Dobrovoljno sam se,kao clanica Saveza logorasa Bosne i Hercegovine,prijavila CENTRU ZA ISTRAZIVANJE I DOKUMENTACIJU Saveza logorasa Bosne i Hercegovine,da ovaj iskaz,ovo svjedocenje,dadem u pisanoj formi.
Izrazavam svoju potpunu spremnost da ovo svjedocenje,ovaj iskaz iznesem i u zvanicnoj SUDSKOJ PROCEDURI protiv okrivljenih za RATNI ZLOCIN I ZLOCIN GENOCIDA,pred sudovima u Bosni i Hercegovini,sudovima zemalja stalnog boravka OKRIVLJENIH ZA RATNI ZLOCIN,a posebno pred TRIBUNALOM ZA SUDJENJE RATNIM ZLOCINCIMA U DEN HAAGU,zajedno sa osobama iz ovog mog svjedocenja,koje su bile zrtve ratnog zlocina i zlocina genocida.
Danas mi je puno lakse da iz sebe oslobodim rijec,da posvjedocim,da kazem sto sam prezivjela u vremenu kada je zlom svitalo jutro,kada je svojim zalaskom zlo najavljivalo sunce.
Kao sto je vjecna i neprekidna borba izmedju suprotnosti,izmedju svjetla i mraka,dobra i zla,i U MENI SE GOTOVO SEST GODINA VODILA BORBA IZMEDJU MUKA I RIJECI.
U meni,pjesnikinji,osobi punoj temperamenta i pjesnickog senzibiliteta,koji se iskazuje svakim pokretom,svakom gestom covjeka,rjecju posebno,gotovo sest godina vodila se teska borba IZMEDJU MUKA I RIJECI...KAZATI ILI NE KAZATI.ZATOCITI SE U SEBI SAMOJ ILI OTVORITI SE,izraziti,procvjetati rjecju,svjedocenjem o vremenu u kome sam bila pokosena zlom,ljudskim porokom i nakaznoscu,sto je nalicje covjeka od iskona,ali i sto se u historiji ljudskog roda nikada nije tako bestijalno iskazalo,kao u Bosni i Hercegovini 1992-1995 tokom agresije na nju.
U ranoj mladosti sva sam bila slika rijeci,ispisivala je,izrazavala izrazom duha mlade pjesnikinje,
spisateljice.
"I ZAPISAH JE,ISTINU..."
I onda sam zanijemila pokosena ljudskom izopacenoscu i mrznjom sto sam samo malo drukcija,samo malo razlicitija od njih,od fasista,od pacenika mrznje...
Mislila sam da necu progovoriti,da iz moje duse,mojom rukom,mojim perom vise nece poteci stih,da nikada vise necu poroditi pjesmu,osjetiti dodir cuvstvom zene,cuti u sebi ljubav,ushiceno pogledati
muskarca...
Proslo je puno vremena,prosla je u njemu i moja rana mladost.GOTOVO DA SAM OSTARJELA U OVIH SEST GODINA.
Kada su me izveli iz dzehennema,kada sam udahnula slobodu,zanijemila sam.ZATOCILA SAM SAMU SEBE,POBJEGLA IZ DOMOVINE,OD SVOJIH LJUDI,POBJEGLA OD SEBE.I BJEZALA SAM GOTOVO SEST GODINA,BJEZALA BEZUSPJESNO I STALA,ZAGLEDALA SE U SEBE I VIDJELA JE,PREPOZNALA ISTINU I OSLOBODILA JE bratu i sestri,sto su mi to u rodu ljudskom i bijelom i zutom i crnom,sto su mi to i po patnji zajednickoj.
I rekose:SPASI SESTRO,ZAPISI,izdahni iz sebe i udahni opet u sebe istinu,ogrni se njome,po njoj da te upamte,po njoj da te i prepoznaju,da sobom budes dicna,da se nikoga vise ne plasis,sebe posebno.
I zapisah je,istinu...
Rodjena sam na kamenu stolackom uz vodu,sumecu Bregavu.Moja porodica medju ljudima nije pravila razlike u nacionalnom pogledu.Moja porodica je tradicionalno muslimanska,iako religiju nije prakticirala.U nacionalnom smislu smo se osjecali i zvanicno pisali kao Jugoslaveni.Zavrsila sam srednju skolu u rodnom Stocu,a studij upisala u Mostaru,u kome sam do pocetka agresije na Bosnu i Hercegovinu uspjesno zavrsila drugu godinu.
U avgustu 1992.godine,vratila sam se roditeljima i kuci u Stolac.Nadala sam se da sam u ratu,koji je bjesnio,sigurnija u Stocu sa svojima nego u Mostaru kao podstanar.Nisam pogrijesila.Tesko je bilo i u Stocu,svojevrsnoj mikro tromedji izmedju tradicija,kultura i uticaja svih vrsta,no,ipak,covjek je,a posebno djevojka,najsigurnija sa svojim najblizima.Zivot,bolje reci prezivljavanje,bio je podnosljiv sve do polovine aprila 1993.godine,kada su se desila masovna hapsenja i odvodjenja Bosnjaka u logore.
