ponešto o toj pustinji. Zmija nema jer se one nemaju čime hraniti ovdje. Jedini stanovnici White Sandsa su bijeli pustinjski gušter i neka vrsta žohara. Bosi smo slijedili rangera po dinama koje su bile visoke i do 18 metara, te slušali njegova predavanja i gledali prekrasan zalazak sunca. Kad je predavanje završilo, vozilima smo nastavili još nekoliko stotina metara i došli na mjesto gdje je završavala cesta i gdje smo pješke nastavili do našeg kampa, koji je bio udaljen oko 15 minuta hoda. Bilo je kasno navečer, a budući da u pustinji nije bilo rasvjete (čudno, ha?), bili smo u potpunom mraku. I kako sad pronaći kamp? A kamp i nije bio baš kako smo ga mi zamišljali jer pod tom riječi u White Sandsu se smatra plastični stupić s brojem i ravnica koja se nalazi u podnožju okolnih dina. Mjesečinu, koja nam je mogla biti saveznik u mraku, zaklanjali su oblaci, pa smo tek nakon dva sata tumaranja po pustinji, nekoliko promjena smjera kretanja, te penjanja i puštanja po bezbroj dinama konačno pronašali taj prokleti stupić s našim brojem. Odmah smo podigli šatore i počeli pripremati večeru na plinskom kuhalu. Skužili smo da smo se opet prešli jer grah u konzervi kojeg smo kupili bio je sladak, kao i krastavci koji su trebali biti prilog našoj večeri. Nakon objedovanja Bernard i ja krenuli smo u višesatnu noćnu šetnju pustinjom jer se noćno nebo razvedrilo i bio je to doživljaj kojeg ću se još dugo prisjećati. Mjesečina je osvjetljavala veliku bijelu pustinju, a mi smo bosi trčali kilometrima i glupirali se po dinama. Kad bi vidjeli svjetla vozila rangera, koji su bili u izvidnici, zalegli bi i čekali da prođu.
Kad smo se ujutro probudili, a bilo je tek 7.30 sati, sunce je u kooperaciji s bijelim pijeskom stvaralo nesnosnu vrućinu. Za doručak novo ili bolje, klasično iznenađenje s hranom. Mesne doručke koje smo otvorili nismo mogli jesti jer… ma pogađate i sami, točno! I oni su bili slatkog okusa. Sad shvaćamo zašto 70% Amerikanaca, ili bolje rečeno Amerikanki, ima problema s kilama. Kakav paradoks - piju dijetalna pića, a sve što jedu ima slatki okus - pizza, krastavci, meso, pa čak i grah. No, dobro, nećemo zaviriti u njihovu, nego u našu psihu jer u ovom priči mi smo glavni glumci, a ne oni. Nakon doručka išli smo hodati po pustinji kako bi i to doživjeli. Obukli smo se kao šeici, majice pretvorili u turbane i krenuli. Premda smo u početku mislili da je to mala pustinja, u White Sandsu bi se čovjek vrlo lako mogao izgubiti i umrijeti od topline i dehidracije jer nakon dina dolaze druge dine i tako u nedogled. Nikakav se grad ili naselje ne vidi s vrha ijedne dine, samo čisti bijeli pijesak. Tek se u velikoj daljini vide planinski vrhovi. Trebali smo pamtiti smjer kojim smo krenuli jer se trebalo i vratiti do šatora koji se nisu vidjeli. Kad više nismo mogli izdržati na toplini, kojoj nismo znali temperaturu, a počelo nam je nestajati i vode, vratili smo se u kamp, natovarili opremu i krenuli nazad tamo gdje smo sinoć ostavili vozila. Slijedili smo plastične stupiće koji se nalaze na vrhovima dina i pokazuju smjer kretanja, te lako pronašli put do naših automobila i jedva čekali da se okrijepimo svježom američkom vodom iz WC-a, za koju u tom trenutku nismo imali nikakvih primjedbi, a onda krenuli za Carlsbad.
ROSWELL
Nismo izabrali istu cestu koja je vodila nazad u Carlsbad jer smo htjeli najprije posjetiti grad u New Mexicu poznat po vanzemaljcima, a gdje smo mi oborili rekord po toplini. Kad smo došli u Roswell, gradski termometar pokazivao je ludih 112 stupnjeva Fahreinheita, odnosno 46°C u kasno poslijepodne!! Tko zna koliko je onda bilo točno u podne! U blizini Roswella se 1947.godine, po navodima lokalnog stanovništva, srušio NLO s preživjelom posadom živih vanzemaljaca koje je kasnije, opet navodno, američka vlada “kidnapirala” i vršila pokuse na njima, kao i svjetski poznatu obdukciju na jednom od tijela vanzemaljaca, a događaj prikrila i dala službenu verziju po kojoj je to bio meteorološki balon koji se srušio. Glavna cesta u Roswellu vrvi od “malih zelenih”. Po zgradama se vide naslikane ili prave, zelene lutke vanzemaljaca, izlozi dućana obljepljeni su zelenim stvorenjima s velikom glavom i krupnih crnim očima, a unutra nema čega nema. Majice, privjesci, kape, boce, ručnici, maske, letjelice… sve ima naslikane vanzemaljce ili je u obliku njih. U gradu se čak nalazi UFO Museum kojeg smo posjetili. Za upad se daje dobrovoljan prilog, a unutra rade samo stare osobe koji su bili jedni od svjedoka tog događaja od prije više od pola stoljeća. S nama je razgovarao stariji čovjek koji je bio na mjestu gdje se letjelica navodno srušila i rekao nam je da je ta priča izašla na vidjelo dana tek prije 12 godina, nakon što je glavni svjedok događaja šutio 40 godina zbog straha od vladinih ljudi. Na slici u muzeju stvarno smo mogli vidjeti tog našeg vodiča koji je stajao uz ogromni kamen u koji se, kako nam je rekao, zaustavilo tadašnje prisilno prizemljenje letjelice, a gospodin nam reče i kako doći do tamo jer Daniel, Gasparini i ja fanatici smo NLO-a i htjeli smo to mjesto vidjeti, makar tamo nema ništa, niti dijelovi letjelice, niti neka zgrada. No, obeshrabrio nas je podatak da od mjesta gdje bi trebali pustiti vozila, pa do mjesta udesa ima osam kilometara hoda u jednom smjeru po grbavom terenu, a bilo je već kasno poslijepodne koje smo trebali provesti na putu do naše speleologinje u Carlsbad. U svakom slučaju, dobili smo topografsku kartu mjesta, pa slijedeći put kad tamo navratimo (ma daaa, i tako je Roswell tu blizu, prva cesta desno nakon Vižinade…), biti će nam lako doći do tog mjesta. Zatim je s nama razgovarao i direktor muzeja, opet stariji čiča, koji je ispričao skoro istu verziju događaja kao i naš prethodni sugovornik i sve se poklapalo s onim što smo vidjeli u filmu “Roswell” koji se prije nekoliko mjeseci prikazivao na HRT-u. U muzeju su se nalazile replike materijala letjelice koji je navodno bio razasut oko mjesta udesa, mnoštvo slika raznih NLO-a viđenih u svijetu, slike planeta Sunčevog sustava, opet razni suveniri i tri velike zemljopisne karte. Na prvoj, koja se nalazila na početku muzeja, trebalo je uzeti pribadaču i označiti iz kojeg mjesta dolaze gosti muzeja. Kad smo to učinili, išli smo vidjeti sljedeće dvije karte koje su bile bogate svjetlećim lapice s tri razne boje, ovisno o tome jesu li se na tim mjestima NLO navodno vidjeli, spustili ili je došlo do bliskog susreta s vanzemaljcima. Jedna je bila karta Amerike, a druga ona ostatka svijeta. Tamo gdje se nalazi otok Brač bila je također lampica!? Boja lampice govorila je da se na tom mjestu NLO spustio, ali nam nitko nije znao detaljnije objasniti taj događaj.
Kad smo kupili suvenire koje smo izabirali u sigurno dvadeset trgivina, iz gradske sam govornice nazvao Robertu Serface, speleo-arheologinju koja je bila naš domaćin u Carlsbadu, najavio naš dolazak i pitao je za smjernice do njene kuće. U predvečerje smo stigli u Carlsbad i relativno lako smo pronašli kuću, ali problem koji nas je mučio bila je strahovita sparina. Sljedećih deset dana trebali smo biti u New Mexicu i Arizoni, državama poznatim po nesnosmin vrućinama, pa sam si mislio: “Ako će ovakvo biti svih deset dana, pa mi ćemo se ugušiti ili dehidrirati od tako teškog zraka.” Tek što smo se sjeli u dvorištu Robertine kuće i započeli časkanje, čuli smo neko pucketanje preko ceste. Nakon nekoliko minuta pucketanje je postalo jače, a zatim smo čuli buku, kao da se nešto srušilo. I stvarno, u dvorištu susjeda odlomila se prilično velika grana stabla i pala tik do parkiranog automobila. Roberta reče da je to zbog vrućine. Znači, ovdje su takve topline da niti drveća ne mogu izdržati?! No, razmišljanja o tome prestala su nakon što je Robertin supružnik Oz imao svoj one-man show. Oz je pravi američki otkačenjak. Obavezno s pivcem u ruci i kapom na glavi, Oz je sasvim hladnokrvno reagirao na naš dolazak, a s nama je pričao i zezao se kao da smo dugogodišnji prijatelji ili susjedi, često upotrebljavajući izraz “…you fuckin’ Croatians…” u tipično američkom slangu. Ne, nije to bilo potcjenjivanje naše narodnosti, nego, vjerovali li ne, prijateljska spika koju ljudi koji ne poznaju mentalitet slobodnih Amerikanaca neće lako shvatiti. Dakle, da nastavim. Oz iz hobija izrađuje rakete i lansira ih iz svog vrta u orbitu. Dobro, nijedna od njegovih raketa nema veze sa svemirskim programima NASA-e, ali njegove rakete uredno imaju padobran koji se otvori kad dostignu vrhunac svog leta, te se lagano spuste u susjedstvo. Tako se desilo i s dvije rakete koje je Oz lansirao kako bi upriličio naš dolazak, ali činjenica je bila da se pripremao za njihov Dan nezavisnosti, 4.srpnja, do kojeg su nedostajala još četiri dana, kada se iznad cijele Amerike upriličuje ludi vatromet. Nakon raspitivanja Gasparinija, koji se bojao susreta s čegrtušama, o šansama da ih susretnemo, Robertin sin Victor odlučio nam je pokazati njegovu sobu koja je po mojoj procjeni prije bila mini-zoološki vrt reptila, nego soba. Tamo je bilo guštera, žaba, zmija, škorpiona, te posebni staklenik s raznim insektima jer trebalo je nahraniti te njegove “ukućane”. Vidjevši da neke od nas zanimaju reptili, Victor nam je poklonio više koža čegrtuša koje je, kako reče, on sam oderao.
Noć smo trebali prespavati u prirodI, nekih 30-ak km od Carlsbada gdje je Roberta rekla da je bezbrižno jer je zemljište u vlasništvu njoj poznatih ljudi. Ali Gasparini nas je zbog njegovog straha od zmija razuvijerio, te smo kasno navečer stali uz prvi privatni kamp koji smo vidjeli na izlasku iz grada. Radno vrijeme kampa bilo je 7 do 19 sati, a nama to uopće nije teško palo. Naime, Amerikanci idu na povjerenje, pa gosti koji dođu poslije zatvaranja kancelarija izračunaju koliko ih košta kampiranje za ono razdoblje koje žele ostati u kampu, te uredno ubace novac u poseban pretinac. Nakon toga idu podignuti šator ili smjestiti kamp-kućicu na prvo slobodno mjesto. Naš plan se “nešto malo” razlikovao od te uobičajene procedure. Naime, i mi smo računali, ali vrijeme koje je potrebno da nakon ranog jutarnjeg buđenja pospremimo stvari u vozila i napustimo kamp prije otvaranja. Izračunali smo da buđenje treba biti u 6 sati, a vječiti ranoranilac Pištan trebao je biti naša budilica. Po običaju, Bojan je spremio večer, a asistirali su mu Gasparini i Popović, dok se ostatak otišao kupati u bazenu kampa. Možda govorom, a više gluparijama koje smo izvodili u bazenu, privukli smo pažnju nekih gostiju, pa smo počeli spiku s njima. Slijedila je zatim večera i tuširanje (naravno besplatno), a malo prije spavanja čujemo da nam naši novi prijatelji s bazena viču “Ej Hrvati, dođite vidjeti ovo, sigurno će vas zanimati!!”. Gasparini je zamalo pao nesvjest. Dlakava tarantula od “pola kile” bezbrižno se šetala kraj tuševa u našem kampu!! Odmah smo svi potrčali uzeti fotoaparate i videokamere. Gasparini je bio izvan sebe, ali su ostali bili prilično uzbuđeni i radosni što mogu vidjeti tu najpoznatiju vrstu pauka u prirodnom habitatu. Čovjek koji ju je primjetio reče nam da nije opasna, niti toliko otrovna kako se govori. Njen ubod je sličan onom naše pčele, pa je Popović stavio ruku uz nju kako bi na fotografiji mogli usporediti veličinu tog “simpatičnog” osmonošca. Ipak, više od polovice nas je tu noć prespavala u vozilima. Drugo jutro probudili smo se oko 20 minuta kasnije od planiranog, pa smo, nakon umivanja, u kaotičnom stanju trpali stvari u ruksake i sve zajedno u vozila i odmaglili iz kampa prije 7 sati, te stali uz obližnju rest areu koja je imala samo dva natkrivena stola i tu još malo odrijemali.
Tog je jutra u planu bio posjet sustavu turističkih spilja Carlsbad Caverns. Stali smo uz kućice i štandove na ulazu u taj nacionalni park gdje se prodaju suveniri. Kad smo otvorili vrata jednog dućana, primijetili smo još jednu tarantulu, a vlasnica trgovine samo što nije pala u nesvjest. Pozvala je muža, a Popović i ja smo ga razuvjerili od toga da paukića ubije. Posjet sustavu spilja traje tri sata i odvija se bez vodiča jer postoji asfaltirani put s rukohvatom, ali mi smo unutra bili mnogo duže budući smo snimali i slikali. Ranger koji se nalazi uz ulaz u spilju daje posjetiteljima upute kako se ponašati i što je zabranjeno činiti (npr. ući sa žvakaćom), a serpentinasti put vodi u prvu prostoriju gdje postoji izuzetno velika vjerojatnost da će od milijun lastavica koje tu žive barem jedna spustiti suvišni “teret” baš na vas. Nakon toga morate podnijeti smrad njihovog izmeta u ulaznom dijelu spilje, a duboko unutra situacija se vraća normali. Hodanjem smo došli do 300 metara dubine, a za izlaz iz spilja čekalo nas je iznenađenje - lift. Da, pravi pravcati lift! Kad smo išli prema gore, rangerica u liftu zatvorila je svjetlo, pa smo kroz staklo mogli vidjeli stijene u kojima je izbušen prolaz za lift. Svašta! Rangerica nas je pitala odakle smo i onda odgovorila da je njena kćerka prije mnogo godina bila na studentskoj razmjeni “kod nas”, u Čačku.
