Tišina utire put svoj mračnoj duši.
Hodiš u noćima žalosti stazom tom.
Tako strašan šapat prošlosti te guši;
ta studen gubitka drhti puti tvojom.
I tako prazan doima se grijeha spas,
što beznačajno lebdi kao stranca glas.
Poput osame tamne su noći kada
k`o blagoslov Ona krasi moje snove.
K`o poljubac na usne što lako pada,
bojem tjera sve vapaje i okove.
Ona je otrov kojeg pijem s radosti,
baš Ona krije se u mojoj propasti.
S maglom u očima iluzijom bludiš
kojoj odan si uznik i vječan tvorac.
Da nisi ničiji, vidjeti ne želiš;
u poraza bitci jedini si borac.
Poput nade beskrajne su noći kada
cjelovima Ona boli mojoj sudi.
U srcu mome svetište gradi tada,
zastire moju volju, a žudnju budi.
Oh, kako žuči pune misli su tvoje,
i kako tek svaka moli za smrti dah,
kada Prazninom sneno korake broje,
a na kraju puta nagrada tvoj je strah.
Poput ljepote moćne su noći kada
ljubav za Nju plemenita je i čista.
Al` u slabosti ničice padam sada,
jer ona nije svjetlo, no meni blista.
Dragi moj, zauvijek izgubljen ćeš biti,
jer za mene sutra nikad neće doći.
U suzama tvojim dalje ću se kriti
i nijemo za te tkati žalosti noći.
Post je objavljen 27.02.2007. u 22:07 sati.