"DJAVO U LJUDSKOJ SPODOBI"
Sjecam se da je Monija Kajtaz bila sa dvoje male djece.Jedno je imalo nekoliko mjeseci,a drugo nepune dvije godine.Sve zene su morale raditi od jutra do mraka.Vodili su nas,uglavnom po tri,da radimo u polju,na njivi,da cistimo,peremo,da radimo sve sto su trazili bojovnici strazari.Na rad su odvodili i zene koje su bile u logoru zatocene sa djecom.Djeca su ostajala sa samo nekoliko starijih zena,sa malo hrane,sa malo sapuna i deterdzenata.Vrlo smo malo mogle spavati,odmarati se.Stalno su nas uznemiravali,posebno nocu,a ujutro su nas dizali u 5.30 sati.
U logoru Vojno bilo je i muskaraca.U jednoj od privatnih garaza je bilo,gotovo za ne vjerovati,50-60 muskaraca.Njima je bilo teze nego nama.Imali su losiju hranu,iako je i nasa bila veoma losa.TUKLI SU IH,IZVODILI NOCU I UBIJALI.MEDJU BOJOVNICIMA BILO JE I PRIPADNIKA HVO IZ HERCEGOVINE,ALI I BOJOVNIKA,PRIPADNIKA HRVATSKE VOJSKE.Medju njima,najkrvolocniji je bio izvjesni MARIO MIHALJ.On je bio ovdasnji USTASA,ZLIKOVAC,koji je vrsio torturu i nad muskarcima i nad nama zenama.TAJ DJAVO U LJUDSKOJ SPODOBI,TAJ USTASA,ZLOCINAC,UBIO JE VISE BOSNJAKA,SILOVAO VISE DJEVOJAKA I ZENA,A POTOM SE VESELIO PIJAN,SVIRAJUCI GITARU PO KRUGU NASELJA-LOGORA.
Nisam sigurna da li je Mario Mihalj danas ziv ili je pokojnik,ako takav zlikovac moze biti pokojnik.
Saznala sam po oslobadjanju,da je HVO Mostar poslije zavrsetka rata inscenirao ubojstvo Marija Mihalja,pa je ono prikazano kao slucajna pogibija...A mozda je Mario Mihalj danas i ziv???Boga,koga do dolaska u logorsko zatocenje,nisam puno postovala,molim da bude pravedan prema njemu.Pacenici su zasluzili opomenu,a zlocinci pravdu Boziju.
Pored Marija Mihalja i ostali bojnovnici su nas zlostavljali i vrsili klasicnu logorsku torturu nad nama zatocenicama.Samo njih nekoliko,od pedesetak bojovnika,ljudski se odnosilo prema nama,kao sto su bili MARIJAN SUNJIC,BUCO KUNA,RUDO RAVLIC,IVAN PALCIC,invalid bez sake na jednoj ruci.
Najgore je bilo gledati kako djeca pate ni kriva ni duzna.To sam najteze podnosila.Sjecam se dobro jedne zene iz Bijelog Polja koju su u logor zatvorili sa dvoje veoma male djece.Mislim da se zvala Amila Tipura.Ne znam da li je njen mali Amar imao vise od 7 mjeseci,a Lamija dvije-tri godine.Sjecam se i drugih zena kao sto su Asija Vuk,pa izvjesna Mira.Indikativno je bilo zasto po razmjeni njih dvije nisu presle na lijevu obalu Neretve,u slobodu,medju svoje.Mislim da su poslije,kako pricaju drugi,otisle vani,da odtuguju i pokusaju zaboraviti zlostavljanja i ponizenja kakva samo zena moze dozivjeti.
Kada su nas rano ujutro budili i vodili na prisilni rad,djeca su ostajala sama i patila.
"POLJUBI ME MAMA I MAHNI RUKOM..."
Jednom prilikom je izvjesna gospodja Kajtaz molila strazare da je ne vode svaki dan na rad,jer je dojila sestomjesecnu bebu.MARIO MIHALJ JOJ JE NA TO REKAO:"OTKINI SISU I DADNI JE DJETETU DA DOJI KAD TEBE NEMA".
Kada su rano ujutro zene odvodili na prisilni rad,zene su se sa djecom rastajale,kao da se sa njima vise nikada nece vidjeti.Djeca su vikala za svojim majkama:"POLJUBI ME MAMA,MAHNI MI RUKOM!"
Neke zene se nisu nikada ni vratile u logor,nakon sto su ih ustase bile odvele na prisilni rad.Zapamtila sam ime jedne od njih.Zvala se Huma Omanovic.Jedno jutro odvedena je na rad sa tri zene.Odveli su ih cetiri,iako su,gotovo po pravilu,uvijek vodili po tri zene.Huma je imala izmedju 55 i 60 godina.Nikada se nije vratila.Saznale smo od jednog bojovnika da se utopila u Neretvi.Kao okliznula se niz obalu,pala i utopila se.Znamo da je imala sina Alagu,borca Armije RBiH i zakljucile smo da su je zbog toga ustase i ubili.
Ne znam da li je Crveni kriz,njegov Medjunarodni komitet znao za logor Vojno.Ne mogu vjerovati da nije znao za ovaj logor,jer se nalazio uz rijeku Neretvu i uz glavnu saobracajnicu Sarajevo-Mostar,i to u neposrednoj blizini Mostara.Nasi su im,to je sigurno,vise puta rukom pokazali logor Vojno.Mislim da su svi znali za logor Vojno.
Jednom su nam ustase rekli da ce,kao sutra,doci u posjetu delegacija Crvenog kriza.Natjerali su nas da sve cistimo,peremo,ribamo zidove podruma i garaza od krvi.U nekim kucama bili su pustili i centralno grijanje,da bi se ostavio povoljan dojam kod ljudi iz Crvenog kriza.
Inace,nastojali su da nas sakriju i od vojnika UN.Jedne noci dobili smo dojavu da bi za nekoliko minuta mogli u logor da im upadnu vojnici UN.Odmah su se bili rastrcali i poceli vikati:"ULETJET CE NAM PLAVE PTICE,SVE UNUTRA..."Onda su nas sve pozatvarali i posakrivali.Prijetili su nam smrcu i mucenjem ako se budemo glasnije oglasavali iz podruma.
U ovome svome iskazu sam pokusala opisati logor Vojno,zatvorsku atmosferu u njemu da bih se osmjelila otvoriti i zapisati,posvjedociti svoju licnu patnju,kazati sto se meni desavalo u logoru,kako sam ja prezivljavala patnju i ponizenja,koji su trajali vise od sedam mjeseci...
(Sifra"SABORNIK"-"IZMEDJU MUKA I RIJECI"-2)
Post je objavljen 28.02.2007. u 13:09 sati.