PLEASE, DON’T TOUCH
Vrativši se u grad, išli smo ručati u klimatiziranom Pizza Hutu, a kad smo izašli iz njega udario nas je istinski toplinski udar. Ona sparina i sunce koje je tuklo po asfaltu stvaralo nam je poprilične probleme. Valjda je to razlog što je sportski automobil parkiran uz restoran bio bez haube. Da, auto nije imao poklopac za motor. Predvečer smo se vratili kod Roberte da bi dogovorili plan za naredna dva dana, te nastavili zabavno čavrljanje s Ozom i Victorom. Pitali smo ih o neidentificiranim letećim objektima koji su ovdje vrlo popularni, a oni su nam rekli da su u životu više puta vidjeli neke čudne stvari na nebu. Victor je, kao i mi, bio fan NLO-a, pa nam je poklonio neke brošure i kartice na tu tematiku. Tu je večer naše prenočište trebao biti gradski park uz rijeku jer nam Roberta reče da ovdje nema kriminala. No, kažem “trebao” jer ono što je slijedilo bio je biser cijele naše ekspedicije koji se i danas prepričava u klubu. Dok su tri člana otišla kupiti sladolede i piće u Wall-Mart, koji radi 24 sata na dan, petorica, a među njima i Popović, ostali su u gradskom parku. Ovdje Igor postaje “zvijezda” dana. Primijetivši gradski WC koji je zapravio bio običan kontejner bez svjetla, uputio se u njega obaviti onu kraću fiziološku potrebu. U tom trenutku u WC je ušao i tip koji je bio parkiran sa svojim vozilom pokraj nas, a na kojeg nismo obraćali pažnju. Ono što se u WC-u događalo jadni Igor nam je ispričao odmah po izlasku. “Dečki, znate šta mi se desilo?” promrmljao je Igor. “Tip me uhvatio za jaja.” “Ma daj Igor, nemoj zajeb….” rekli smo mu, a on je samo tiho ponovio: “Ozbiljno, tip me uhvatio za jaja.” “A šta si mu ti napravio?” pitali smo ga. “Pa ništa, bio sam šokiran, bio je mrak i samo sam rekao ‘Please, don’t touch’ i zbrisao iz WC-a”. A mi legli na pod od smijeha, smijali smo se do besvjesti. Kasnije nam je Igor rekao da je tip bio starije dobi, koliko je uspio razabrati u mraku, i da ga je “uhvatio” vrlo nježno… Zato smo odlučili naš privremeni kamp “preseliti” negdje sigurnije izvan grada, ali ovaj put smo izbjegli onaj kamp s bazenom da nas ljudi ne bi prepoznali i prijavili. Tako smo tu noć spavali u onoj rest arei koja je bila malo dalje od našeg kampa. Budući smo još uvijek bili u New Mexicu, i ta je rest area imala samo natkrivene stolove, ali tek smo ujutro otkrili da se ispod stolova krilo carstvo raznoraznih paukova.
Doručkovali smo u Denny’s restoranu tipičnu američku hranu - hamburgere, ham and eggs i milk-shake. Zatim smo se pojavili kod Roberte, te zajedno krenuli prema planinama Guadalupe, na granici s Texasom. Trebalo je tri sata vožnje da bi, po Roberti, vidjeti speleološki objekt vrijedan posjeta u njenoj okolici (ako se okolica može nazvati udaljenost od oko 200 km!). Srećom, put je bio zabavan jer smo se prvi put nalazili u takvim planinama - sušni pejzaž koji je ličio onom na Marsu, s crvenkastim kamenjem i stijenjem, a po svemu tome tuče pakleno sunce. Naš jadan mini-kombi vozio nas je putem kojeg znam da neće nikad više vidjeti u svojoj “karijeri”. Bio je to prašnjavi kozji put s mnoštvom kamenih izbočina i skoro sve ih je naše vozilo uspjelo dotaknuti svojim dnom. No, nije bilo drugog načina da bi došli do vrha brda, osim naravno višesatnim pješačenjem po nekih 40 stupnjeva celzijusa. Čak je i Roberta sa svojim pick-upom imala problema koji su kulminirali probušenom gumom. Naš kombi je, izuzevši bezbrojna udubljena poda, ostao čitav. Vozila smo ostavili uz neku vrstu planinarske kuće i krenuli po uskom putiću prema spilji Cottonwood Cave.
Roberta nam je ispričala tužnu priču o tom području koja glasi ovako nekako: Prije otprilike 10 godina jedan je dvanaestogodišnjak s prijateljima došao ovdje na kampiranje. U igri je zapalio nekoliko granja što se uz pomoć jakog vjetra i sušnog razdoblja pretvorilo u tragediju. Izgorjelo je nekoliko tisuća hektara šume, a posljedice su i danas vidljive. Dječak je završio na sud, roditelji su morali prodati svu svoju imovinu da bi platili kaznu za krivično djelo svojeg sina, a ovaj se zbog velikog pritiska i stresa objesio. Gotova priča.
Po povratku iz spilje Pištan je zamijenio gumu na Robertinom vozilu, dok su se neki popeli na obližnji vidikovac i u daljini vidjeli kako počinje nevrijeme popraćeno nekim kvazi-tornadom. Brže-bolje spremili smo stvari u vozila i krenuli kući, što bi bilo reć, kod Roberte u Carlsbad jer za večeru je bio dogovoren barbecque ili, po naški, roštiljada. Kao glavno jelo bile su kobasice i miješano meso, dok su Vrsarani spremili miješanu salatu po domaći. Gost našoj roštiljadi bio je i speleolog Rusty koji je po ponašanju ličio na Oza jer i on je bio neki otkačenjak No, bilo ga je vrlo teško razumijeti jer je pričao u teškom slangu. Ipak, neke smo stvari uspjeli kužiti i palo spikati i s njime. Roberta nam je dozvolila da se e-mailom javimo kući, te Dave Jacobsu u Arizoni koji je trebao biti naš slijedeći domaćin, a kad smo to riješili trebalo se i oprati, tj. istuširati. Kudli boljeg rješenja od našeg dobrog starog kampa, znate, onog što radi od 7 do 19 sati. Ovaj put smo tamo otišli u formaciji 4 + 4. Najprije je jedna četvorka išla do kampa, istuširala se i s facama kao “…mi ne znamo niš’, mi smo gosti kampa…” neprimijetno se vratila u kombi i krenula nazad do Robertine kuće, a nakon večere bio je red na drugoj četvorki. Zbog “male” neugodnosti koju je Igor doživio prošlu noć, Roberta je rekla da možemo spavati u vrećama za spavanje u njenom dvorištu što smo objeručke prihvatili.
Ujutro mi je Roberta isprintala odgovor Davea iz Arizone, a mi smo se pozdravili s Victorom koji je biciklom išao na posao, ali nakon pola sata nazvao je kući i rekao da se poslijepodne moramo vidjeti jer je na putu do posla uhvatio zmiju, a znajući da smo mi nastrani, te da se “palimo” na takve čudne i opasne stvari htio nam ju je pokazati. Taj posljednji dan u New Mexicu bio je određen za jamarenje u dva objekta - spilji u sadri i jami s vodopadom. Put do prve spilje se isplatio jer je približavanje spilji nastaloj u sadri bilo vrlo uzbudljivo. Naime, prvi put u našoj speleološkoj karijeri morali smo prema spilji hodati u apsolutnoj tišini i vrlo polako kako bi lakše čuli eventulani, upozoravajući zveket repa najopasnije zmije tog područja - čegrtuše ili zvečarke. Okolni pejzaž bio je uvijek isti - samo nekoliko malih busenja grmova i već dosadne “marsovske” ravnice, tj. crvenkasto sitno kamenje i sunce koje je tuklo po nama. Na žalost, zmije nismo susreli, ali smo u spilji naišli na izuzetan nalaz. Gašparini je toliko htio kupiti, a još više naći bilo kakav stari artifakt izvornih i starih Indijanaca, a u toj spilji je neprimijetno stao na vršak strijele, a nakon što je pomaknuo stopalo, u slabom toku vode ugledala ga je Roberta. Odmah je izmijerila na kojem metru u spilji je pronađen i onako od oka procijenila starost od 1,000 godina. Budući je arheologinja, vršak je htjela kasnije točno klasificirati što je značilo da se Gašparini može pozdraviti s najboljim suvenirom iz Amerike. Htio se “pojesti”!! Stajao je na pravom, pravcatom vršku strijele kojeg su napravili tko zna koji i koliko stari Indijanci, a da ga nije ni primijetio.
Po izlasku iz spilje opet smo doživjeli nešto lakši toplinski udar, te smo se vratili u Carlsbad. Zmija koju je Victor uhvatio bila je neka žućkasta neotrovnica i svi smo je dirali i slikali se s njom, kao da smo u cirkusu. Pitali smo ga kako ju je uhvatio, a on reče da je prelazila cestu, a on se obrušio na nju i uhvatio je rukama jer je znao da će znatiželjne Hrvate sigurno zanimati. Oz nije bio u svom elementu jer mu je šef na poslu rekao da će raditi i za Dan zahvalnosti, a njegov je pager zvonio vrlo često - Oz popravlja klima-uređaje, a možete si zamisliti koliko onda ima posla u regiji gdje živa u termometru dostiže 50 stupnjeva i gdje od topline pucaju grane na drveću…
Pozdravili smo se s Ozom, dok su Victor i Roberta krenuli s nama prema jami s vodopadom koja se nalazila na putu prema Arizoni, gdje smo bili usmjereni, ali smo u centru Carlsbada stali da si Ciceran kupi ono što je tražio po Americi - električnu gitaru po povoljnoj cijeni. Nakon što smo dodatno nakrcali vozila u kojima više nije bilo mjesta za druge “suvenire”, a bili smo niti na polovici ekspedicije, pomislio sam “Pa gdje ćemo staviti stvari koje ćemo sigurno još kupovati u drugoj polovici turneje po SAD-u?”. Jedva smo mi sjedili u vozilima jer slobodni prostor u vozilima mjerio se u kubnim centimetrima, a sad smo imali i gitaru. Ne, ne, nisam bio ljut jer logično je bilo da svatko želi poseban suvenir iz Amerike. Nakon otprilike dva sata vožnje bili smo blizu jame, ali na putu su počele prve vremenske neprilike koje su nas zamalo “zarobile” na cesti. Asfaltirana cesta prema jami imala je nekoliko uzvišenja i spuštanja, hoću reći, malo se penjalo, malo spuštalo, a počela je kiša. Zapravo, lilo je kao iz kabla, to je najtočniji opis (ne)vremena. Gotovo odmah su se paralelno uz obje strane ceste stvorile opasne bujice vode jer okolni pustinjski teren ne propušta vodu u zemlju, a na mjestima gdje se cesta spuštala, bujice su prolazile preko ceste. Bile su toliko duboke i snažne da su ih jedva pick-upovi mogli prijeći. Roberta je rekla da nam je vrijeme baš neprijateljski naklonjeno, te da postoji opasnost da zbog bujica ostanemo blokirani na cesti jer se mogu stvoriti u svim podnožjima, pa tako ne možemo u ni jednom smjeru nastaviti, već na uzvišenom dijelu ceste čekati satima da se voda povuče, i to u slučaju da kiša prestane. A kiša može padati i dva dana uzastopce. Bilo je to razdoblje godine kada u New Mexicu i Arizoni počinji njihovi “monsumi”. Nisu to pravi azijski monsumi, ali oni tako zovu razdoblje u cijelom srpnju kada se na sunčanom nebu u roku od sat vremena stvore oblaci koji donose obilate kiše. Nakon kratkog konzultiranja, odlučili smo da je bolje otkazati jamarenje u jami s vodopadom, okrenuti se i usmjeriti prema Arizoni. Tako smo i učinili, a nakon sat vremena došli smo do raskrižja gdje smo se pozdravili s Robertom i Victorom i nastavili prema gradu El Pasu i dalje prema Arizoni.
Put po uskom dijelu Texasa koji je zalazio u granice New Mexica bio je dojmljiv jer su nas okruživali visoki vrhovi planina Guadalupe, ali kad smo primijetili da smo “tanki” s benzinom, a više od 100 km nismo vidjeli ni jednu kuću ili zgradu, a kamoli benzinsku crkpu, malo smo se zabrinuli. Mislim da smo zadnjim kapljicama benzina došli do primitivne crpke u El Pasu. Ušli smo u trgovinu gdje se plaćalo gorivo i vidjeli sve neke čudne face ljudi meksičkog porijekla. Naime, bilo smo tik uz granicu s Meksikom. Djevojke su bile vrlo elegantne, mršave, tamnije puti, ali bilo je opasno buljiti u njih jer su bile u društvu nekih razbijača koji su izgledali kao da čekaju neko “fajtanje”. Ali u toj trgovini čekalo nas je i ugodno iznenađenje - keksi talijanske tvrtke Parmalat. Kako smo mi bili veseli kad smo to primijetili! Odmah smo pokupovali kekse koji su nas neodoljivo podsjećali na našu dragu Europu, na Trst, i to je bila neka vrsta marende prije večere. Kad smo ušli u centar grada, stali smo večerati u Pizza Hut, a kasno u noć krenuli dalje prema Arizoni. No, grad El Paso, koji se nalazi na granici Texasa, New Mexica i Meksika, nikako da završi, a kad nam se na jednom dijelu ceste otvorio pogled, nismo mogli vjerovati našim očima. Svjetla grada prostirala su se sigurno još 20 km u smjeru jug - sjever, dok smo mi išli u smjeru istok - zapad. Nikad u životu nismo vidjeli grad koji se prostirao na tako velikoj, ogromnoj površini. Nakon nekih sat vremena vožnje konačno smo se našli na periferiji grada i opet ušli u New Mexico. Ne, nismo se vraćali u tu državu već su se granice država tako prostirale.
U Lordsburgu smo stali u KOA kampu, istuširali se i prespavali noć. Ujutro je vlasnik kampa, neki odurni Amer kineskog porijekla, više puta došao upozoriti nas da istog trenutka dođemo platiti kamp. Kad smo to riješili, spremili smo doručak (mesni narezak i tunjevinu) i krenuli dalje. Na američki Dan nezavisnosti (4.srpnja) ušli smo iz New Mexica u Arizonu i odmah su nas iznenadili okolni planinski lanci jer smo Arizonu zamišljali kao pustinjsku državu što njen naziv i sugerira (arid - sušno; zone - područje, regija), ali to uopće nije bilo tako. Za one sklone detaljima, ime ove države potječe od staroindijanskih riječi Arizuma, aleh-zon, ari-sonac ili ali-shonak koje sve znače “mali izvor” ili “mjesto malog izvora”. U gradiću Portalu, u podnožju planina Chiricahua, po dogovoru nas je čekao Dave Jacobs, speleolog iz Arizone s kojim smo se dopisivali elektroničkom poštom već dvije godine. Portal zapravo nije bio ni gradić, već doslovce skup nekoliko drvenih kuća (možda najviše pet) od kojih je jedna bila i market. Kad smo došli do tog marketa, iz njega je izašao čovjek s gustim crnim brkovima, a po slici koju sam jednom dobio od Davea to je trebao biti on. “Dave Jacobs?” pitam ja. “Yeah, you are Marlon?” odgovori on. “Yes.” uzvratim. “Heeeeey, hiii my friend, my big friend!!” Kako je taj čovjek bio sretan što me upoznao! Činilo mi se kao da sam mu uljepšao život mojom pojavom. S njim je bio i prijatelj Homer Hansen, tip koji je ličio na hipija i koji je htio podijeliti doživljaj jamarenja s dalekim gostima. Nakon upoznavanja s cijelom ekipom, sjeo sam u Homerov jeep s Davom, te smo svi zajedno, sada s tri vozila, krenuli prema planina Chiricahua. Homer se bavi zaštitom prirode, pa je uvijek bio spreman na vrlo smiren i detaljan opis i objašnjenje onoga što nas je u određenom trenutku okruživalo ili što smo vidjeli. Tako je za planine Chiricahua ispričao da su vrlo specifična zona u Arizoni gdje se na samo 3,100 metara nadmorske visine izmjenjuju klimatska područja koja se mogu susresti od južnog Meksika, pa sve do sjeverne Kanade.
