Kada bi mogli predvidjeti budučnost, bismo li mogli promjeniti događaje? Je li budućnost već zadana? Tada bi naše znaje o njoj bilo jednako našem znanju o prošlosti, znamo što je bilo i to ne možemo promjeniti, jednako tako znamo što će biti i to ne možemo promjeniti. Takvo viđenje se zave fatalizam. Drugim riječima, životni put, sudbina je rođenjem zadana i nikakav naš uvid u to što će se dogoditi je neće promijeniti, budući da će savaka akcija kojom mi želimo izbjeći budući događaj, upravo uzrokovati slijed događaja koji će rezultirati predviđenom i neželjenom budućnošću. Najbolji primjer je u mitu o Edipu, gdje su roditelji znali za proročanstvo i upravo iz razloga što su ga željeli izbjeći ono se ostvarilo. S druge strane, da su odgajali Edipa, prema fatalističkoj teoriji ista stvar bi se dogodila.
Postoje neka moderna znanstvemna objašnjenja. Suvremeni psiholozi i neurolozi su vršili eksperimente na mozgu, te su utvrdili da naš mozak procesuira informacije sa zakašnjenjem, te da događaj A koji se već dogodio uzrokuje našu tjelesnu radnju za koju se nama čini da se događa prije A, a zapravo je ta radnja takva jer je uzrokovana od događaja A. Primjerice, ako nogometni golman ne obrani neki udarac, to je iz razloga što je prije nego što je skočio za loptom lopta već bila u mreži, pa se zbog sporosti obrade informacija u mozgu njemu čini da je lopta ušla u mrežu jer se on nije dovoljn o protega, do se zapravo on nije dovoljno protegao jer je lopta već bila u mreži.
Dakle, to su nove spekulacije koje govore da uzročnost ide zapravo unazad. Drugim riječima budućnost nije uzrokovana od sadašnjih događaja, već ona uzrokuje sadašnje događaje.
Vratimo se na mit o Edipu. Zapravo prema navedenoj teoriji roditelji su bili uzrokovani, determinirani, od budućnosti da ostave Edipa na stijeni. Hipotetski, da su ga odlučili odgajati budućnost bi bila drugačija, ali budući da je budućnost već zacrtana, odnosno dogodila se, njihovo ostavljanja malog Edipa na stijeni je bilo uzrokovano. Dakle, uzrok - posljedica ne ide samo iz prošlosti u budućnost, već ide iz budućnosti u prošlost.
Takvim simetričnim uzrokovanjem, vidimo da je fizička stvarnost nezavisna od ljudskog mozga zapravo jedna sadašnjost. Nema prošlosti i budućnosti. Prošlost i budućnost je samo način kako ljudski mozak obrađuje informacije. Ljudski organizam, ljudski mozak je zapravo veo maje (za više kliknite TU), odnosno kao što je rekao Kant, svijet kako ga vidimo je samo proizvod kategorija ljudskog mozga.
Da li to znaći da ljudi zapravo žive unazad? Kao da smo u nekom filmu koji se vrti od kraja prema početku? Prema nekim teorijama ogovor je - DA! Psiholog Benjamin Libet tvrdi da mozak projecira informacije unazad u vremenu, zato što električni procesi obrade informacija u mozgu prethode svjesnom iskustvu, tako da nam se ono što se već dogodilo, čini da se tek treba dogoditi. Istina njegov eksperiment dokazuje da su naše voljne radnje uzrokovane fizičkim i negira slobodu volje, iako Libet tvrdi da naša volja može staviti "veto" na neku odluku koju je donio fizički mozak, time dajući malo nade "Slobodašima voljašima",ali to je druga priča.
Druga implikacija je ta da je svjesno iskustvo samo epifenomen fizičkog organizma, odnosno samo nišita ne uzrokuje, te da je neka vrsta RETROSPEKTIVE stvari koje su se već dogodile. Tako da svi mi zapravo cijelo vrijeme živimo u prošlosti.
A budući da teorije kvantne fizike potvrđuju da se čestice mikro razine mogu kretati naprijed i nazad u vremenu, spekulacija da živimo u prošlosti i nije tako nevjerojatna.
Filmić će dodatno pojasniti.
Post je objavljen 27.02.2007. u 19:58 sati.