Prva slika
Prvo pseto koje pamtim u životu je bio maleni smeđi kratkodlaki mješanac koji je živio u susjedstvu, treća kuća od naše. Zvao se Đimi – zvali smo ga Đimika. Predivan baršunasti smeđi kaputić, duguljasta nuškica i bistre sjajne smeđe okice iznad kojih su strigla dva šiljata uha. Kratke nogice i malen okrugli trbuščić na kraju kojeg se nalazio dug šiljat repić. Meni je to tad bio najljepši ćuko na svijetu, često smo se igrali. Onda ga je na ulici udario auto i ubio. Nakon toga susjedi su nabavili novog psa jazavčara i dali mu ime Aga. Meni to nije bilo isto. I taman sam u međuvremenu sahranila i Krticu ljubimicu i stavila joj križ na grob – mama mi je rekla da se životinjama nikad ne stavlja križ na grob jer nisu krštene duše. Ja sam se ipak pomolila i za Đimiku i za Krticu. Onda sam počela dovoditi pse lutalice i mačke kući. Moji roditelji nikad nisu dozvoljavali držanje životinja u kući – jer mačja dlaka uzrokuje boleštine i mačke se vuku svukud po vani i onda hodaju po stolovima i kuhinji, a psima bi dvorište bilo malo. Ali mi nikad nisu rekli da ih ne smijem hraniti. Dugo je prošlo dok me nisu uhvatili, a onda kad je stari skužio da dajem psima Srijemsku kobasicu i paštetu pošteno je pobjesnio. Ja sam se branila da im samo dajem kruha koji sam malo protrljala s paštetom i kobasicom da bi ga psi jeli...A jadni – jeli su jer su bili gladni. Nisam valjda ja luda toliku samu kobasicu psima dati, od toga se nikad ne bi mogli dosta najesti, a moji bi odmah primjetili da nedostaje puno.
Druga slika
Ratna zima u Osijeku. Svi se već lagano navikli na izmijenjenu stvarnost, nakon početnog šoka i strahova, ono što nas je ostalo u gradu - lagano smo otupili. Čak mi nije bila ni uvreda kad su mi rekli nek se malo skuliram i da sam prolupala jer peglam na drugom katu dok svi sjede u skloništu i dok granate tuku u daljini – pa to je kako i samo ime kaže – U DALJINI – znači ne U BLIZINI - to jest po našem dijelu grada! Naravno da ja mrzim peglanje, i ne pada mi na pamet ne bit na datumu i gomilati hrpe koje reže na mene kad otvorim ormar ... Osim toga to što Čejeni tuku bez pauze za kavu ne znači da ja mogu hodati gradom kao da me krava prožvakala pa ispljunula. I tako dok ja drljam tjednu kvotu glupog posla i odlažem u ormar pun rupa od šrapnela, gledam TV - tad smo svi bili ovisnici o vijestima i specijalnim emisijama. I tad sam vidjela nešto što me je zaustavilo u pokretu i izazvalo grč jeze i provalu suza. Vijest je došla iz Slavonskog broda – tad smo ih zvali LUNA PARK – znate i zašto. Reporter je redao brojeve ranjenih i poginulih, i slušajući to svaki dan, stišćete zube i pere vas neki hladan bijes – ali na prizor koji sam tad vidjela nikako nisam bila spremna – to me je doslovce razvalilo i urezalo mi se u sjećanje zasvagda. Ako ima Boga – a ima - ne piše se ovom čovječanstvu dobro kada onaj gore počne suditi ognjem ... U pozadini priče išla je slika – na kiši koja lije, u hladnom blatu sjedi nevelik crn štenac i drhće. Maleno tjelešce se trese krvavo i ranjeno, rep je savio poda se i vidi se da jedva sjedi i da će klonuti svakog trena jer mu se oči sklapaju i glavica poginje prema tlu.
Treća slika
To je bio posao koji sam voljela. Jedina mana je bila što sam morala putovati cijelih deset minuta tramvajem – ali nije to najgore što vam se može dogoditi - ima i gnjusna varijanta – kad morate busom koji smrdi na naftu od čega se meni povraća. Ali ja sam osoba koja uvijek nastoji naći dobre strane svega, od čega se opet mojoj dobroj radnoj kolegici povraćalo – ona je bila uvjerenja da je trezvena realna osoba i običavala me zbog mog bolesnog optimizma ponekad kuditi – jednom je rekla: Ti bi i u živom blatu do guzice promatrala predivan zalazak sunca i divila se naglas pogledu !