U “srcu” planina smo stali i pješke krenuli do manje spilje s jamskim ulazom Little Crystal Cave gdje smo se divili ludim kvarcnim stijenama. Izgledalo je kao da smo u spilji nekog drugog planeta. Tako se dojmljivo to činilo u spilji… Na putu nazad do vozila Igor je zakačio jedan od kaktusa kojih je bilo sa svih strana, pa je stao izvršiti malu operaciju da izvadi trn, ali nije uspio. Nastavili smo se još uspinjati vozilima, pa smo počeli viđati zimzelena drveća za koja Homer reče da ćemo ih vidjeti i u Yellowstoneu. S njim i Daveom nastavio sam u jeepu pričati o svemu pomalo, dok su nas dečki slijedili u našim vozilima. “Ameri” su bili zainteresirai naučiti i neke hrvatske riječi kao “jako dobro”, “voda”, “oblak”, dok ih je Bojan, kad je on sjedio u vozilu s njima, naučio i one manje kulturnije kao kuxac.. ili pičxa.. Tako kad bi Dave i Homer vidjeli neku zgodnu curu, vikali bi na sav glas “jako dobra pičxa” što je u našim glavama odjekivalo kao vrlo nekulturno, ali i tako smo samo mi znali značenje toga… Stali smo uz vidikovac u srcu planina odakle je Meksiko bio udaljen samo dva kilometra, te smo vidjeli ogromne neobradive površine koje su pripadale toj državi. Zatim smo krenuli prema Tombstoneu, a na putu stali da bi u daljini promatrali nekoliko pijavica. Putem je Homer prepoznavao svaku pticu koju je vidio jer jedan od njegovih hobija je i ornitolologija. Tako sam upoznao skoro sve ptice Arizone jer Homer ih je vidio na stupovima dalekovoda, na drveću, u letu, na kućama, na zemlji. Gledao je svuda samo ne na cestu. Srećom što su ceste u pustinjskoj Arizoni kilometrima ravne, bez zavoja.
Tombstone, prema kojem smo bili usmjereni, mali je gradić u kojem se 1881.godine zbio najpoznatiji od svih revolveraških obračuna Divljeg zapada – onaj kod O.K.Corrala kada je legendarni šerif Wyatt Earp sa svojom braćom i prijateljem Docom Hollidayom prekinuo vladavinu bande Ikea Clantona. I stvarno, natpis “O.K.Corral” još se uvijek vidi uz drvenu zgradu gdje se obračun zbio, a cijelo je mjesto još uvijek izgledalo da pripada ondašnjem razdoblju. Ipak, kočije s konjima prevozile su samo turiste, dok se u trgovinama moglo naći kaubojskih pušaka i pištolja, te noževa, kaubojskih šešira, te krzna raznih životinja. Kad smo Dave i ja stali na ulaz u saloon gdje se plesao can-can, voditeljica spektakla na bini viknula nam je: “Hej, superheroji, dođite nam se pridružiti!” Dave i ja se pogledasmo, spustimo poglede prema majicama i prasnemo u smijeh. Tek smo tada primijetili da smo se na dan kada smo se trebali upoznali obukli u superheroje - Dave je imao majicu Batmana, a ja onu Supermana.
Još uvijek nismo znali gdje ćemo prespavati petnaestu noć u Americi jer lagano je kišilo, a Dave je rekao da mjesto gdje je on odlučio da kampiramo nije prigodno za vrijeme kiše. No, nismo se previše uzrujavali zbog toga, te smo nastavili za Sierra Vistu, gdje smo u gradskom parku gledati vatromet povodom američkog Dana nezavisnosti. Parkiralište je bilo krcato automobilima, auto-prikolicama i putujućim kamperima jer je to valjda bio blagdan kada cijela obitelj bude na okupu vani i gleda vatromet koji se upriličuje u baš svakom gradu i mjestu diljem Sjedinjenih Država. Budući su tablice naših vozila bile one države Illinois, gdje se nalazi Chicago, do nas je došao pijani par s djetetom i bio sretan što je u Arizoni, na drugom dijelu Amerike, susreo sugrađane. Naime, oni su bili iz Chicaga, a došli su valjda u posjet rodbini u Arizonu. Tipu nikako nismo mogli objasniti da smo mi u Chicagu samo iznajmili vozila i da smo mi zapravo Europljani, pa sam prihvatio njegovu priču i rekao da smo stvarno iz Chicaga. Pričali smo o Bullsima, o vremenu u Chicagu i kako ovdje u Arizoni nije isti feeling kao u “našem” Chicagu. A šta ćete, pijanog čovjeka nikako uvjeriti da smo mi stranci, pa bolje onda prihvatiti njegovu verziju. Barem je bilo zabavno jer on i njegova supruga nastavljali su spikati s nama kao da smo stari prijatelji. Mi smo im ipak poklonili brošure o Hrvatskoj koje smo nosili s nama, ali nisu ništa “kužili”. Dok su se neki počeli sređivati za večernji izlazak u grad, drugi su rastegnuli šatorska krila i vreće za spavanje uz natkrivene stolove u parku i spremali se zaspati. I baš tada počelo je opet kišiti, ali ovaj put nošeno vjetrom, tako da su nam se ubrzo smočili “kreveti”. Trebalo se nekako smjestiti i ispod stolova. To su isto učinili Homer i Dave, pa smo tako zaspali.
Ujutro smo Bojan i ja išli u kupovinu namirnica, a po povratku svi zajedno spremili doručak koji se sastojao od jaja sa slaninom, mesnog doručka, voća, gustog soka i mlijeka. Mamurni par iz Chicaga došao se pozdraviti s nama i pitati nas što su one brošure koje su sinoć dobili, pa su tek tada shvatili tko smo i odakle smo. Mi smo krenuli prema novom šumskom području uz granicu s Meksikom gdje se nalazila Onyx Cave, spilja s nekoliko vertikalnih skokova. Nakon što smo ostavili vozila, do spilje smo morali hodati uzbrdo po brdu i paziti da izbjegnemo mnoštvo kaktusa, ali i potencijalni susret sa zmijama ili škorpionima. Gašparini je imao još jedan “biser” jer umjesto da Homera zove tim imenom, viknuo mu je: “Ej, Burt, Burt!”. Trebao sam mu objasniti da nismo u crtiću s obitelji Simpson… Ulaz u spilju su članovi lokalne speleološke udruge zazidali i postavili mala željezna vrata od kojih je Dave dobio ključeve. Nakon osam sati provedenih unutra, mrtvi-umorni vratili smo se našim vozilima i krenuli prema kampu uz jezero za kojeg je znao Dave. U mrkloj kišnoj noći nismo uspjeli vidjeti jezero, ali nas i nije previše zanimalo jer smo trebalo što brže spremiti večeru i podignuti šatore da nas ne uhvati jača kiša.
Drugo jutro vrlo brzo smo se našli na bijeloj cesti za jamu SP gdje su nas točno u 10 sati čekali Stan i Dennis, lokalni speleolozi, s kojima se unaprijed bio dogovorio Dave. Na putu smo vidjeli i najpoznatiju pticu ovog područja - road runnera, pticu trkačicu (znate onu visoku, plavu pticu iz crtića s kojotom koji je stalno lovi, a ona viče “beep, beep”). No, za razliku od nacrtane, prava ptica trkačica šprintala je po cesti, ali nije uopće bila plava, niti tako visoka. Njena je veličina kao npr. u guske, a boja svijetlosmeđa. Za razliku od nje, dečki u našim vozilima išli su vrlo sporo (ja sam još uvijek bio u jeepu) pa sam se zabrinuo. I stvarno, kad su nas sustigli rekli su da nešto nije u redu sa zadnjim kotačem. Nešto je škripilo, a možda je razlog bio taj što smo se tim vozilima previše vozili off-road po planinama i kamenim putevima. Opet je Pištan otišao u horizontalu ispod vozila i primijetio da je to samo kamenčić koji se zaglavio s unutrašnje strane kotača. Kad je to riješio, nama je pao puno veći “kamen” sa srca jer kako bi se snašli za daljni put da je stvarno došlo do nekog kvara, a bili smo tek na polovici turneje. Sastali smo se s dvojicem speleologa od kojih je Stan bo tek novopečeni speleolog, premda u 70.godini života, dok je Dennis bio mlađi i iskusniji, po onome što smo mogli zaključiti. Nama su simpatičniji bili psi Dennisa, majka i sin mješavine Aljaškog malamuta i kojota. Po izlasku iz jame Dave reče da smo pozvani na večeru i spavanje kod njega kući, te da njegova supruga sprema večeru na bazi meksičke pikantne hrane.
Došli smo do Bensona, ali produžili nekih 30 km po prašnjavoj cesti u srcu pustinje Sonora gdje on stvarno živi. Oko nas su se redali samo ogromni saguaro kaktusi. Niti jedne kuće, nikakvi znakovi civilizacije. Kad smo konačno ugledali kuću Davea nismo vjerovali našim očima. Kuća je podsjećala na one meksičke, imala je ravni krov koji je mogao biti i balkon, bazen u dvorištu, a nalazila se usred tipične arizonske pustinje s rijetkim niskim raslinjem i do pet metara visokim saguaro kaktusima. Kako reče Dave, prvi se susjed nalazio udaljen 20 km u smjeru sjeverozapad. Unutrašnjost kuće bila je još ljepša. Uz klima-uređaj koji je u takvom okruženju od životne važnosti, kuća je imala kamin, “kostur” saguaro kaktusa u dnevnom boravku i lijepe indijanske ornamente i sličice; kuća je stvarno podsjećala na Divlji Zapad sredine devetnaestog stoljeća. Bila je to kuća snova, kakvu sam uvijek želio imati, bez susjeda u okolicu, usred pustinje i s bazenom. Odmah sam Daveu rekao da mora prvo mene kontaktirati kad je bude htio prodati, ali je tužno potvrdio da će to uskoro morati učiniti (prodati je) jer su prevelike rate kredita koje isplaćuje, kao i njeno održavanje.
Supruga našeg domaćina, Debbie, pripremila nam je pravu meksičku večeru – pikatno kokošje meso, sir, govedina i zeleni feferoni, sve zajedno umotano u kukuruzno tijesto koje je pak umočeno u sok od crvenih feferona, zatim prženi grah, pa avogado s pikantnim začinima preliven sosom i španjolsku rižu. Netko se “gušio” u tako pikantnoj hrani (pitajte Bojana i Pištana) i nakon toga ruktao vatru iz ustiju, a netko je jedva to okusio (pitajte mene). U lijepom večernjem druženju, uz prolom oblaka i strašne grmljavine koje su se vani događale, razgovarali smo o nama, o našoj zemlji i njenim jamama, o Homerovom poslu, o godišnjem odmoru Davea sa suprugom na Havajima, te gledali njihove fotografije, kao i naše sa speleoloških akcija koje smo ponijeli u Ameriku baš za takve prilike. Dave nam je rekao da je o nama stekao dojam kao o izuzetno dobrim i vrlo kulturnim mladim ljudima. Vrijeme koje se vani sve više pogoršavalo zabrinulo ga je, te je rekao da ćemo, ukoliko kiša ne prestane tijekom noći, morati ostati kod njega više dana sve dok se bujice vode, koje su se stvorile na cesti, ne povuku (sjećate se New Mexica?). Dave je na Internetu dobio potvrdu njegove pretpostavke da je za okolno područje izdana uzbuna zbog blizine tornadoa koji je tu večer prošao na samo 50 km od njegove kuće. Mi smo se s kompjutera našeg domaćina e-mailom javili kući, pa se otuširali, molili da nevrijeme potraje više dana jer nam je kod njega bilo izvanredno i ubrzo zaspali.
Ujutro je osvanulo sunce što je značilo da su ono sinoć bili samo američki monsumi, te da, na žalost, nećemo još jedan dan ostati u toj idiličnoj kući. Homer se pozdravio s nama jer je morao na posao, ali smo se trebali vidjeti poslijepodne u Tucsonu. Nakon što smo oprali odjeću, te usisali i pospremili naša vozila za daljnji put, otišli smo do obližnjih saguaro kaktusa gdje nam je Dave držao malo predavanje o njima – saguaro kaktusi specifični su samo u pustinji Sonora i mogu narasti do 15 metara u visinu, “Ruke” ili “rukavi” saguara govore o njihovoj starosti – prva “ruka” kaktusu naraste kad napuni 75 godina života, a neki su kaktusi uz kuću Davea bili stari i preko 200 godina, te visoki do 7 metara. Sandi je sve to brižljivo snimao za film. Nakon toga je slijedilo kupanje u bazenu.
Oko podneva Dave nas je požurio da izađemo iz bazena i spremimo se za pokret jer dolaze opet monsumi. “Ali oni bijeli oblaci na modrom nebu udaljeni su od nas stotinama kilometara,” pomislio sam u sebi. “Kud se onda moramo žuriti?”. No, ubrzo sam shvatio da treba slušati savjete lokalnog stanovništa jer ti su oblaci u manje od sat vremena donijeli novo nevrijeme i obilatu kišu tako da smo jurili po onih 30-ak kilometara prašnjavog puta do asfaltne ceste i civilizacije kako se ne bi odmah stvorile nove bujice i prepriječile nam put. I ovaj smo ih put izbjegli, a za one koji ne vjeruju u to što pričam reći ću da mi se Dave javio nekoliko tjedana nakon našeg povratka kući i rekao da je nekoliko dana nakon našeg posjeta bio tri dana prisiljen ostati kući jer nevrijeme i bujice vode na cesti nisu dozvoljavanje da prijeđe cestu niti svojim visokim pick-upom. Dave nas je otpratio do Tucsona (nije ni Takson ni Tjukson, već se čita “Tuson” s naglaskom na “o”), milijunskog i najvećeg grada Arizone nakon Phoenixa, gdje smo htjeli ići u shopping. Dave je izuzetno dobra osoba kojoj nije bilo teško otpratiti nas do Tucsona, udaljenog oko 100 km od njegovog grada, i provesti s nama posljednje trenutke boravka u južnoj Arizoni. Kad smo ušli u Tucson počelo je takvo nevrijeme da nismo uopće vidjeli izvan vozila, a činilo mi se i da je previše prometa na cesti za to doba dana (predvečerje). Tek kad smo se vratili u Hrvatsku dobili smo e-mail Davea u kojem nas je izvjestio da je tog dana za Tucson bila uzbuna zbog tornada koji je bio samo 10 km od grada. Znači to je bio razlog onog prometa - ljudi su bježali! Dakle, mi smo bili toliko blizu pravom pravcatom tornadu, a da nismo to ni znali. I dok su drugi bježali, mi smo se parkirali i zajedno s Daveom ušli u lokalni The Mall i bili šokirali tim kupovnim centrom. The Mall je naziv za ogromni kupovni centar, pretežno odjeće i obuće, koji postoji u bilo kojem većem američkom gradu, a onaj u Tucsonu bio je na tri kata i dug možda 1,500 sa 1,000 metara. Nismo znali odakle početi. Ja sam bio u potrazi za trgovinama američke sportske odjeće, Gasparini je tražio indijanske stvari, Daniel i Bojan šminkerske stvari. Opet smo pokupovali veliku količinu materijala koju je trebalo staviti u prenakrcana vozila. U međuvremenu morali smo se pozdraviti s Daveom i to je bio najteži trenutak naše cijele ekspedicije. Zagrlili smo se kao otac i sin, a činilo mi se da se Dave naglo okrenuo i otišao jer nije htio da mu vidimo suze. To je zaključio i Daniel kojem su se također navlažile oči. Nakon pola sata došao je Homer koji se oslobodio posla jer i on nas je htio pozdraviti. Šmrc…kako nam je svima bilo teško u tom trenutku. Ali obojci smo već prije rekli da moraju doći kod nas jednog dana. Nadamo se da to neće biti u tako dalekoj budućnosti… Homer nas je za kraj htio povesti na pizzu, pa smo otišli u još jednu Pizzu Hut. Vrlo otvorena, mlada konobarica odmah se sprijateljila s nama, sjela do nas i pisala naše narudžbe. Tu nam je Homer otkrio malo tajnu u svezi pizza - kad naručujete pizzu u Americi, tražite pizzu New Yorker. Tako ćete najjeftinije proći jer to je ona klasična europska pizza, a vi naručite dodatke koje želite. Homer na kraju reče da mu je izuzetno drago što je upoznao i narod Hrvata jer su vrlo srdačni, otvoreni i dobri. Naime, rekao je da su jednom u Arizonu došli neki njegovi poslovni kolege iz istočnog dijela Europe, ali bili su uvijek mrkih pogleda. Uz Daveov, bio je to najbolji komplimet koji smo dobili za vrijeme našeg boravka u SAD-u.
