Poslušaj opet: Postal service ili originalni spot
Probudih se kao pariški saksofonist
bolnih pristiju, umočenih u Sienu,
s mislima na Marianne.
Tamo su svježe i rahle rali zemlje
za kojim žudi moje korijenje.
Sama sam i tako strašno želim
vjerovati kako mogu biti drugačija:
protisnuta kroz cjedilo promjene
i vlažnosti juga koje obrubljuje prozore.
Ali nisam, to sam samo ja:
ovisna o kontrolnom tornju,
nervozi i titranju srca na 150 mhz.
Odsutnost razuma me užasava,
ali se ne mogu prepusti.
Iz prikrajka bacam se iz tame u san,
neobjašnjivo uživajući u svakodnevnom
padanju nebodera.
Postat ću silueta. Ostat ću jednaka:
zatvorena u svijetu kojeg ne poznajem.
Ali, samo ako nešto ne poduzmem
na putu koji razdvaja na trilijun smjerova.
U potpunom miru koji ja uvijek tu, negdje,
ne mogu izabrati kamo
jer ono ne postoji, samo oči koje promatraju.
Post je objavljen 27.02.2007. u 22:16 sati.