Marketing
OD ČETIRI DO ČETIRI
Negdi se mora početi. A kao početak ovoga događaja određujem četiri sata popodne (16h). U to vrijeme dobro zasićen u menzi na Cvjetnom 
odlazim na tekmu. Na ulici su se več mogli videti likovi u plavom (ne mislim na miliciju
) kak idu prema Maksimiru. Zapravo od jutra se nekak osjećalo da je tekma, bil sam i prije podne u gradu i već onda ih je bilo. To su oni koji uglavnom dolaze iz udaljenijih krajeva Hrvatske i svijeta pa u Zagreb stižu odma rano. I mi smo nekad tak išli, e to su bili dani…
Al dobro. U 17h odlazim po pajdaša Štefa (N.Š.) na kolodvor. Dolaze vlakovi iz svih krajeva, iz njih izlaze navijači, pjeva se i tak… Pičimo u tramvaju prema Maksimiru (kratko se zaustavljamo u Udruzi navijača), ekipa pjeva ono "ko ne skače pravoslavac je", vidim da babama s kesama nije baš po volji, al ne prigovaraju, samo se okreću i šute, boje se valjda, ne znam… Dolazimo u Maksimir, gužva je već poprilična. Nalazimo se s ekipom iz Virovitice tam u jednom parku između zgrada. Oni su došli autom, njih 4 (inače oni su iz navijačke skupine Lude Babe
, njih 4 i još toliko i to je cela skupina, vidi više na boracvirovitica.blog.hr). Bilo je u tom parkiću oko 100 BBB koji se naravno zagrijavaju za tekmu (
). Desetak zadovoljnih skupljača praznih flaša stalno puni svoje kese… Dobivam SMS od jedne cure iz Dalmacije, naravno za tekmu, pa onda malo gubim kontrolu i pretjerujem, zovem ju dok ekipa navija pa se ona čini mi se malo naljutila, makar to ne bu priznala. Pa eto – ISPRIČAVAM SE. Ovi iz VT odlaze na stadion, a Štef i ja još samo provjeravamo u jednom bircu gde se inače okupljaju Picoki jel neko stigel od naših. Nije još nikog bilo pa i mi oko 18:30 idemo na stadion. Karta 40 kuna, mislim da je to za većinu bilo na granici prihvatljivog. Kontrola na ulazu je bila malo žešća nego inače, očekivali smo to. Sjever dole već ugodno popunjen, ljudi se raspoređuju po mjestima, popunjava se po redu zbog zahtjevne koreografije. Dijele se i papiri s uputama kak se ponašati i to. Uglavnom, organizacija na nivou
, puno bolja nego recimo na mojem faksu. Počinje tekma i kaos na tribini, diže se koreografija, tribina grmi od pjesme. Stiglo je i oko 3500 tovara, lipa brojka. Ali njih uopće ne čujemo. Velim – dobra kvantiteta ali loša kvaliteta, ko nijemi film, ima slike nema tona. Vidi se da nekaj navijaju, mašu, ovo ono, ali ne čujem ništ. Imaju i oni problema, došlo je puno ljudi na izlet, oni koji nemaju veze s navijanjem pa ih je to malo uništilo. U prvom poluvremenu dižu se i tri poruke upućene torcidi, Dinamo zabija 2 gola, na tribini ludnica, dobra bakljada se radi. Pale se i neki tovarski transparenti ukradeni na nekim gostovanjima..
Drugo poluvrijeme isto dobro, iako naše navijanje malo pada. Dinamo promašuje par dobrih prilika, sudac čak ne dosuđuje penal za nas, a Jajduk iz prve prilike u 84. minuti 
daje gol. E onda kreće prava podrška s tribina, Dinamo igra nekak u panici, povukli su se svi. Da smo dobili još jedan gol bila bi to prava sportska nesreća i nepravda. Al nismo. Pobjeda 2:1. Sad imamo 6 bodova prednosti i prvenstvo polako dobiva prvaka…. Ostajemo još oko pol sata na tribini i slavimo, to je bilo 3. poluvrijeme 
. Igrači Dinama trče cijelo to vrijeme oko igrališta, ne znam radi čega, možda je to bila kazna za loše odigranih posljednih 10 minuta, nemam pojma... Torcida šuti, iako se neke pjesmice bile i za njih. Nisu se iskazali ovaj put, pamtim ih i u boljim izdanjima u Zagrebu, a s obzirom na brojnost trebalo je to biti puno puno bolje. Na tribini su viđeni i navijači ovih klubova, iz cijele Europe: Bayern, Eintracht Frankfurt, Stuttgart, HSV, Dynamo Dresden, Celtic, Roma, PSG, Arsenal, Sheffield United, West Ham… Ja osobno srel sam neke Irce, navijače Shelbournea, bili su i u Splitu prije 3 godine kad su igrali protiv njih pa su sad pogledati derbi. I pitam ja lika kak mu se čini, a veli on: "It is fucking atmosphere!" Spuštamo se s tribine i onda s Borongaja 17-icom idemo doma. Dogovaramo s Virovitičanima da se nađemo s njima. Zakasnili smo u Rubelj u Frankopanskoj na čevape pa nastavljamo do okretišta na Savi. Tam večeramo (valjda je to večera, oko 23:40h) i odlazimo na savski nasip gde naravno ovi iz VT cugaju. Alkohola pun kufer
. Vele da im je zima, da puše po kičmi, pa onda da sačuvamo zdravlje
odlazimo kod mene u sobu, pješice. Uz put na kiosku kupuju još cuge
. Vučemo se ulicom, lagano dolazimo kod mene i tam nastavljamo. Bolje reći nastavljaJU jer ja ne pijem, bolestan sam a i nije to više za mene, star sam i moram se čuvati pomalo. Ko je bil zna da je moja soba mala, malo je bila gužva dok je nas 6 došlo al nema veze. I tam smijurija, zafrkancija, iskreno velim trbuh (čerevo) me bolil od smijanja. Prestrašno. I onda oko 4h oni idu doma (došli su u stan na Remete u 7h), i tu završava ova moja priča.
DAJ MI SAMO POBJEDE,
ZNAJ DA IPAK MENI ZNAČIŠ SVE,
DINAMO, NEKA SVUD' ODJEKUJE,
MOJE SRCE LUDO VOLI TE...
Sljedeći tjedan bit će ovdje objavljena mala priča o posjetu Vukovaru prošlog ljeta (Vukovarac nemoj se srditi, bit će to drugi tjedan, nek prvo ovo malo stoji par dana, pozdrav)
Post je objavljen 27.02.2007. u 12:42 sati.