MALI PREDATOR I GRAND CANYON
Tu noć krenuli smo prema sjeveru, u smjeru najpoznatijeg kanjona na svijetu. Stali smo na rest arei samo pedesetak kilometara od Grand Canyona i tu odlučili prespavati. Tek što smo podigli šatore, čujem neku dreku i moje ime koje Popović i Gašparini histerično dozivaju. “Maarloooon, dođi, dođi, brzooo!!!” Bojan je uz klupice primijetio zastrašujućeg kukca od 10 cm. Na pola pauk, a na pola škorpion, vrlo brzo i stalnim promjenama smjera kretao se oko naših nogu. Popović se usudio uhvatiti ga u plastičnu bocu, a kad smo mu dali živog skakavca, istog trenutka raspolovio ga je sa svoja dva para kliješta koja je imao umjestu ustiju i počeo ga žderati. Biti oči u oči s njim, premda je bio u boci, bilo je zastrašujuće. Vjerojatno je velikoj većini ljudi poznat film “Predator” sa Schwarzeneggerom koji se bori s bićem koje je došlo s druge planete i ubija Schwarzeneggerovu vojnu jedinicu u džungli. Taj pauk-škorpion imao je iste kljove/klješta kao i biće iz tog filma. A onda je Daniel primijetio mali natpis u obliku prometnog znaka u toj rest arei na kojem je pisalo “Opasnost! Otrovne zmije i škorpioni u okolici.” Gašparini se počeo gubiti i halucinirati od tih saznanja i molio da dan povratka kući stigne što brže jer mu je bilo dosta tih čudnih, malih i opasnih životinja koje žive slobodno u prirodi i koje je moguće susresti svakog trenutka.
Budući nam se više nije spavalo, neki su iz automata uzeli čokoladice ili sokić, a ja sam probao nazvati kući iako bez kovanica i telefonske kartice. To sam vidio na filmovima, pa sam htio provjeriti je li sve što se nalazi na celuloidnoj vrpci samo izmišljotina ili je neke stvari stvarno moguće izvesti u Americi. Nikom nisam ništa rekao, nego sam dignuo slušalicu i pritisnuo “devetku” ili “nulu”. Javi mi se ženski glas i pita kako mi može pomoći. “Trebam zvati broj u Europi.” “Koja država, koji broj i na čiji trošak?” pita ženski glas. Rekao sam da plaća druga strana, a nakon toga čuo sam moju mamu koju je službenica pitala prihvaća li poziv iz SAD-a na vlastiti trošak. Moja majka ne zna engleski, ali je ushićeno govorila “Ja, ja, yes, yes” jer tko je drugi mogao zvati iz SAD-a. Dečki su mislili da ih zezam dok sam pričao s roditeljima, ali vidjevši da ne spuštam slušalicu, postalo im je sumljivo. Ne trebam vam ni reći da su me nakon toga preklinjali da isto napravim i njima, tj. pozovem njihov broj. Iskoristio sam i naplatio moju snalažljivost – za svaki “sređen” telefonski poziv u Hrvatsku bio sam nagrađen čokoladicom ili sokićem iz automata. Te sam večeri bio prilično sit, a i dobro sam utažio žeđ.
Šatore smo dobro zabarikadirali jer su nam prijatelji iz Arizone rekli da se zmije otrovnice mogu ušuljati u šator ako je otvoren i u tom smo strahu zaspali. Ujutro je Popović pustio “predatora” na slobodu, a tek po povratku kući i traženju po Internetu doznali smo i što smo to našli. Nije to bio ni pauk, ni škorpion, već tzv. solifugid što znači “onaj koji bježi od sunca”. Dakle, bila je to noćna životinja, koja ima bezbroj drugih imena (sunčani škorpion, solpugid, škorpion vjetra, “zemaljsko dijete”…), s nezasitim apetitom, a hranila se svačime, od ptica, paukova i škorpiona do miševa. Zbog razvijenog metabolizma vrlo je nemirna životinja i stalno u akciji, ali je čudno da joj je životni vijek samo 12 mjeseci. Nije otrovna, ali njen uštip kljova kod čovjeka uzrokuje nevjerojatnu bol koji mi srećom nismo imali prilike osjetili.
Drugo smo jutro krenuli prema Flagstaffu i odmah su nam se počeli prikazivati prekrasni prizori crvenkastih stijena što su bili prvi znakovi mjesta prema kojem smo bili usmjereni. Došavši u grad kupili smo namirnice u Wall-Martu, a stari čiča koji je bio kontrolor na ulazu odmah je prepoznao da nismo iz ovih krajeva i upustio se u dug razgovor s nama. na izlasku je Bojana na kasi legitimirala prodavačica jer je kupio cigarete, a nije vjerovala da ima 21 godinu. I ona nas je pitala odakle smo i zaželila sretan boravak u SAD-u, kao i povratak kući. Nastavili smo putovati autocestom i usput stali u majušnom nacionalnom parku Sunset Crater, gdje se nalazi ugasli krater vulkana koji ima takve boje kao da ga obasjavaju zrake sunca u zalasku odakle mu i naziv Sunset Crater – Krater sunčeva zalaska. Do grotla je zabranjeno uspinjati se, pa smo zaustavljanje iskoristili da bi pripremili ručak u obližnjem kampu koji je pokrivenim zemljom vulkanskog porijekla nakon erupcije tog vulkana koja se dogodila relativno skoro, oko 1064.godine naše ere.
Nastavivši dalje, došli smo pred sam ulaz u Grand Canyon National Park i stali u kamp Ten-X gdje smo preko Interneta već odavno bili rezervirali mjesto za kampiranje. Dočekao nas je par vrlo starih supružnika koji su nam dali broj parcele, a mi im platiti za sljedeća dva noćenja. S osiguranim spavanjem za tu noć krenuli smo vidjeti jedno od sedam čuda svijeta, ali sada je najvažnije bilo doći do 19 sati u ured gdje bi eventualno dobili dozvolu za prenoćište na dnu Kanjona. Ranger kojem je na pločici pisalo Jacklovich vrlo pomno nam je objasnio kako se dođe do dna Grand Canyona, kojih se pravila treba držati i koliko to košta. Ukratko, mogli smo na dnu spavati sljedeću noć i to isključivo unutar kampa koji se nalazi na dnu, uz rijeku Colorado, a trebali smo krenuti vrlo rano ujutro kako bi izbjegli nesnosnu danju vrućinu i moguće posljedice. Cijena dozvole za osam osoba - 52 dolara (370 kn). Kad smo se odlučili za taj životni doživljaj i platili dozvolu, otišli smo u kupovinu namirnica. Trgovina unutar parka bila je prilično skupa što smo mogli i očekivati. Kupili smo visokokalorične čokoladice i kobasice, na tolitre Gatoradea i pokoji suvenir, a Popović i Gašparini nabasali su na talijanske turiste od kojih su neke gospođe bile prijateljice Gašparinijeve tete. Reći ćemo ono klasično “kako je svijet mali”. Tek tada smo išli do vidikovca vidjeti prizor Grand Canyona. Bilo je to nešto neopisivo. Bilo je to kao da stojite ispred velike slike Grand Canyona, a ne da ga gledateu živo, jer bila je apsolutna tišina, ništa se nije micalo, a i da se nešto micalo teško bi bilo uočljivo kad su litice kanjona s druge strane bile udaljene oko 20 km. Ta slika ostat će mi zauvijek urezana u glavu, ali i ono što se desilo kad je ostatak ekipe došao do tog vidikovca. Pištan je s ključem automobila neprimijetno uštipnuo Gašparinija za lakat, a ovaj je mislivši da ga je ubo neki kukac naglo trgnuo ruku i fijuuuu… ključevi su poletjeli preko ograde, u Grand Canyon! Hoćeš-nećeš trebalo je probati naći ih. Onaj koji je to skrivio trebao je i po njih. Pištan se spustio po zabranjenom dijelu puta, skočio nekoliko stijena i našao se nekih tridesetak metara ispod vidikovca, na kosini gdje je bilo raznoraznih kapa, novčića, upaljača, majica, češlja, ali od ključa ni traga. Sandi je tražio i srećom našao rezervne ključeve automobila u jednom od svojih džepova, pa smo zaključili da smo u nesreći bili sretni. Mini-kombi nije imao rezervne ključeve, a moglo se desiti i da su rezervni ključevi automobila ostali u vozilu. Pozvali smo Pištana nazad i vratili se u kamp Ten-X, pripremili večeru i odmah išli na spavanje jer čekao nas je naporan dan.
Buđenje u 3.30 sati ujutro počelo je vikom “’Ajmo pederi!!” čime smo htjeli polako pripremati Popovića na vojnu stegu koja ga je čekala za četiri mjeseca kad je bio predviđen njegov odlazak u HV. Dok smo punili naše ruksake i raspodjelili tko što nosi od plinskog kuhala, šatora, hrane i više litara tekućine, stalno smo to vikali, pa je taj izraz postao sinonim za stanje kada se trebalo požurivati tijekom našeg putovanja po Americi. No, to vikanje nije pomoglo, pa smo zakasnili na prvi autobus od 4.15 sati koji je vodio do mjesta gdje smo se trebalo početi spuštati u Kanjon. Jedva smo stigli na onaj pola sata kasnije jer jedna trojka trebala je na WC, možda zbog uzbuđenja, a možda zbog toga što nije kakala više dana. Ako po ljeti želite stići na dno Grand Canyona trebate ovako izgledati: kapa, naočale za sunce, kratka majica, kratke hlačice, gojzerice, ruksak s najvažnijim stvarima (1 galon ili 3,6 litara tekućine po osobi za svaki dan boravka u Kanjonu, visokokalorična hrana, vreća za spavanje, šator), te papirnata dozvola zakačena na ruksaku vođe ekipe. Takvi smo se 8. srpnja oko 5.30 sati ujutro počeli spuštati 12,4 km dugim i serpentinastim putićem koji je prvu ekipu doveo do dna Kanjona za dva i pol sata hoda, dok je druga ekipa snimala i fotografirala. Prizori koje smo viđali tijekom spuštanja bili su senzacionalni. Najprije smo se čudili cijelom prizoru Kanjona, kako se njegov posljednji dio naglo strovaljuje niz vrlo okomite litice, a kasnije smo viđali sve te litice koje smo ostavljali iza nas. Na putu smo susretali mnogo ljudi raznih nacionalnosti koji su se vjerojatno vraćali nakon njihovog noćenja na dnu. Nepisao je pravilo da se ljudi pri penjanju po planinama pozdravljaju, a to je pravilo vrijedilo i ovdje, uz klasični Hi!. Na dva mjesta nalazile su se drvene kućice s WC-om, ali bez vode. Nekoliko puta mimoilazila nas je kolona mazgi i mula koja je turiste vodila do dna ili s dna Kanjona. Zbog toga je i bilo puno balega (izmeta kopitara) po puteljku. Od ostalih životinja viđali smo vjeverice i gavrane. Po nesnosnoj vrućini morali smo stalno piti, a nakon što smo prešli željezni most iznad rijeke Colorado koja teče na dnu Kanjona, konačno smo došli u toliko očekivani kamp Bright Angel (Svijetli Anđeo) uz koji je prolazio istoimeni potok, pritok Colorada. Na termometru u kampu kazaljka je pokazivala 42 stupnja u 11 ujutro. Odmah smo se bacili u hladni potok i primijeti dva “komada” koja su se također izležavala u vodi. Bile su nam susjede u kampu, a prvi je led probio naš snimatelj, te je doznao da su to dvije prijateljice, jedna grčkog porijekla, koje se dugo nisu vidjele, pa zajedno provode godišnji odmor. Kroz kamp je tada prošao par, a tip je imao prepoznatljivu kapu na crveno-bijele kockice. Na dnu Grand Canyona sreli su se speleolozi iz Poreča i Vrsara, te par i Rijeke! Bili su to mladi supružnici koji rade u našem veleposlanstvu u Kanadu, pa su i oni provodili godišnji odmor obilazeći najpoznatije nacionalne parkove Amerike. Tako smo izmijenili savjete za daljnji put jer su nam itinerari bili relativno slični. Monsumske kiše došle su kao naručene i osvježile nam dan. No, meni je osobno bilo žao što neću moći reći da sam u životu doživio temperaturu zraka od 50 stupnjeva. Nakon objeda nastavili smo kupati se, ili bolje, izležavati se u potoku, a zatim smo Sandi, Gasparini i ja otišli do rijeke Colorado i snimali obalu, te snagu rijeke uz drugi željezni most. Rijeka je prljava od zemlje crvenice, otuda i španjolski naziv Colorado - Crvena rijeka, a kupanje nije preporučljivo niti zbog njene brzine.
Vjerovali ili ne, na dnu Kanjona postojala je i telefonska govornica, ali s nje je trebalo najprije spojiti se s centralom u Arizoni, a tek onda tražiti da nazovu željeni broj. No, za to je trebalo izabrati jednu od bezbroj američkih telekomunikacijskih tvrtki koje imaju tu mogućnost. Službenici sam rekao da ne znam imena tih tvrtki, pa neka me spoji s bilo kojom. “Ne, morate je Vi izabrati ” reče ona. “Ali ne znam ih, recite mi koja je najpoznatija.” I znate šta mi je odgovorila? “Ne, ja ne mogu reklamirati ikoju telekomunikacijsku tvrtku i ne smijem Vam reći ijedno ime ili Vas uputiti na to koju ćete izabrati.” “Pa recite mi onda nekoliko imena tvrtki, pa ću ja izabrati.” “Ne gospodine, zabranjeno mi je reći ijedno ime. Morate se pobrinuti sami naći ime, pitajte nekoga tamo gdje se nalazite” Možete li si zamisliti da sam upravo to trebao učiniti? Otišao sam do restorana gdje se nije smjelo ulaziti bez majice (a ja je nisam imao) i riskirao novčanu kaznu samo da od konobarice doznam ime bar jedne telekomunikacijske tvrtke Amerike kako bi mogao zvati kući. Za ne bilivit! To ti je demokracija, ali ona prava. Tipica ne smije preko telefona kompromitirati osobu i reći ime tvrtke na uštrb neke druge! Čak ni konobarica u restoranu nije znala ijedno ime neke od telekomunikacijskih tvrtki, pa je u moju pomoć pristigao i kuhara. A kad mi je on rekao onu najpoznatiju, htio sam se pojesti. Kako se nisam mogao sjetiti AT&T-a… Kuhar mi je naveo i druge poznate tvrtke kao US West, Alltel, Cellular One, pa ih vi svjetski putnici zapamtite. Ako vam se dogodi isto što i meni, recite jednu od njih ili “ejti end ti”, što je izgovor za najpoznatiju telekomunikacijsku tvrtku, AT&T. Nakon toga je bilo lako zvati kući, jedino sam trebao čekati da se govorinica oslobodi drugih turista na dnu Grand Canyona.
