Marketing
Čudesnih li ogledala duše
Sve više cijenim svoje postojanje...
Sve mi se više snovi pretvaraju u javu...
Pomalo me je strah, ali ne poklekujem.
Ne volim kukavičluk i lako odustajanje.
Uopće odustajanje, a pogotovu ne lako...
Inspirirana svim divnim ljudima koje znam, koje sam upoznala i koji postoje pišem post.
I vama ga namjenjujem.
Hvala što čitate.
Čitam jednu knjigu, Gimnazijalku.
Nije to bitno.
Nego, dojmila su me se dva citata.
Sad ću ih prepričati.
"Svi žele dugo živjeti. 70 ili više godina.
Ali, kad bolje pogledate, 17 ili 70, koja je razlika?
Vrijeme će ići, a mi ćemo ispariti kao zrnce prašine, kao da i nismo postojali.
I nikoga neće biti briga za te 53 godine razlike."
"On (jedan pisac) nije rekao: imaš lijepe oči. Rekao je: čudesna su ogledala tvoje duše."
Željela bih zahvaliti svojem postojanju.
Svim svojim stvoriteljima.
Biološkim roditeljima, majci prirodi, prijateljima, višim silama.
17 ili 70.
Ima li razlike?
Ne velike.
Ali, za nas ona postoji.
Za nas je bitna.
Univerzumu je svejedno, s nama ili bez nas, nastavit će biti.
Ali, nama malima, bitno je to.
Volimo materijalno.
Male stvari.
Sitnice.
Čine naše postojanje podnošljivijim.
Ljubav ne izgrađuje svijet, da se razumije.
Ona ga čini ljepšim.
Ona daje smisla udisajima i otkucajima srca.
Smisla svijetu.
Sad kad sam se već sjetila.
Ima li ičeg tako čudesnog kao što je priroda i njeni plodovi, kao čovjek?
Otkucaji srca...
Voljela bih da jednom netko, baš on, osluhne moje srce.
Njegove pravilne otkucaje.
Bez ikakvih riječi (riječi su tako suvišne), samo da prisloni uho na moja prsa i čuje mene.
Iznutra.
Post je objavljen 27.02.2007. u 11:34 sati.