Marketing
Ja, ti, ONA, ON, ono, MI, vi, oni.
Negdje prije 2 mjeseca sam imala dojam da smo ušli u jedan dio veze kad su stvari bile tako – predvidljive.
Pa mi to nije valjalo, jer ja volim komplicirati, i volim kad me sve valja iznutra. Onda sam razgovarala s Njim, da imam dojam kao da smo ohoho zajedno, i da kako to tako – nestane. Onaj plamen, žar, ona buktinja iznutra, kad popizdiš kad ga vidiš, da me trese struja.
On se smije. ''Budalo, pa nije nestalo. Samo smo se ti i ja primirili jedno uz drugo.''
Ma nije. (Ja uvijek nešto negiram.)
Ali sam osjetila sklad u sebi, sklad u vezi njega.
Uvijek se nađem da nakon jednog određenog vremena rezimiram našu vezu.
Od samih početaka kad sam vidjela visokog frajera u skupom autu, na kojeg sam frknula nosom, jer sam o takvima već imala mišljenje. Stabilan, zreo, u priči ima spremnu šalu za sve, a zajeban, kvartovski dečko. Koji kad bi pričao, svi bi slušali. Da postoji vrlo malo stvari koje bi njega scimale. I koji bi te obrlatio a da ne kaže keks. Hvala, ali ne hvala.
Srećom da je bio uporan, i definitivno skršio neke moje stereotipe, a ja da sam pala ko kruška, kad sam proniknula te sve priče. Micica, to ja kažem sada. Micica.
On koji voli kuhat da je to neviđeno, ja koja zaista mogu i sendvič upropastiti. On koji stavlja prati veš, ja koja ga zovem da mi kaže kad se mašina treba otvorit. Ja koja jedem s desnom nogom pod bradom, on koji stavlja salvetu na traperice. Ja koja smatram da su piđame nužno zlo, on koji skida majicu i kad legne poslije ručka.
On koji me natjera da si skinem šminku u 4 ujutro, jer sam došla doma nacvrckana, a krema i tuferi su kraj mog noćnog stolića, jer je znao da mi se neće otići do kupaonice pa ih je donio.
Takve sitnice.
Ali obadvoje smo karakteri, i volimo udrit po tome što ne valja kod nas, mada on nikad punom snagom ne lupi, dok ja sve izvedem na vidjelo.
Nikad nisam bila represivni tip osobe. Na žalost nikad nisam mogla nešto ostaviti u sebi. Uvijek je moralo ići van.
Volimo izvest stvari na čisto, jer naša veza sama po sebi nije jednostavna. Bučni smo. Ja sam bučna, i dok ja smatram da se svađamo, mi se po njemu, prepiremo.
Nekad stvarno nije lako, ja se izbezumim od tih čekanja, frustracije dosegnu svoj vrhunac, pa mi se više ništa ne da, a nije dječja igra prekinut nešto za što znaš da je kvalitetno, da su emocije prave, ali da nekad ne vidiš poantu tog samovanja. I to me uvijek pukne. I onda nastane krš i lom. I suze, i naprijed nazad, i popizdimo.
U biti s njim, na ovoj relaciji, koliko god da sam i samoj sebi nekad odlično i stabilno, još nisam našla smiraj. I to je moj fitilj. I na to pucam.
I kad se to otvori, a uvijek se otvori nakon određenog vremena, teško mi je zabetonirat. Samu sebe, a onda dati i smisao, onaj koji će mi postat utočišna misao. Kad nešto proživljavam 2 godine svog života, a da nikad zapravo nisam došla do onog osjećaja kad mogu ispustiti uzdah potpunog olakšanja.
Jer stalno imam sliku pješčanog sata koji isti trenutak kad se vidimo, počinje sipiti.
To je valjda bitna razlika između nas. Ja koja trebam blizinu, i on koji može to sve izdržat, dok obadvoje zadržavamo dozu sebičnosti. I tu se kosimo, i tu se vraćamo na istu priču.
Kad veze ne idu po liniji zaslužnosti. ''Ja sam te čekala, znači ja imam to pravo.'' U vezama nema zaslužnosti, samo taj kompromis.
Dok njemu, koji je valjda sama reala, nisu jasne neke moje vizije, ''o sretna li si ti osoba na svom oblačiću'', meni isto nisu jasne neke njegove stabilne i konstantne pozitive, ''ne misliš li da je najbolje zamislit najbolji mogući scenarij stvari''.
Mada mi je jedna od najboljih stvari koje sam naučila od njega - jednostavnost. Da stvari ipak nisu tako melodramatične kako ih ja vidim. Kad situacije automatski strpa u odgovarajuće ladice. To valjda najviše volim. Jer od prve skonta neke moje zakutne misli. ''O jadna nebila, ćeš dobit nogom u guzicu.'' :)
A u to vrijeme kad sam s njim, osjećam se baš voljena, sigurna, i trulo razmažena. Jer je nevjerojatno sposoban i iskren čovjek i jer se na njega u potpunosti mogu osloniti.
Zato sam i izmolila 2 tjedna off, jer si to još uvijek mogu dopustiti.
I jer idem u Irsku, ne znam jel zadnji put ili ne, jer svaki put kad smo zajedno, jebena bajka je između nas dvoje. Samo što sam ja spremna tu bajku pretvoriti u realu vlastitog pločnika, dok on još nije. Meni više postaje preteško to sve. Nemam svoj mir. Nakon povratka ću morat promjenit neke stvari. U potpunosti krenut od sebe. Samo što ne znam šta trebam, i šta želim napraviti. Zaista ne znam.
Ali znam šta je sa mnom. U Dublinu mi je mozak u kaši. U Dublinu se stvari vrate na normalu, jer napunim baterije. Nisam ljuta na njega, ljuta sam na sebe. On zaista uspjeva riješavati svoje nedoumice, ja ne.
Ja sam spremna. On nije.
Ali evo me opet u zraku. Zaljubljena.
Post je objavljen 18.03.2007. u 09:00 sati.