Ustajanje je narednog dana bilo predviđeno opet vrlo rano kako bi izbjegli vrućinu prilikom penjanja, a rečeno nam je da drugim, dužim putem od 15,4 km treba oko 8 sati hoda. Tako smo se u 4 ujutro već našli na putu, kao i naše dvije susjede iz kampa. Sandi i ja krenuli smo ludim tempom, nasmiješivši se prestigli cure i već za 1.30 sati prešli polovicu puta. No, znali smo da smo svladali vrlo malu visinsku razliku, te da nas ono najgore tek očekuje. Nakon što smo se odmorili i nešto prigrizli u nekoj vrsti napuštenog kampa, za koje su nas vrijeme cure opet prestigle i pozdravile, nastavili smo dalje. Počelo je serpentinasto uspinjanje, cure su malo posustale, kao i Sandi, dok su me Daniel i Bernard prešibali i kao dizel-motori išli istim tempom bez obzira na uspinjanje. Gasparini je još davno prije svih prestigao i bio daleko, daleko ispred, dok su Ciceran i Bojan sigurno držali začelje. Počela je i gužva na puteljku jer su se novi turisti spuštali prema kampu; bilo je Kineza, Francuza, Japanaca, Talijana. Dok sam stao hraniti vjeverice keksima, susjede iz kampa su me prestigle, a osmijeh od uha do uha govorio mi je da su vrlo ponosne što su izdržljivije od mene. “Ha, cure, ali to nije kraj puta.”, pomislio sam u sebi. Krenuo sam tada malo brže, osokoljen putem kojeg sam već prešao i gledao ispod mene. Litica iznad mene bilo je sve manje jer sam se nalazio samo oko stotinu metara visinske razlike od izlaska iz grotla Kanjona, a onda sam dobio dodatnu injekciju. Cure su odmarale uz put, a kad su vidjele da ih prestižem, plavuša se digla i počela trčati ispred mene i tužnim, ali i šaljivim glasom govoriti: “Nećeš, nećeš, ne možeš nas prestići!”. Samo sam im rekao “I’m sorry”, nasmijao se i nastavio. Uskoro sam sreo Daniela koji je imao velikih problema sa žuljevima, pa sam išao njegovim tempom da mu pravim društvu. Cure smo držali na distanci i vidiku, a bile su oko tri zavoja ispod nas na serpentinastom putu. I onda konačno, kraj! Gasparini se već bio ohladio kad smo Daniel i ja ispenjali Kanjon jer on se uspeo za 4.30 sati! Nakon nekoliko minuta evo ti “Grkinje” i plavuše, koje su razočaravajućeg izraza lica pogledale prema nama. “Hi losers (Bok gubitnice)!” rekao sam im. Pozdravile su se s nama i vrlo toplo nam zaželile sretan nastavak puta po Americi. Tada je stigao i Sandi, ali u kakvom stanju! Naš se snimatelj jaukajući teturao do autobusa koji nas je doveo do naših vozila u parku. U WC-u smo se osvježili, ali Sandi je bio rasturen. Hodao je kao posran i kako reče, sigurno je dobio upalu i onih mišića za koje nikad nije znao niti da postoje.
Otišli smo u obližnju kupaonicu, ubacili kovanice za trominutno tuširanje (hm, u Americi sve radi samo kad ubaciš novac), zatim oprali naše prljavo rublje u praonicama, sjeli u vozila i došli do kampa Ten-X izvan nacionalnog parka, te istog trenutka odlučili krenuti dalje prema sjeveru. Napuštali smo Kanjon koji se još uvijek mogao vidjeti s lijeve strane ceste, a tada je u mini-kombiju nastao kaos. Možda sretni što smo vidjeli Grand Canyon, a možda zbog dobrog raspoloženja, počeli smo svi zajedno pjevati pjesme s kazete koju smo slušali, raditi abnormalne grimase lica i skakati po sjedalima tako da je Daniel jedva držao vozilo na desnoj strani ceste. U Tuba Cityju smo ručali u McDonaldsu, a zatim nastavili prema Monument Valleyu, dolini koju ste svi vjerojatno vidjeli na slikama u novinama, reklamama ili kaubojskim filmovima. Tu je naime snimljen sijaset filmova s Johnom Waynom i ostalom starom gardom iz Hollywooda, te treći nastavak “Povratka u budućnost”. Znali smo da su Navajo Indijanci jedini stanovnici tog područja, pa smo mislili da ćemo ih vidjeti u njihovim vigvama i obojanim u ratnim bojama. No, oni su bili obučeni kao mi, vukli su turiste u svoja safari-vozila kojima su kružili po toj dolini s monolitskim stijenama, a Indijanke su bile čak našminkane! U predvečerje su turisti postavili svoje tronošce s fotoaparatima za slikanje jer ono što nam se otvaralo pred očima bilo je fantastično. Slike koje smo običavali vidjeti u katalozima ili raznim reklamama sada su bile ispred nas. Prizor ravnice iz koje izranjaju monolitske stijene obasjane večernjim, crvenim sunce bio je spektakularan. No, bili smo gladni i umorni, pa smo u kampu, koji se nalazi u toj dolini, podigli šatore i spremili večeru, a tek drugo jutro obišli legendarnu Monument Valley, pokupovali suvenire, te krenuli za državu Utah.
UTAH I MORMONI
Tu smo noć došli u KOA kamp pokraj nacionalnog parka Bryce Canyon, na jugu Utahe. Otuširali smo se i odmah zaspali, a ujutro se podijelili u dvije ekipe. Sandi, Gasparini, Bojan i ja išli smo posjetiti nacionalni park, dok su drugi ostali u kampu kupati se u bazenu i pisati razglednice. Bryce Canyon mnogo je manji i sasvim drugačiji kanjon od Grand Canyona. Poznat je po prekrasnim crvenkastim nazubljenim stijenama i ponekim velikim kamenim blokovima koji čudom stoje na špicevima stijena, kao u crtiću s pticom trkačicom i kojotom. Po povratku u kamp ostatak ekipe nas je čekao na izlazu jer su ih “izbacili” budući smo platitili samo jednodnevni boravak koji je istekao u podne. Vozili smo se više sati i tražili benzinsku stanicu gdje napumpati loptu za američki nogomet jer na svakom zaustavljanju po autocestama Amerike stvorili bi krug, pa se dodavali kao pravi “Ameri”, dok bi vozači krcali gorivo. Na sljedećoj benzinskoj stanici ušao sam s loptom i pitao mladu i vrlo “masnu” prodavačicu gdje i kako mogu napumpati loptu. Odgovorila je da mi treba posebni dodatak kojeg mogu kupiti u supermarketu, kad odostraga se javi njena mnogo mršavija i zgodnija kolegica koja je razgovarala na telefonu. “Ja imam taj dodatak kući. Možemo ići kod mene ako hoćeš, pa ću ti ga posuditi.” “?!?” ‘Ajde, recite vi meni što sad pomisliti, što reći toj curi? U kasnijem razgovoru saznao sam da ima tek 16 godina, a već samostalno radi na benzinskoj stanici na autocesti. Kad je završila telefonski razgovor, izašla je vani i budući se činila vrlo otvorena osoba, počeli smo pričati s njom. Oduševila se kad je čula da smo Europljani koji putuju Amerikom jer je i njoj želja otići na putovanje po Europi kad završi školovanje. Zato smo joj poklonili brošure o našoj zemlji i rekli da svrati u Poreč kad završi školu. Državu Utah prvi su naselili Mormoni 1847.godine. Pitao sam našu prijateljicu kakvi su to Mormoni ljudi, a ona mi odgovori da je i ona sama Mormonka. Rekla je da su to obični ljudi kao i ostali, ali na moju opasku da mi se čine vrlo zatvoreni i preozbiljnji, potvrdila je kako ne voli što mora s mamom svake nedjelje i vrlo često u crkvu. Istina je da su to vrlo zatvoreni i vrlo disciplinirani ljudi koji su sami sebi dovoljni. Njihova religija propovijeda da je bog nastao od čovjeka i traži od sljedbenika ozbiljno ponašanje jer spasenje svake osobe ovisi o kvalitet njezina života na Zemlji. Tim više čudi što su naklonjeni poligamiji (braku s više žena). Zatvorivši poglavlje o religiji, nastavili smo prema sjeveru.
Oko 23 sata došli smo u grad Lehi gdje se trebao nalaziti naš novi spoj, speleolog Ralph Powers koji se dopisivao s nama nekoliko mjeseci. No, u zabačenoj četvrti grada nikako da nađemo broj njegove kuće. Budući da nikoga nismo viđali vani, a niti su kuće bile osvijetljene, “neustrašivo” smo hodajući ušli u zamračeni uski prolaz između dvije susjedne kuće koji je vodio do dvorišta gdje je mlada obitelj spremala barbecque. Srećom, nisu nas dočekali puškama u ruci kao na filmovima, premda su mogli jer smo se usred noći šuljali po njihovom susjedstvu. Ako vam sve do sada ispričano nije dovoljan dokaz koliko su Amerikanci srdačni i voljni pomoći, evo vam nove crtice o američkoj gostoljubivosti. Pitali smo par gdje je kuća Powersa, a tip je pustio roštiljadu i krenuo s nama bos i u boksericama potražiti njegovu kuću, premda ga nije poznavao. Pokucao je na vrata kuće koja je po kretanju kućnih brojeva trebala biti Ralphova, ali je unutra bio netko drugi. No, i taj čovjek nas je poznavao i rekao da je Ralph već krenuo na kongres speleologa u Idaho koji se trebao održati za dva dana, te da je ostavio poruku da ćemo se tamo naći. Zahvalili smo se obojci, a posebno prvom “Ameru” koji je pustio da mu se meso prepeče samo da bi pomogao neznancima, te smo krenuli dalje. Kad smo oko ponoći došli u Salt Lake City, pitali smo na benzinskoj stanici gdje se nalazi najbliža diskoteka. Vlasnik stanice najprije nije znao što točno tražimo, a nakon pomnog objašnjavanja da tražimo zabavu, dobru muziku, ples i djevojke, tip koji je čekao u redu iza nas odgovori nam: “Ej, pa ovo je zemlja Mormona. Welcome to Utah!” Vani su na automobili sjedila dva plava i vrlo mlada “komada”. Pitali smo ih istu stvar, te su nam preporučile diskoteku u središtu grada, ali koje li nesreće kad smo je našli. Baš ponedjeljkom ta diskoteka ne radi. Nakon uzaludnog traženja odlučili smo nastaviti do prve rest aree i tamo spavati. Tako je i bilo, ali oni koji su spavali u šatorima imali su neugodno iznenađenje rano ujutro. Automatske špricaljke travnatih terena proradile su u pet ujutro, a Sandi, Popović, Ciceran i Gasparini u bunilu i polusnu nisu ni znali što se događa. Ja sve to nisam ni čuo jer sam tu noć spavao u mini-kombiju, a tek me u 11 sati probudila sparina u vozilu. Njih četiri je najprije mislilo da je počela kiša, a kad su provirili glavom iz šatora rafal vode ih je i umio. Još su uvijek mislili da pada kiša, ali neka čudna koja je išla horizontalnim smjerom. Digli su uzbunu u šatoru i morali ga premjestiti, a onda kao da se ništa nije dogodilo nastavili spavati.
KONGRES AMERIČKIH SPELEOLOGA
Doručkovati smo trebali uz Veliko slano jezero, ali koje li šokantne spoznaje uz obalu Great Salt Lakea. Najprije, dijelom obale kojim smo se mi kretali vodila je bijela, prašnjava cesta. Paukove mreže protezale su se kilometrima (baš kilometrima!) po biljkama koje rastu uz obalu, a kad smo stali i izašli van, obadi na sve strane. Došli smo do vode samo da bi snimili tu mrtvu prirodu, ali nismo mogli izdržati od napada muha, obadi, komaraca, ogromnih paukova… A mi smo mislili da ćemo se u jezeru još malo i kupati ili se izležavati na površini kao u Mrtvom moru. Nikad si nećete zamisliti kao je to izgledalo ako ne odete tamo. Doručak smo morali preskočiti i odvoziti se što dalje, do autoceste, kako bi mogli barem ručati na miru, u nekoj rest arei. Ne znam je li stvar bila u neishranjenosti, posjetu spomenutom jezeru ili datumu (13.srpnja), ali meni zdravstveno stanje više nije bilo na zavidnoj razini. Povratio sam ono malo što sam pojeo za do/ručak, a putem za Idaho postajalo mi je sve lošije, tako da više nisam mogao ni voziti. Rastegnuo sam se na drugi red sjedala i iz ležećeg položaja davao upute Bojanu kojim cestama stići do grada Filera. Stigavši u mjesto gdje se održavao godišnji kongres američkih speleologa, 1999 NSS Convention, meni je bilo sve lošije, pa sam tako jedva izašao iz vozila. Samo što sam stavio nogu van vozila, evo ti već prvih speleolozi s kojima smo se dopisivali i koji su pretpostavljali da bi to mogli biti mi - Bill Mixon odmah je razverglao priču sa mnom, pa zatim i Ralph Powers koji je nosio kapu s našom zakrpom, te Jennifer Dorman iz prijemnog ureda, a meni slabo samo što se ne srušim. Nikako da se urazumiju da je meni stvarno loše. U prijemnom uredu ispunili smo pristupnice za kongres, ali ja nisam imao snagu niti držati pisalo u ruci, pa mi je Daniel ispunio papir. Platili smo samo jedan dolar po osobi jer sam taj detalj sredio još mjesec dana unazad. Glavni organizator kongresa, lokalna speleološka udruga Gem State Grotto na čelu s predsjednikom udruge i kongresa David W. Kesner, obećao je da će nas prijaviti kao tobože dobrovoljne volontere za kongres koji plaćaju 1 dolar jer obični sudionici plaćaju $120 po osobi za pet dana boravka na kongresu. Prilično dobra ušteda, zar ne? A u cijenu jednog dolara bila je uračunata i završna gala-večera.
Smjestili smo se na zelenoj površini odmah uz prijemni ured, digli šatore, a svi su vrlo zabrinuti za moje zdravstveno stanje salijetali oko mene i pitali me kako mi mogu pomoći. Budući da mi je samo od mirisa hrane išlo na povraćanje, rekao sam da neću ništa jesti i da idem prilegnuti. Dobro sam se obukao kako bi se oznojio i tako sam zaspao, a nakon buđenja čekalo me voće i kotleti koje su dečki išli kupiti, te Ricki, naša prijateljica iz New Mexica koju su sreli Gasparini i Ciceran i doveli je do naših šatora. Miris kotleta nisam smio niti osjetiti, dok sam malo voća uspio pojesti Nisam dugo izdržao i morao sam na spavanje, a drugo je jutro bilo malo bolje, ali sam odbio odlazak u vulkanske spilje koji je dogovoren s Ricki prethodnu noć. Još sam uvijek osjećao slabost i sve radio usporeno i polako, ali barem nisam imao mučninu. Smogao sam snage i išao snimiti cijeli kompleks rodea gdje je bio lociran kongres jer grad Filer poznat je po lokalnim rodeo natjecanjima. U lokalnoj srednjoj školi održavala su se predavanja s raznih speleoloških ekspedicija, izložbe slika, diskusije, a učionice su bile pretvorene u trgovine speleološke opreme, majica, postera i raznih prčkarija. Mi smo naš štand postavili u hodniku škole, oblijepili zid sa zemljopisnom kartom Hrvatske, nacrtima Lukine i Slovačke jame i nekoliko sponzora, te na štandu stavili turističke kataloge, naljepnice sponzora i naš časopis. Tako smo se upoznali s dva speleologa iz Californije koji su bili zaintrigirani tako dubokim jamama. Rekli su nam da i oni koriste našu tehniku jer nju koriste oni američki speleolozi koji istražuju dublje jame i koji nisi samo špiljari. Izmijenili smo vizitke, a dvojac nas je pozvao u najpoznatiju državu Amerike kad nam se pruži nova prilika doći preko bare. Kad je pokraj nas prošao dosta stariji, bradati tip i rukovao se s nama, Kalifornijci su bili vrlo iznenađeni, skoro mogu reći počašćeni što su bili pokraj tog čiče. Bio je to William Haliday s Havaja, s kojim smo jednom prilikom stupili u kontakt preko e-maila. Prijatelji iz Californije rekli su nam da je on legendarna osoba u speleološkim krugovima Amerike jer je jedan od osnivača speleologije na američkom tlu, te vrlo cijenjena osoba. Na štandu smo se upoznali i s Marcom Ohmsom, speleologom iz Južne Dakote koji nam je prije puta bio poslao podatke o turističkoj spilji Wind Cave u njegovoj državi. Pištan se tih dana upoznao i s jednim Njujorčaninom koji je rekao da imamo osiguran besplatan smještaj svaki put kad dođemo u “Veliku jabuku” ili okolicu. Još onu prvu večer dečki su se sprijateljili s Mikeom Frazierom, speleologom iz Colorada koji nas je pozvao na zajedničku ekspediciju u Meksiko. Druge večeri bilo je već življe u kompleksu jer došlo je više ljudi, organiziran je koncert speleologa koji u slobodno vrijeme sviraju, održavala su se natjecanja hrvanja u tijestu (Pištan se borio s Mikeom i Chuckom), noćne gole kupke u vanjskim saunama, ali najatraktivnija je bila “patata”. Bio je to ogromni “krumpir”, izvana napravljen od stiropora i plastike, te obojan u smeđe da nalikuje krumpiru jer Idaho je zemlja poznata po uzgoju tog povrća. Unutra je od šipki, mreža, spužva i limenih krugova bio izrađen kanal koji je ispreplitao, pa je zato bio daleko duži od 3 metra koliko je bio dug taj “krumpir” polegnut na prikolicu. Dečki i Mike su se prvu večer okušali u toj disciplini i cvileći od bolova zbog trganja kože, topline i udaranja došli do izlaza, što se pokazalo kao dobar trening za vrlo slične vulkanske spilje i jame oštrih stijena koje su u naredna tri dana posjetili. Naši su šatori bili na vrlo prometnom mjestu, a neki od prolaznika bi nas i prepoznali sa štanda. Tako se jedan “Amer” zaustavio i rekao: “A, vi ste oni Hrvati s dubokim jamama? Mogli biste nam se pridružiti na nekim ekspedicijama, trebamo takve speleologe naviknute na dublje jame.” Otišao je do svog šatora i donio nam kalendare i neke časopise svoje udruge. Inače, na skupu su dečki vrlo dobro trampali naš časopis jer kući smo donijeli više dobre speleološke literature.