Na podrucju opcine Stolac,kao i na podrucju Capljine,djelovalo je samo Hrvatsko vijece obrane-HVO,naspram srbocetnickih kvislinskih formacija i JNA Slobodana Milosevica.Bosnjaci su bili relativno najbrojnija populaciona grupacija(40%).Hrvati su bili druga grupacija po brojnosti(35%).Srbi i Jugoslaveni cinili su ostatak.Bosnjaci,njih gotovo 80% vojno sposobnih,bili su ukljuceni u HVO.Sve do aprila 1993.godine odnosi Bosnjaka sa Hrvatima su bili podnosljivi,izuzev nekoliko sporadicnih i pojedinacnih incidenata,DA BI U APRILU HVO POCEO SA MASOVNIM HAPSENJEM VIDJENIJIH BOSNJAKA I RAZORUZAVANJEM BOSNJAKA U OKVIRU HVO VOJNOG SASTAVA,TE ODVODJENJA U LOGORE I ZATVORE.
Ja sam se uspjela spasiti,jer mi je jedan casnik HVO,inace moj skolski drug,pocetkom aprila savjetovao da izadjem iz Stoca,sto sam i ucinila,pobjegavsi u Bijelo Polje.
U Bijelom Polju kod Mostara smjestila sam se kod svojih rodjaka.I tu je svima bilo veoma tesko.Hrane je ponestajalo,a tenzije izmedju Armije RBiH i HVO,koje je djelovalo na terenu zajedno sa Hrvatskom vojskom,rasle su sve vise i vise.Bilo je potpuno ocito koje namjere su imali HVO I HV.
"TREBALO JE ZAJEDNICKI UNISTITI BOSNJAKE..."
Gotovo iz dana u dan bilo je sve jasnije da su namjere Franje Tudjmana i njegovih poslusnika,marionetskih politicara iz zapadnih dijelova Hercegovine,bile usmjerene ka pripajanju dijelova Bosne i Hercegovine susjednoj drzavi Hrvatskoj.
Jos u februaru 1993.godine,osjetili su se rezultati hrvatskih blokada,kojima su se centralni dijelovi Bosne i Hercegovine trebali ekonomski i vojno izmoriti.To je bio uvod za pridruzivanje Franje Tudjmana Slobodanu Milosevicu i ozivotvorenju njihovih i dogovora njihovih najblizih suradnika Mate Bobana i Radovana Karadzica o podjeli Bosne i Hercegovine izmedju Srbije i Hrvatske.Trebalo je zajednicki unistiti Bosnjake,koji su stoljecima bili kicma Bosne i Hercegovine i njena osnovna supstanca.Bosnjaci su svojim imenom oznacavali Bosnu,a Bosna opet svojim Bosnjake,kao svoju supstancu.BEZ BOSNJAKA NE BI BILO BOSNE I BOSNA BI NESTALA NA NACIN KAKO SU SE STOLJECIMA DOGOVARALI HRVATSKI I SRPSKI LIDERI I VOZDOVI,STO SU KROZ SVOJ DOGOVOR U KARADJORDJEVU,FRANJO TUDJMAN I SLOBODAN MILOSEVIC UGRADILI U DOKUMENT O RUSENJU I PODJELI BOSNE I HERCEGOVINE.
Odmah nakon napada HVO na Armiju RBiH i na civile Bosnjake,HVO i HDZ su otvorili vise koncetracionih logora,pa i logor u naselju VOJNO.
Mene su vojni policajci HVO uhapsili 23.avgusta 1993.godine,zajedno sa jos tri zene i cetiri muskarca civila i to sve pod isprikom da idemo u razmjenu."ZASTO RAZMJENA?",pitala sam,"MI SMO SLOBODNI..."Kasnije sam shvatila da smo uhapseni bez razloga,kao CIVILI TAOCI i da je to bilo ugradjeno u strategiju agresije Hrvatske na Bosnu i Bosnjake.
U logor Vojno dovedena sam istog dana,23.VIII 1993.godine.Logor nije bio organiziran u jednoj zgradi,hangaru,silosu,staji,skoli,kasarni,kako je to bilo u ostalim krajevima BiH.Vojno je bilo malo naselje na desnoj obali Neretve,desetak kilometara sjeverno od Mostara.U Vojnu su zivjeli uglavnom stanovnici hrvatske nacionalnosti.Mislim da u Vojnu nije bilo bosnjackih ili srpskih kuca.Gotovo svo stanovnistvo je vec ranije bilo iseljeno.Mislim da su ih HVO i HV smjestili u kuce protjeranih Bosnjaka i Srba u Mostaru i njegovoj okolini.Tako je gotovo CIJELO NASELJE VOJNO BILO SVOJEVRSTAN LOGOR,U KOME SU BILI ZATOCENI CIVILI BOSNJACI,STARCI,DJECA,ZENE,u kome su bojovnici HVO i HV,a posebno njihovi casnici(a ovaj vojni nazivnik svoj korijen vuce iz rijeci CAST,sto bi trebalo znaciti da su hrvatski oficiri,vojne starjesine,POSEBNO CASNI LJUDI,ZLOSTAVLJALI BOSNJAKE CIVILE,A BOSNJAKINJE SILOVALI).
Mene su bojovnici smjestili u kucu u kojoj je u pocetku bilo samo 20-30 zena,ali posto su zene i djecu stalno dovodili,mislim da nas je u kuci bilo 60-70.Mozda su jednu trecinu cinila djeca,medju kojima je bilo puno dojencadi,te djece od samo godinu ili dvije...
Post je objavljen 27.02.2007. u 15:00 sati.