I tog dana sam čekala tramvaj poslije posla - hladno, šugavo poslijepodne, vjetar brije i pada ledena kiša, a raja tetura zaleđenom ulicom psujuću u pol glasa. A tramvaj kasni- ne pitaj zašto - vidiš da je ovo generalna proba za smak svijeta i da su se žice vjerovatno smrzle i tramvaj neće skoro doći – iz suprotnog smjera ih se već ukazalo nekoliko – a to znači ZASTOJ ! Taman kad sam procijenila da je vrijeme da krenem lagano pjehe jer mi je to bolje ako ne želim dočekati starost u Retfali, nešto mi privuče pozornost – nogostupom je lagano prema nama teturao pas. Bio je to nekakav povelik dugodlaki pomalo musav mješanac, siroče se vuklo po klizavom ledenom pokrovu i zaustavilo - gdje drugdje nego kraj mene. Bio je vidno smrznut, dugačka dlaka mu je zaleđena u snopovima visila po cijelom tijelu i vjerovatno ga dodatno hladila. Nesretnik je kisnuo i onda se to sve skupa na njemu jednostavno sledilo. U blizini tramvajske stanice u Retfali su tad bili kiosci-trgovinice i ja sam u jednoj tražila petnaest deka najjeftinije salame i da mi je nasijeku na kockice. Veliki Lunjo je to presretan pojeo s mog dlana. A onda su za divno čudo tramvaji odlučili ponovno prometovati. Prvih tri je doduše projurilo prazno, u prvi koji je stao se raja koja je čekala natrpala ko stoka, a ja sam kanila ući u idući kad se gužva raščisti jer sam pobrojala da ih je iz suprotnog pravca prošišalo šest dok sam čekala. Tako je i bilo – još sam malko popričala s novim četveronožnim poznanikom i upravo kanila ući na otvorena srednja vrata toplog tramvaja, kad se odjednom Lunjo stvorio pored mene, uletio brzinom munje i smestio svoje jadno smrznuto tijelo između dva fino ugrijana sjedala na pod. Isto tako brzinom munje je gospođa koja je sjedila na drugom kraju tramvaja počela kreštati na sav glas. Netko bi pomislio da pas sjedi na njoj i da će je svaki čas rasporiti. Bilo nas je svega desetak u tramvaju. Vozač je od naprijed bacio dug pogled u našem smjeru i na mikrofon izgovorio autoritativnim tonom- ČIJI JE PAS NEKA GA IZVEDE VAN!!! Tu svi upere pogled u MENE. Ja velim – pas nije moj, nemam pojma čiji je ! Na to će vozač strogo : MOLIM VAS IZVEDITE PSA ODMAH! Tko ? Ja? Zašto ja? NEĆU !!! To nije moj pas, osim toga pas je miran i samo leži sretan što se malo ugrijao. Na taj moj potpuno pogrešan stav publika se podijelila u dva tabora- prvi su odobravali i rekli da neka ga nek se malko ugrije kad je miran, drugi su histerično urlikali nek se pas SMJESTA udalji jer je velik i opasan – mogao bi nekog ujesti!!! Predmet njihove mržnje samo je mirno sklopljenih očiju ležao i očito uživao u toplini sjedala ispred i iza sebe. Na to je vozač rekao – DOK SE PAS NE UDALJI I NE IZVEDE VAN JA NEĆU KRENUTI ! I tu svi opet pogledaju u MENE. I šta sad ??? Ja velim okupljenom mnoštvu – srećom nikad nisam imala problem u nastupu pred publikom – JA SAM PLATILA SVOJ MJESEČNI POKAZ UREDNO, SUKLADNO TOME IMAM KAO PUTNIK SVOJA PRAVA I OBVEZE- MOJE PRAVO JE DA SE VOZIM, A MOJA OBVEZA NIJE IZBACIVANJE PASA IZ TRAMVAJA. KOJI NISU MOJI. PSI MISLIM...I tu sam se okrenula ka vozaču - ISTO TAKO MOJE PRAVO JE DA NE ČEKAM TRAMVAJ ČETRDESET MINUTA I DA ME ONDA U TRAMVAJU MALTRETIRAJU DA MORAM IZBACIVATI TUĐE PSE!!!! JA ĆU VAMA REĆI – ZAVRŠIT ĆETE VI U GLASU SLAVONIJE !!! IME MI VAŠE DAJTE I PREZIME! VIDJET ĆETE VI KOGA ĆETE VI MALTRETIRATI !!! I tu se ponovno čuje žamor – a ja puna pravednog bijesa demonstrativno sjednem. Jedna baba veli – AJTE MUŠKI, NAPRAVITE NEŠTO, NEĆE OVAJ VOZIT DOK JE KER UNUTRI ! Prozvani muški se primakli i tu krene lagano nagovaranje Lunje da se premjesti van, na što je on samo otvorio jedno oko, pogledao tko mu to priča i ponovno zatvorio. Vozač i dalje sjedi i nešto se domunđava s tipom koji se nalaktio kraj njega. A onda je jedan od putnika glasno dreknuo – JA ĆU ZAKASNITI U KINO! DOKLE ĆEMO STAJATI!!! MA JE TO NJEZIN PAS, VIDIO SAM JA KAKO GA HRANI! To je bilo za mene previše – ustala sam se i rekla – Dođi Lunjo, idemo! I Lunjo je izašao za mnom na ledenu kišu...
Četvrta slika
Najveći dio mog radnog vijeka mi je posao bio blizu kuće – komotna sam ja preko svake mjere i to mi je odgovaralo. A tih desetak do dvanaest minuta hoda od kuće do posla se hodalo kroz centar grada, pa nikad dosadno – uvijek se nešto događalo. Jednom me je bio presreo pas prepeličar koji je živio u jednoj od obližnjih zgrada – jurio mi je ususret dok su mu uši vijorile preko leđa, a iz usta visile kobasice – po jedna sa svake strane njuške - ukupno tri. Taj pogled u njegovim očima – grabio je sav razdragan niz ulicu – to je jutro zasigurno imao bar tri razloga za sreću!
Nekom drugom prigodom, taman je nekako bilo zatoplilo, proljeće se u punom sjaju razlilo i ozelenjelo travnjake i parkove. Baš sam dobre volje bila to jutro – petak je, nitko me tih dana nije sapinjao, doma je zatišje, a na poslu sve baš kako treba. Zaokrenula sam iza ugla u Radićevu, a preda mnom je bljesnuo okupan suncem malen park kod Ekonomskog faksa. Rundele cvijeća su se šarenile, iz kafića je kroz otvorena vrata dopirao lagani Santanin solaž, topli proljetni zrak je mirisao na peciva sa šunkom i sirom iz obližnje pekare i činilo se da je Bog poredao sve stvari kako treba. A onda mi se pogled spustio i vidjela sam prizor koji me je natjerao da zastanem i lagano, saaaasvim lagano okusim trenutak savršenstva. Ljudi su žurili svojim poslovima, vreva i buka, studentarija ciči ... Toliko užurbanih nogu oko njih. A njih dvoje ne ometajući jedno drugo su mirno jeli svoj doručak. Na sred prolaza nekom je ispao sladoled (u blizini su dvije slastičarnice), i na nogostupu je čudan tandem blagovao – mali vrabac je stajao do koljena u otopljenoj ružičastoj lokvici i kljucao. Pored njega je mršavi sivo bijeli pas mješanac klempavih ušiju dovršavao kornet i ono što je bilo u njemu. A ja sam stajala kraj zida i gledala očarana u taj sklad boja, mirisa, zvukova, blještavila sunčevog svjetla i prizora dvoje malih gladnih skitnica ...
Peta slika
Sklonište – Azil za napuštene pse u Nemetinu ... u idućem postu
Pitam se, od pradavnih vremena i u svakom kutku ove planete pas je čovjekov sudrug i pratitelj, koračaju zajedno svim stazama, krenuli su skupa od pećine i nerazdvojni stigli do lansirne rampe ... To je jedan sasvim drukčiji savez od svih ostalih ikad u povijesti napravljenih saveza između dvije tako različite vrste. Način kako se odnosimo prema njima je također mjera naše ljudskosti. Ali - je li moguće da su oni zapravo naši ČUVARI a mi toga nismo niti svjesni?
Post je objavljen 27.02.2007. u 19:30 sati.