Dok je jedna četvorka krenula s trojicom Amerikanaca skoro 300 km (da, kilometara!) prema sjeveru da bi posjetili vulkanske spilje i jame, Sandi, Popović, Ciceran i ja otišli smo u veći grad Twin Falls, 15 km od Filera, da bi vidjeti rijeku Snake koja dolazi s istoka kako bi snimili blizanske slapove, po čemo je taj grad i dobio ime. No, jedan je slap nestao kad je prije 30 godina na rijeci sagrađena brana. Ljudi moji, pa mogli su u međuvremenu promijeniti ime grada. Tako smo se hodajući spustili u kanjon rijeke, a put nam je pokazivao neki zlatni retriver koji je, čim nas je vidio, dotrčao iz svog dvorišta i krenuo s nama. Točno je znao gdje smo usmjereni, pa je izgledalo da je to lokalni vodič do rijeke. Da je samo znao odakle su ovi stranci… Vjerojatno ni on, a ni njegovi vlasnici, koje nismo uopće vidjeli, ne bi znali locirati Hrvatsku na zemljopisnoj karti svijeta. Posljednje večeri kongresa održala se zajednička večer svih sudionika kada su se dijelile nagrade za godišnja dostignuća u američkoj speleologiji. Nama je cilj bio najesti se, a za govore na bini nismo previše marili, pa smo ubrzo napustili srednjoškolsku dvoranu jer tu smo noć imali u planu otići u “život”. Nakon “kupanca” i dotjerivanja bili smo spremni izaći.
U Twin Fallsu smo tražili, tražili i tražili neku diskoteku, a stali smo kad smo vidjeli nekoliko “curica” koje su bile pokraj zgrade iz koje je odzvanjao teški heavy metal. Cure su mamile prolaznike da dođu vidjeti lokalne bandove, ali za pet dolara po osobi. Bilo je to previše za stajanje u običnoj prostoriji s četiri zida na kojoj je bila mala bina, te najviše 20 ljudi. No, među njima je bilo i mladih, vrlo mladih, atraktivnih Amerikanki zbog kojih smo i ostali. “Podivljale” su kad su saznale da u Hrvatskoj postoje prave diskoteke koje rade čitavu noć. Vrištale su: “Žeelimo doći kod vaaaas!!” Tako smo izmijenili adrese, a kad je koncert bio završen u jedan sat u noći, zamalo smo ih nagovorili da dođu s nama u naš kamp. No, jedna od njih je morala rano ujutro na posao, pa su otišle i prilika je propala. Savjetovale su nam obližnju diskoteku, ali to je bio tipični američki kafić iz kaubojskog doba. Izbacivač na ulazu odmah me pitao osobnu iskaznicu i tri dolara. No, neki svi mogli proći jer nisu napunili 21.godinu života, pa sam izbacivaču sa strane objasnio da smo Europljani i da bi se htjeli samo malo zabaviti. No, odgovorio mi je da će on platiti kaznu od 500 dolara ako dođe kontrola i nađe maloljetne (ispod 21 godine) u kafiću. Tako nam je on preporučio novu diskoteku u centru grada, ali nju nikako naći. A kako bi je i našli kad se nalazila u jednoj derutnoj zgradi, bez ikakve reklame. A kad otvorite željezna, neobojana vrata, unutra vrvi od života. Nije bilo nikakvog izbacivača koji je provjeravao naše godine jer to mjesto nije to niti zavrijedilo. Ja sam imao neke otkačene, šarene hlače, a kako sam ušao unutra, čuo sam podsmjehivanje tipa koji je igrao biljar, bio sam siguran da je to bilo zbog hlača. Ovdje su gosti pjevali karaoke, znate ono, naručite pjesmu, dobijete mikrofon i na ekranu se pojavljuje tekst pjesme koju pjevate u živo. Tada mi sa šanka priđe pijani tip i reče: “Ej, man, mislio sam da će večeras ova moja košulja biti najotkačenija stvar ovdje, ali tvoje hlače naprosto rasturaju.” I nastavio je pričati s nama i brbljati kako se tek preselio ovdje iz Pittsburgha, da je ovdje vrlo dosadno živjeti, pa je doveo tasta i ženu u noćni život. A tast još više pijan; plesao je sa svakom ženom koju je primijetio. Uskoro smo “digli sidro” i iz tog mjesta, a naš nam je prijatelj savjetovao kafić gdje se svira dobra mjuza. I stvarno, u vrlo otmjenom kafiću bio je live music, a tip koji je pjevao s grupom bio je senzacionalan. Da ste vi samo čuli kako je on otpjevao prvi hit Allanis Morisette! Da ste zatvorili oči mislili biste da je ona tu na bini i pjeva. Zatim je otpjevao nešto od Bon Jovija i drugih američkih pjevača, a u dva sata fajrunt. Da, i ovaj je kafić radio do jedan u noći, ali su izvanredno produžili jer bio je petak. Vani nas je čekao Ciceran koji se jedini nije uspio “šlepati” na iskaznicu ili putovnicu nekog starijeg od nas jer ga je odavalo dječje lice. Naime, u Americi ne možete ući u kafić, diskoteku ili saloon ako nemate 21 godinu. Nigdje! Jedino ako vam neki stariji prijatelj ima za posuditi osobni dokument, onda ćete možda imati neke šanse. Tako smo se mi snalazili.
Ujutro 17.srpnja bili smo spremni krenuti na put, ali ovaj put u tri vozila jer Ricki je s nama išla posjetiti Yellowstone. Pozdravili smo se sa svima koje smo upoznali na kongresu, a posebno s Douglasom Medvilleom, upravnim dopredsjednikom NSS-a, koji nam je davno prije puta poslao službeni dopis National Speleological Society-a što je pomoglo u američkom veleposlanstvu u Zagrebu pri dobijanju viza. Nakon što smo mu poklonili našu majicu, napustili smo Filer, ali ne prije nego smo u trgovinu išli opskrbiti se hranom i pićem za narednih četiri dana. Pištan i Bojan zamolili su Gasparinija, koji je već napunio 21.godinu, da im kupi limenke piva jer njima to nije dozvoljeno zbog godina. Ne vjerujete? Prodavačica je čak i od Gasparinija tražila tzv. ID card, osobnu iskaznicu! On joj pokaže, ali za nju to nije iskaznica. Izvadi on putovnicu, ali ni to joj nije bilo prihvatljivo. Niti klupska iskaznica nije pomogla, a onda je Gasparini poludio i glasno negodovao rekavši na istarskom dijalektu da je putovnica službeni dokument, što je uspjelo uvjeriti prodavačicu.
NACIONALNI PARK YELLOWSTONE
Nakon dva-tri sata vožnje došli smo u Craters of the Moon National Park, još uvijek u državi Idaho. Područje je to velikih vulkanskih aktivnosti koje su se ovdje događale prije 15.000 godina, a koje se prestale tek početkom naše ere. Budući je cijelo područje prekriveno skrućenom rijekom vulkanske lave, posjetitelj se pita gdje je taj vulkan koji je eruptirao. No, nije to bio jedan, već mnoštvo vulkana, ali ne samo to jer tu su se od snažnih aktivnosti otvarali i procjepi u zemlji iz kojih se lava počela izlijevati i teći po cijelom području. Mi smo došli do više manjih grotla i jednog većeg, a nakon kratke šetnje po toj mrtvoj prirodi krenuli vozilima dalje prema istoku.
Ušli smo u saveznu državu Wyoming, a put je preko grada Jackson Hole vodio do Yellowstonea. U “Jacksonovoj rupi” smo stali jer je grad bio atraktivan, s puno ljudi, drvenim zgradama koje su podsjećale na Divlji zapad, a trebali smo i naći mjesto gdje spavati prije ulaska u Yellowstone. Stali smo uz neku vrstu rest aree usred grada i počeli pripremati večeru dok su se uokolo šetale patke sa svojim pačićima jer se tu nalazila poveća bara. Zrak je bio vrlo hladan za to doba godine (sredinu srpnja), sigurno oko 10-12şC. Razlog je bio taj što smo se nalazili u planinskom području, na oko 2.000 metara nadmorske visine i na samo 200-tinjak kilometara od Kanade. Bilo je to prvo i jedino mjesto tijekom ekspedicije po Americi gdje nije bilo predviđeno gdje ćemo spavati, pa smo u tom trenutku trebali to odlučiti. Naime, htjeli smo izbjeći skupe kampove jer npr. u onom preko puta rest aree trebalo je odvojiti 25 dolara samo za mjesto za šator, tj. za dvije osobe. Zato sam svih iskrcao i dok su oni imali zadatak spremiti večeru, ja sam krenuo voziti dalje kako bi pronašao mjesto uz cestu gdje bi spavali, a da to bude dalje od očiju nepoželjnih osoba (čitaj: policije). Nisam ni primijetio da je na zadnjim sjedalima ostao Ciceran i svirkao u svoju novu gitaru. Nakon otprilike dva kilometra pred nama se otvorio prekrasan pogled na poznate planine Grand Teton obasjane suncem koje je bilo na zalasku. Našao sam sporedni put koji se s glavne ceste spuštao prema nekom uzgajalištu riba, pa sam odlučio da ćemo odspavati noć ovdje jer nas s ceste ne može nitko vidjeti. Vratili smo se do rest aree, večerali, a onda na originalan način prali posuđe. Upravo za vrijeme naše večere, automatske špricaljke su počele zaljevati travu, a Gašparini je uzeo sve naše tanjure i lonce na kojima se zalijepilo meso i njima pokrio špricaljku. Snažni mlaz vode temeljito je očistio naše posuđe koje je sada izgledalo kao novo. Sa želucem na miru, krenuli smo do grada koji je vrvio od ljudi, kafića-saloona i raznih trgovina. Tako smo došli do izloga sa starinskim slikama, a onda shvatili da je to zapravo foto-studio gdje vam daju starinsku odjeću i tako vas slikaju, pa izgleda da je slika iz doba Divljeg zapada. Odlučili smo ovdje doći ujutro. Zatim smo krenuli u najveći saloon, ali opet je bilo problema s našim iskaznicama i godinama. Zato smo si posudili tuđe putovnice i iskaznice, pa je Daniel uspio proći kontrolu. Pištan je probao ući s putovnicom Popovića, ali prvi izbacivač nije mogao odgonetnuti je li na slici Pištan ili ne. Pozvao je čak dva pojačanja i trojka je minutu gledala putovnicu da bi konačno odlučila Pištana ne pustiti unutra. Drugi su išli igrati biljar u kafiću preko puta, a kad je Daniel htio i tamo, tu ga nisu pustili jer su rekli da to nije on na slici nečije iskaznice. Znači, trik je negdje “palio”, a negdje nije. Bojanu sam posudio moju vozačku dozvolu na kojoj imam dugu kosu, pa je i on uspio ući. Nakon nekoliko partija biljara sjeli smo izvan kafića i pričali, a tada je počela live kino-predstava. Prisustvovali smo ljubavnim jadima muškarca i žene, starih oko 40 godina. Tipica je bila vlasnica obližnjeg butika, a tip je vjerojatno tu večer odlučio prekinuti ljubavnu vezu s njom, dok smo mi gledali cijeli “film” od početka do kraja. Ja sam im dao fiktivna imena Fred i Janet, šalio se na njihov račun i bio neka vrsta komentatora situacija koje su se odvijale. Skoro da sam sve pogodio! Žena ga je u butiku držala za rukav (a ja izmišljao njihov razgovor kao “Fred, please don’t leave me…I love you.”), molila i plakala, on je htio napustiti butik (“Janet, it’s over, it’s over”), ali ga je ona vratila unutra (“Please Fred, stay with me”). No, Fred je bio čvrst u svojoj odluci (“Janet, I’m leaving you, I’m sorry.”) i izašao, premda suznih očiju, a nakon nekoliko minuta za njim je krenula i naša glavna glumica, ostavivši butik otvoren i bez ikoga unutra. Vratila se sama, demoraliziranog izraza lica i time je naša kino predstava bila gotova, kao i taj dan. Ujutro smo se vratili u prije spomenuti foto-studio odakle dolazi i ona naša luda starinska slika s naslovne strane, a zatim smo krenuli dalje.
Cesta prema Yellowstoneu vodila je kroz Grand Teton National Park, a kupivši ulaznicu za taj park, ona je vrijedila narednih sedam dana za oba parka. Granitni vrhovi planina Grand Teton bili su prekrasni, s najvećim vrhom koji doseže 4.196 metara nadmorske visine. Naziv tim planinama nadjenuli su francuski istraživači koji su ovom regijom prolazili početkom 19.stoljeća. Dva najveća vrha ličila su im na ženske dojke, tetons na francuski, pa su planine tako i dobile originalan naziv – Velike dojke. Rijeka koja je prolazi u podnožju tog planinskog masiva bila je naša “stara” poznanica iz Idaha, Snake River, a znali smo da ćemo je sresti i u Yellowstoneu prema kojem smo ubrzo i krenuli. Kako smo nastavljali prema sjeveru, pejzaž je bio sve divniji. Zimzelena drveća, potoci, mostovi, idilična mjestašca, travnate ravnice, sve se to izmjenjivalo ispred naših očiju; jedino su višekilometarski popravci i krpanja ceste kvarili dojam prije ulaska u Yellowstone. Tu smo na radiju čuli i vijest dana, tj. nesreću obitelji Kennedy čiji se avion srušio u jezero. Gašparini i ja bili smo oduševljeni prizorima jer obojci je san živjeti u takvim planinskim predjelima s prekrasnom prirodom koji su za nas prava idila. Zajednička želja svih nas bila je vidjeti pravog mrkog medvjeda, uz bizone najpoznatijeg predstavnika faune ovog područja. Ušavši u nacionalni park Yellowstone, koji je 1.ožujka 1872.godine postao prvi nacionalni park u svijetu, stigli smo do hladnog i izrazito plavog jezera Yellowstone Lake, stvorenog prije više od 12.000 godina u ogromnom ugaslom krateru vulkana. Jezero je toliko veliko (ima površinu od 352 km2) da čak samo stvara vremenske (ne)prilike u okolnom području, pa tako se isparavanjem vode stvaraju oblaci koji često navečer donose kratkotrajne pljuskove. Već smo ovdje vidjeli male tokove kipuće vode koja je utjecala u jezero i ključalo blato-glinu. Vodu smo probali dirnuti, ali istog trenutka naglo izvadili prste zbog vrelosti. To je dokaz da je lovac na krzna (trapper) John Colter imao pravo kada je tvrdio da “tamo netko može loviti ribu u hladnoj rijeci, staviti je zatim u kipuću lokvu vode i skuhati bez da je skine s udice”. Naime, Colter je 1807. godine bio prvi bijelac koji je zagazio u današnji Yellowstone, gdje su već živjeli Shoshone Indijanci. Sam je pješačio tim područjem dvije godine i prvi otkrio gejzire (kojih je do danas izbrojeno preko 10.000) i vruće izvore vode, ali po povratku u St.Louis njegove riječi i opise tog područja smatrali su ludim halucinacijama.
Nakon što smo se slikali uz kipuću vodu i jezero Yellowstone između mnoštva turista žute rase, nastavili smo vožnju po parku. Uz cestu smo primijetili mnoštvo zaustavljenih vozila i ljude u šumi uz cestu, pa smo misli da se nešto zbilo. No, nije se ništa strašno dogodilo već je na samo desetak metara od nas paslo krdo sobova s mladunčadi. Ova i nekoliko sličnih situacija naučila nas je da u Yellowstoneu moramo obavezno stati ako vidimo vozila uz cestu jer to znači da se nešto jedinstveno zbiva u okolnom području, da je neka zanimljiva životinja u okolici. Kako smo ušli duboko u južni dio parka, primijetili smo hektare i hektare šuma s golim, mrtvim deblima stabala. Bili su to “ožiljci” prirodne katastrofe iz 1988.godine kad je u isto vrijeme buknulo devet požara na različitim mjestima i uništilo gotovo polovicu parka. Penjali smo se cestom, a s desna ispod nas redali su se potoci, slapovi, predjeli zelenih šuma, gejziri. Sobova i jelena bilo je sada na svakom koraku. Došli smo tako do najpoznatijeg mjesta u Yellowstoneu, gejzira Old Faithful. Naziv “Stari vjerni” dali su mu članovi ekspedicije Washburn jer je taj gejzir još od 1876. godine, kada je prvi put otkriven, uvijek u točnim vremenskim razmacima izbacuje na tolitre vrele vode u zrak. Tako se svakog dana zna u koliko se sati i minuta događaju erupcije, u prosjeku svakih 79 minuta, pa mnoštvo posjetilaca stoji uokolo gejzira i čeka njegovo eruptiranje. Došavši nekoliko desetaka minuta prije nove erupcije, ušli smo u obližnji motel, a tamo imali ugodno iznenađenje. Recepcionerka nam se približila i počela pričati hrvatski! Daniela iz Virovitice doselila je ovdje prije tri godine i zaposlila se u parku. Razveselila se kad je čula naš jezik i dotrčala do nas. Pričala je s nama i pomogla nam savjetima gdje i što vidjeti, kako se kretati po parku, kako uštedjeti pri kupovini hrane. Rekla je da u obližnjem restoranu radi još jedan Hrvat, ali smjena mu je počela tek za koji sat. Pozdravivši se s našom sunarodnjakinjom, izašli smo vidjeti show gejzira, te slikali i snimali njegovu erupciju koja je trajala sigurno više od tri minute. No, pažnju nam je više privukla žena koja je sjedila na klupama koje su postavljenje uokolo gejzira. Ona je, vjerovali ili ne, zauzimala mjesto za tri i pol odrasla čovjeka. Toliko je bila debela! Snimivši i ovu “atrakciju” otišli smo kupiti namirnice za večeru i krenuli do drugog najpoznatijeg mjesta, oko. Hodali smo po drvenim mostićima koji su sagrađeni na površini vrele vode i uokolo potpoljenih jama čija voda ključa, a vodena para koja se diže onemogućavala nam je u nekim trenucima da vidimo više od jednog metra ispred nas. Bojan i Bernard nesebično su žrtvovali taj spektakl i na obližnjem parkiralištu spremali večeru. Daniel je počeo pokazivati iste simptome bolesti koju sam ja imao u Fileru - slabost, glavobolju i odbijanje hrane. Nije pomogla ni dobra, topla maneštra nakon koje smo krenuli dalje. Pokušao je spavati u vozilu, dok smo mi tražili mjesto gdje svi zajedno prespavati noć. Shvativši da je sve u parku vrlo skupo, odlučili smo izaći iz njega na sjeverozapadnom izlazu i tako ušli u saveznu državu Montanu. Napustili smo gradić West Yellowstone i tražili najbolje mjesto uz cestu gdje prenoćiti jer dečki nisu htjeli trošiti zadnje novce za spavanjem u obližnjem KOA kampu. Skrenuli smo sporednim putem i u gustoj šumi pronašli mjesto gdje podignuti šatore. No, bilo je vrijeme i da se otuširamo, pa smo odlučili poslužiti se novim trikom. S oba vozila krenuli smo do KOA kampa, parkirali i pravili se gosti kampa, kupili slatkiše u supermarketu i čekali da se isti zatvori. Tada smo neprimjetno, s ručnicima, šamponima, sapunima i čistom odjećom u vrećicama ušli u kupaonice, a nakon petnaestak minuta kao preporođeni izašli van, lagano fućkali i gledali uokolo, a onda primijetivši da nema čuvara brzo sjeli u vozila i zbrisali nazad u našu šumicu. Šatore smo postavili između vozila tako da barem djelomično zaštitimo one koji su spavali u njima ukoliko nas posjete medvjedi. Tek smo kasnije shvatili da smo poprilično riskirali spavajući u zemlji grizlija.
Ujutro smo se Bojan, Bernard i ja probudili ranije i išli u kupovinu namirnica za doručak, a po povratku probudili one koji su još spavali i poslije objeda opet se vratili u park i krenuli prema njegovom sjevernom dijelu. Ulaznica je vrijedila tjedan dana, pa nismo trebali dodatno plaćati novi ulazak u park. Vozili smo se uz prekrasnu rijeku Madison River, pa stali i sišli po strmom putiću do same vode da osjetimo njenu snagu, da Sandi snima kadrove, a mi slikamo prekrasnu prirodu. Malo naprijed bilo je turista koji su se i kupali, ali mi smo morali nastavili dalje. Stali smo uz potpuno bijeli brežuljak saljeva koje je stvorila voda koja ključa i slijeva se s vrha, pa zatim i u obližnjem dućanu gdje smo kupovali suvenire, a onda se dvoumili kojom cestom izaći van parka. Izabravši onu koja prolazi sjevernom obalom jezera Yellowstone Lake, čija se cijela obala prostire u dužini od skoro 180 km, nikad nećemo biti dovoljno zahvali Božici Fortuni koja nas je usmjerila u tom pravcu jer uskoro smo trebali imati jedan od najuzbudljivijih doživljaja u našem životu. Ali o tome nešto kasnije…
Prolazili smo prekrasnim pejzažom; zelene šume bile su s naše lijeve strane, s desna je opet bilo impozantno jezero Yellowstone Lake, opkoljeno planinskim zasnježenim vrhovima koje je obasjavalo crveno večernje sunce. Iz tog se jezera i stvara rijeka Yellowstone River koja je atraktivna zbog dva slapa – Upper Falls i posebno Lower Falls, visokog 94 metra. Rijeka svoj tok nastavlja yellowstonskim Grand Canyonom, a upravo je zbog tog kanjona žutih litica (Yellow rocks ili stones) indijansko pleme Minnetaree dalo takav naziv tom području. Nastavili smo se dalje voziti prema istočnom izlazu parka, a uskoro smo na ravnom dijelu cestu naišli na krkljanac. Vozila s obje strane, jedva se prolazilo u jednom smjeru zbog zaustavljenih vozila na cesti, kad netko poviče: “Medvjed, medvjed!!!”. Mrki medvjed srednje veličine nonšalantno je šetao oko 20 metara od ceste, a posjetioci parka stajali su uz cestu, snimali i slikali medu koji je bio u potrazi za hranom. Istog smo trenutka naglo smo stali, uzeli fotoaparate i kamere i ostavivši vozila otključana, trčali nazad prema mjestu gdje se nalazio međed. Čekali smo pravi trenutak da napravimo dobre slike jer medo se najprije udaljavao, a zatim hodao paralelno uz cestu i tražio hranu u deblu stabla i rovao po zemlji. Trčao sam po cestu uporedo s njim, a on bi me svako toliko pogledao i provjeravao gdje sam. Nije se znalo da li se više on boji mene ili ja njega. Bio sam samo sedam, najviše osam metara udaljen od slobodnog, divljeg medvjeda! Postigao sam svoj cilj - napravio dobre slike, snimao ga i približio se što se više moglo tom prekrasnom biću dok su ostali turisti bili daleko iza i gledali “luđaka” koji riskira život. Ali to se nije smjelo propustiti. Vrativši se u vozila oduševljeni doživljajem, zaključili smo da je to bio “šlag na torti”, vidjeti pravog medvjeda u divljini na nekoliko kilometara od izlaza iz parka poznatog po medvjedima i bizonima koje smo vidjeli odmah na početku parka. Završni dio ceste penjao se sve do 2,500 metara nadmorske visine, pa smo vidjeli još neotopljenog snijega uz cestu, a onda se počeli spuštati i predvečer izašli izvan parka čija se veličina shvaća tek kada ga se posjeti – površina od 8.800 km2 znači da je tri puta veći od Istre.
Stali smo uz market i kupili hranu, a pitavši ljude za savjete gdje spavati rekli su nam da nam nikako ne preporučaju spavanje na divlje jer posjet grizlija je neminovan. A mi smo prošlu noć spavali u šumi! Gledali smo kartu i tražili rest aree, ali toga nije bilo u blizini. Stali smo u gradu Cody, spremili večeru uz zatvorenu benzinsku stanicu gdje smo našli stol, a nakon nekog žustrog razgovora i prepiranja započeli mini-turnir u “braccio di fero”. Nismo našli nikakvo usamljeno mjesto gdje bi zaustavili vozila za spavanje, pa je Ricki odlučila gdje je uz cestu u gradu sigurno spavati, a da nas policija ne kazni. Bilo je to na ulazu u grad, uz neki vodovod, ali nam vrijeme nije bilo naklonjeno jer počela je kiša, a još je i puhao jak vjetar. Naši su prvoklasnih šatori i vreće talijanskih sponzora to lako izdržali, a ujutro je opet bilo sunčano, sparno i vrlo vruće. Otišli smo u McDonald’s, najeli se i napili, a budući da se piće plati samo jednom, a čaša se može napuniti koliko se puta hoće, svi smo izašli s punim čašama omiljenog napitka i stavili ih u posebne tanjuriće naših luksuznih vozila. Ricki je ovdje morala krenuti drugim smjerom jer je išla u posjet prijateljici u Seattle. Pozdravivši se sa starom prijateljicom koja je rekla da se nada našem skorašnjem, novom posjetu, svatko je nastavio svojim putem. Ona prema sjeverozapadu, a mi u centar grada. Država Wyoming poznata je po uzgajanju konja i kaubojima, pa je Gašparini tražio opremu za svoju kobilu Đinu. Glavna ulica Codyja imala je na desetke dućana s opremom za konje, kaubojskim i indijanskim kožnim odjevnim predmetima i suvenirima, ali je sve bilo izuzetno skupo. Kožni bolero koji je mene zanimao koštao je 300 dolara, pa smo se ubrzo našli u našim klimatiziranim vozilima, usmjereni prema 600 km udaljenom Devil’s Toweru.
Jeste li gledali Spielbergov film iz osamdesetih “Bliski susreti treće vrste” ili “Incontri ravicinati del terzo tipo”? Film o izvanzemaljcima koji pripremaju spuštanje uz Vražji toranj, monolitsku stijenu koja je zapravo skrućeni krater davno ugaslog i fosiliziranog vulkana, snimao se upravo tamo gdje smo bili usmjereni. U taj nacionalni park došli smo kasno navečer. Znali smo da taj “toranj” mora biti tu negdje, ali ga još nismo mogli vidjeti. Mislili smo da je razlog tome noć, ali odjednom, nakon što je s naše lijeve strane završila šuma, pojavila se ta “stvar”! Ja sam se trgnuo od straha kad sa slučajno pogledao u tom smjeru i primijetio ga. Devil’s Tower, monolitna stijena koja nasred ravnice izranja iz zemlje u obliku vulkana, bio je udaljen oko 10 kilometara od ceste, ali zbog njegove impozantnost bio je i usred tamne noći toliko jasan i vidljiv da nas je jednostvano uplašio. Došavši u KOA kamp koji se nalazi u podnožju Vražjeg tornja, htjeli smo polako, neprimijetno i najvažnije, besplatno se okupati. U neobično mirnom i tihom kampu Gašparini i ja tražili smo tuševe. Svih sam upozoravao da budu tihi tako da nas nitko ne primijeti, ali koji smo kiks Gas i ja napravili! Dvije velike drvene kuće bile su odvojene prolazom, a nas dvoje htjeli smo provjeriti ako se u jednoj od njih nalaze ti prokleti tuševi. Napustivši prvu, krenuli smo prema drugoj zgradi-kući udaljenoj samo nekoliko metara, ali u tom nam se trenutku činilo kad da nas netko promatra jer smo čuli neki tihi žamor. Netko?
Više od pedeset osoba sjedilo je u vanjskom ljetnom kinu kampa i gledalo onaj film, a prolaz od jedne do druge zgrade, kojim smo mi prolazili i stali da vidimo koji je to žamor, nalazio se paralelno uz kino-ekran. Umjesto da neprimijetno uđemo u kamp, nas su vidjeli svi mogući dvonožni i četveronožni gosti kampa! Trebalo je sada okrenuti se ispred kino publike kao da se ništa nije dogodilo i vratiti se vozilima. Ali nismo izdržali i pukli smo od smijeha i počeli trčati nazad. Netko je od ostalih pronašao tuševe na sasvim drugoj strani kampa, pa smo upotrijebili plan B: počeli smo pričati engleski. Tako smo, praveći se Amerikanci i gosti kampa, u parovima po dvoje išli prema tuševima, a nakon kupanca Sandi i ja vratili smo se do kina, ali ovaj put s prave strane. Film je bio pri kraju, ali doživljaj tog filma bio je neponovljiv jer slušao sam melodiju koju su u filmu puštali vanzemaljici, a laganim okretanjem u desno vidio bi “glavnog glumca” - visokog vulkanskog tornja udaljenog samo stotinu metara od nas. Srsi su mi prolazili tijelom cijelo vrijeme, tako je dojmljimo bilo gledanje filma upravo tamo gdje je snimljen. Kad je film završio, vratili smo se na cestu tražiti mjesto gdje podignuti šatore jer dečki su i dalje htjeli štedjeti. Prošavši ispred tvora ili rakuna koji nam je prešao cestu, skrenuo sam zemljanim putem tek požnjeveno pšenično polje. Pozicija je bila dobra; s ceste nas nitko nije mogao vidjeti i nije bilo nikakvih većih gradova u okolici jer je država Wyoming slabo naseljena - premda je veličine Italije, ima samo 600.000 stanovnika.
Nakon dobrog spavanja probudila nas je sparina i jako sunce, pa smo ubrzo krenuli do nacionalnog parka. Platili smo 10 dolara po vozilu, ušli unutra, ali stali još prije nego smo došli do Devil’s Towera. Prerijski psi, životinjice koje liče na kune ili bolje “krtice koje nisu slijepe”, žive po prerijskim ravnicama sjevernih dijelova SAD-a, a jedna je poprilična populacija stanovala na maloj ravnici uz cestu u parku. Stoje na dvije šape i promatraju tko im se i koliko približava ulazu u podzemne tunele, a onda cvileći upozore svu rodbinu i “zarone” unutra. Tako smo mi čekali da ih snimimo i slikamo, a zatim smo nastavili dalje. U informacijskom centru uz Toranj doznali smo njegove osnovne podatke - visok, legenda, fric. Da, bilo je mnogo slobodnih penjača, ali tek smo ih zoomiranjem pomoću videokamere mogli vidjeli. Napravili smo krug oko Tornja i zaključili da nigdje nema mjesta koje se pojavljuje u filmu “Bliski susreti treće vrste”, tj. uzvišenje iz kojeg se može vidjeti ravni dio zemlje okružen stijenjem gdje su se vanzemaljci spustili.
PEHOVI NA PUTU PREMA CHICAGU
Ušavši u saveznu državu Južna Dakota nakon nekoliko sati vožnje, stali smo u glavni grad Rapid City gdje smo imali želju posjetiti još jedan The Mall, znate, one ogromne kupovne centre. Tu mi je prestala raditi kreditna kartica, a tek sam kasnije skužio da sam bio prešao limit dozvoljene potrošnje u jednom mjesecu. U shopping centru su Daniel i Pištan imali neobičnu kupovinu jer nakon toga naša je ekspedicija brojala 10 živih bića. Kupili su mlade iguane! Premda su bili u neopravdanoj napetosti kako ću ja reagirati kad mi to pripoće, meni nisu uopće smetale same iguane koliko činjenica da sam se otada, pa do dolaska u Chicago morao “kuhati” u autu od topline jer temperatura manja od 22 stupnja nije preporučljiva za te tropske gmazove. Znači klima-uređaj je trebao raditi minimalnom snagom. No, kad bi Daniel zaspao, ja bi temperaturu u vozilu drastično smanjio i tako smo zadnjih dana putovanja vodili mali psihološki rat. Južna Dakota poznata je samo po četiri stvari - istoimenim Indijancima, nepreglednim obradivim zemljanim površinama i oranicama, nacionalnim parkom Badlands (Zločeste zemlje) i 18 metara velikim glavama četiri legendarna američka predsjednika, Jeffersona, Washingtona, Lincolna i Roosvelta, uklesanih u granitne stijene brda Rushmore koje je započeo kipar Gutzon Borglum 1927.godine, a po njegovoj smrti završio sin Lincoln 14 godina poslije.
Od te četiri znamenitosti nismo uspjeli vidjeti jedino nacionalni park koji je bio u planu, ali smo htjeli imati što više sati viška kao rezervu za neku neplaniranu nezgodu i kao da smo čitali budućnost. Nakon što smo vidjeli “glave”, gdje je po tko zna koji put sretnik Bojan opet pronašao neku vrijednu stvar (ovaj je put to bio lijepi zeleni pulover, dok je do tada po Americi već bio skupio fotoaparat, majicu, svijetiljku i kapu), opet smo bili na autocesti. Vozeći oko 130 km/h, odjednom sam čuo šum koji kao da je dolazio iz zadnjeg desnog kotača, a onda je mini-kombi počeo plesati i nešto je snažno počelo udarati po karoseriji. Čvrsto držeći volan, vješto sam “prizemljio letjelicu” uz kraj ceste i spasio nam živote. Tko zna što bi se desilo da je netko s manjim stažom za volanom bio pilot naše letjelice u tom trenutku… Sve u svemu mogli smo konstatirati da je sve dobro što se dobro svrši, pa se Pištan dao na mijenjanje gume koja je otišla u komadiće. Felga samo što se nije užarila, a vanjska guma uopće nije postojala. No, mjesta za paniku nije trebalo biti jer bio je 22.srpnja, bili smo oko 1.500 km udaljeni od Chicaga, ali smo tamo trebali stići tek u podne 24.srpnja da bi uzeli povratni let za Ljubljanu. Dakle, opet je Marlon sve u tančine isplanirao i pametno ostavio mnogo vremena za povratak u Chicago tako da si možemo dozvoliti i nezgode koje neće ubrzati našu vožnju do Chicaga ili nas staviti u vremenski škripac. Bravo Marlone care!
Sada smo skužili zašto smo viđali toliko guma na autocestamam. I mi smo ostatke naše ostavili uz cestu i s rezervnom krenuli dalje. No, tada su počeli pehovi za pehovima. Stali smo u prvoj obližnjoj pumpi i htjeli zvati osiguravajuće društvo, a tamo je upravo nestalo struje. U drugoj sam uspio dobiti zvani broj i rečeno mi je da ne plaćamo popravak jer smo imali kasko osiguranje, te da gumu promijenimo u podružnici Good Yeara u stotinu kilometara udaljenom Sioux Fallsu, koji je bio na našem putu.. Srećom, grad je imao svoj KOA kamp gdje smo vrlo brzo išli spavati, što zbog umora, što zbog užasne sparine, a što zbog komaraca kojih je bilo kao u priči o komarcima. Ali, spavati se nije dalo jer oni koji su spavali na otvorenome bili su izbodeni komarcima, a oni u šatorima znojili su se kao životinje. Pogledavši u noćno nebo koje je stalno sijevalo i na kojem je počelo bivati sve više prijetećih kišnim oblaka, pobjegao sam u mini-kombi. Nije prošli ni 10 minuta, a onda je nastao prolom oblaka. Bojan, obučen samo u bokserice, trčao je kao Speedy Gonzalez po kampu tražeći mjesto gdje se sakriti, pa sam ga pozvao u vozilo. Premda je unutra bilo sparno, barem nije bilo komaraca, a bili smo na suhom neovisno o tome koliko kiše padne. A nje sve više, tako da je probudila one u šatoru koji su se sada borili s poplavama jer počelo je i puhati, pa je kiša išla u sve smjerove. Bojan i ja smo se samo smijali jadnim kolegama i nakon kratkog čavrljanja potonuli u san.
Drugo jutro na našoj su parceli kampa bili razasuti svi mogući odjevni predmeti, šatori, vreće, papirići i sve što se smočiti dalo. Najgore je prošao Sandi kojem se šator (nije bio od talijanskih sponzora, već obični, ljetni) tu noć pretvorio u bazen, pa mu je novčanik sa svim mogućim računima i papirima plutao po vodi. Dok su oni sušili stvari, Pištan i ja smo išli u grad naći adresu na kojoj je bio prije spomenuti gumicentar. U roku od sat vremena imali smo montiranu novu gumu, potpisali smo račun i vratili se u kamp. Dečki su me nagovorili da pokušamo neprimjetno napustiti kamp kroz drugi izlaz bez da platimo ni centa, što nam je i uspjelo. Ali, u Minnesoti nastavak pehova.
Daniel je preuzeo mjesto vozača i rekao da će voziti brže od dozvoljene brzine jer mu je bilo dosadno voziti tako sporo, a ja sam mu rekao da radi što hoće, ali da će i sam platiti kaznu ako nas zaustavi policija. Prvi put, baš prvi put kroz svih 35 dana kada sam uspio zaspati u vozilu, Daniel me u panici drmne, probudi i reče: “Marlon, Marlon!! Policija je iza nas, šta da napravim?”. “A šta da napraviš? Stani, pa ćemo vidjeti što hoće.” “Ali ja sam išao 85 milja na sat, a dozvoljeno je 75.”, nastavi Daniel. “E, pa onda znaš zašto te zaustavljaju”. Američki šerif sa smeđom odorom došao je do nas i vrlo kulturno nas upitao: “Gospodo, mogu li znati razlog vaše prebrze vožnje?” Budući ga nije bilo, a rekli smo samo da žurimo u Chicago jer sutra imamo avionsku liniju za Europu, nastavi on: “Vozili ste 84 milja na sat, što je 9 milja više od dozvoljene brzine. Po zakonu države Minnesote kazna iznosi 100 dolara. U slijedeće dvije minute možete odlučiti hoćete li odmah platiti kaznu ili želite čekati suđenje gdje će se odlučiti jeste li se stvarno ogriješili o zakon. Ja idem do svojeg vozila, a vi odlučite o tome. Doći ću za dvije minute.” Pehist Daniel, kojem je najprije ušla osa u uho, za što će tek dobiti masni račun, morao je odvojiti novih sto dolara kad se šerif ponovno vratio. Daniel mu je pružio stoticu. “Ne, ne, ja ne smijem dirati novac i uzeti ga u ruke. Novac stavite u ovu kuvertu, zalijepite je i takvu mi vratite u ruke.” objasni nam on i nastavi “Uskoro ćete ući u Wisconsin, a tamo je ograničenje brzine još niže. Budite pažljivi, ako vozite normalnom brzinom stići ćete u Chicago do sutra u podne. Želim vam sretan put i siguran povrata kući.” I ode on, a tako i Danielovih 100 “zelembaća”. Na granici Minnesote i Wisconsina po drugi smo put prešli rijeku Mississippi koja teče širinom cijelih Sjedinjenih Država, a sa svojim 5.971 kilometrom to je najduža američka rijeka i treća u svijetu. U Wisconsinu smo posljednje večeri tražili Pizzu Hut da zadnji put okusimo odlične američkepizze, ali smo našli otvoren našli samo McDonalds uz autocestu. Što smo bili bliže Chicagu, promet je bio sve veći, a tako i postotak crnih vozača, te starih vozila kojima je mjesto samo na otpadu.
Kasno u noć stigli smo u predgrađe Chicaga i u “debeloj” rezervi s gorivom tražili KOA kamp i benzinsku stanicu. Umjesto da nađemo bar jedno od ta dva, mi smo putem još i izgubili nešto - Popovića i Sandija koji su jedini bili u automobilu. Zato smo stali nasred lokalne ceste u jedan sat poslije ponoći, šetali uokolo i obavljali nuždu. Poneka “krntija” od automobila s bandama crnaca bi prošla pokraj nas, ali su nas vjerojatno mislili luđima od njih, pa nije nitko stao. Konačno, evo Lantre. Sandi je bio zabrinut za gorivo, pa je vozio vrlo polako. Nastavili smo tražiti put do kampa, ali mjesta su bila mračna. No, evo sreće za nas! Na jednom opet zamračenom križanju uočili smo plave, fluorescentne boje policijskog vozila. Kad sam skrenuo i stao tik uz njihovo vozilo i spustio prozorsko staklo, izraz lica policajaca sve je govorio. Sledili su se od straha i siguran sam da su jednu ruku već imali na revolveru oko pasa. Jer što možeš očekivati od vozila s šest osoba koje stane u dva u noći pokraj policijskog auta u predgrađu Chicaga, ali šta su oni znali da su to bili samo mladi, bezazleni Europljani u potrazi za posljednjim prenočištem u Americi. Nesigurnim glasom jedan od policajaca objasni nam gdje je taj KOA kamp u mjestu Marengo, a nakon nekoliko kilometara uspjeli smo ga konačno naći, premda nije bilo nikakve osvijetljene tabele.
Ujutro smo se probudili u 8 sati i počeli veliko pospremanje. Trebalo je baciti sve što je bilo suvišno kao npr. neistrošene boce plina koje se ne mogu ponijeti u avion, hranu, boce, papire… Također, trebalo je i silne stvari koje smo kupovali u 35 dana staviti u vlastite ruksake. No, imali smo svaki po dva velika ruksaka i manji treći koji se mogao unijeti u avion, ali je trebao težiti manje od 7 kilograma. Trpali smo i komprimirali odjeću, papire, poklone. Dok su Popović i Sandi ostali u kampu, nas šestorica smo s dva vozila išli napuniti gorivu i oprati ih jer vozila je trebalo vratiti čista, a možete si zamisliti kako su izgledala nakon 12.000 kilometara po planinama, zemljanim putevima, užarenom asfaltu Arizone… U automatskoj praonici vozila ubaciti je trebalo dva dolara za dvominutno pranje vozila koje se vrši u pet činova. Najprije se namoči jednom špricaljkom, pa drugom našampona vozilo. Trećom se pere, četvrtom odstrani prljavština, a peta je za fino čišćenje. Mi smo potrošili dvadeset dolara! Toliko je trebalo da bi dobro očistili naša vozila. Doručak smo imali u McDonaldsu, a onda se vratili u kamp. Ovdje smo platili noćenje, a kad smo ostavili našu parcelu, na mjestu gdje se nalazio koš za smeće “izrastao” je metar i pol visoki brežuljak smeća. Nije to bilo baš smeće jer neke su se stvari još mogle koristiti, ali mi smo se trebali riješti suvišnih stvari. Slijedio je završni juriš na aerodrom u Chicago. Po cesti je bio pravi krljanac, ali niti iznad naših glava nije bilo ništa manje zračnog prometa. Putničkih aviona koji su salijetali ili odlijetali bilo je na desetke u samo jednoj minuti.
LETIMO KUĆI
Vozila smo ostavili u istoj rent-a-car poslovnici gdje smo ih davnog 20.lipnja i preuzeli, a crnkinja koja je bila uposlena na parkiralištu samo je prošla laserskim pištoljem po kodu na staklu i odmah smo imali isprintan račun. Stanje vozila uopće nije pogledala. Pozdravili smo se sa Sandijem koji je išao na drugi aerodrom jer on je letio za Los Angeles u dodatni dvotjedni posjet prijatelju, a mi smo s teškim ruksacima zaposjeli smo cijeli autobus rent-a-car kompanije koji nas je odveo do našeg aerodroma, udaljenog ni kilometar. Premda smo došli tri sata prije leta, nismo uranili jer trebali smo čekati u redu da bi prijavili prtljagu što je išlo vrlo sporo. Stjuardesa na prijavnici me pita koliko teži moj mali ruksak koji se može odnijeti u avion, a ja joj kažem da ima možda 6-7 kila. Dimenzije su pahale, ali kad ga je pokušala dignuti… Sedamnaest kilograma!! Možda je moje konstantno zezanje i smiješkanje pomoglo jer me pustila i rekla da nikome ne govorim koliko ruksak stvarno teži. Ciceran je imao malih problema s gitarom, ali Pištan se znojio jer je obje iguane, Danielovu i njegovu, stavio u plastičnu vrećicu i zalijepio ih…, znate već gdje, uz bedra, ali s unutrašnje strane i visoko, visoko gore. Niska crnkinja koja se s pendrekom igrala policajke kontrolirala nas je nakon što bi prošli kroz vrata s metal-detektorom. Sa mnom se dodavala loptom za američki nogomet koju sam držao u ruci, a kao za inat je Pištana išla provjeravati svojom palicom i onda, gledavši Daniela izrazom lica koji je govorio “hoćemo ga, ha?”, lagano opalila Pištana u međunožje. Nakon tih “tortura” možemo reći da smo bili kući. Jer, riješili smo se velikih ruksaka koje smo sljedeći put vidjeli tek u Ljubljani, a bili smo prošli sve kontrole. U avionu nismo sjedili zajedno, pa smo se za vrijeme leta više puta svi nalazili kod repa aviona i pričali, šalili se i dodavali loptom. Opet smo trebali naviknuti se na promjenu više vremenskih zona jer iz Chicaga smo poletjeli u 16.45 sati, a noć je u avionu trajala vrlo kratko. Večerali smo tjesteninu, a samo dva sata kasnije bilo je već jutro, pa smo odmah bili posluženi i doručkom. U Frankfurtu je bilo sunce, dok je u Ljubljani bilo oblačno i relativno hladno za to doba godine – 17 stupnjeva. Naši najdraži su nas čekali i skoro bili u panici jer se dugo nismo pojavili na izlazu. Razlog je bio taj što je naš avion sletio kad i onaj iz Dubrovnika, a morali smo čekati i na naše prtlljage. Na aerodoromu je bilo suza radosnica i neizmjerne sreće djevojaka i roditelja koji su nestrpljivo čekali da počinjemo s pričom o Americi.
Svi smo znali da će sjećanja s tog puta dugo ostati dugo urezana u našim sjećanjima, ali da ćemo isto tako dugo patiti od aklimatizacije nitko nije mogao ni pomisliti. Trebalo nam je skoro mjesec dana! Ja se nisam nikako mogao naspavati bez obzira koliko bi spavao noćima; stalno mi se činilo da sam umoran i bezvoljan i samo sam se izležavao po kući. Nisam htio ni na more, niti se voziti biciklom, samo spavati. Na sastancima smo skužili da svi pate od te nagle promjene više vremenskih zona što je teže podnošljivo kad se ide unazad, tj. vraćanjem iz Amerike, nego unaprijed s vremenom.
Prva ekspedicija kluba u inozemstvo bila je vrlo dojmljiva, zabavna i uspješna. Upoznali smo se s mnogo novih speleologa, posjetili raznorazne speleološke objekte, popravili engleski jezik, otkrili negativne osobine svih sudionika, a bila je to i generalna proba za prave speleološke ekspedicije koje kao klub namjeravamo poduzeti u budućnosti.
Post je objavljen 28.02.2007. u 18:15 sati.