U posljednje vrijeme svjedoci smo masovnog okušavanja pjesnika u proznom izričaju, nekih s više (Gromača, Mićanović, Kirin, Prtenjača, Bogunović), a drugih s manje uspjeha (Pintarić, Mraović, Mujičić Artnam). Novi takav slučaj je prva prozna knjiga Radenka Vadanjela koja je negdje na pola puta – ne može se reći da je promašaj - dapače radi se o sasvim solidnom djelcu - ali bi dojam ipak bio povoljniji da je rukopis izveden u poetskom slogu. Ustvari, kad se bolje razmisli, budući da je rukopis značenjski i tematsko-motivski zaokružen oko intimne svakodnevice jednog ljubavnoga para, mogla je to biti sasvim uspjela konceptualna poetska zbirka.
Radenko Vadanjel u svom ''Dnevniku besposličara'' kroz subjektivnu vizuru jednog 44-godišnjaka donosi prozne fragmente jednoga običnoga malog života lišenog velikih događaja, prevrata i iskušenja. Jedina prekretnica događa se na samome početku, kada pripovjedač R. napušta suprugu i započinje živjeti s novinarkom i književnicom T., a sve što dalje slijedi jeste redanje introspektivnih zapisa o njihovu zajedničkom životu, a koji je krajnje nekonfliktan, miran i spokojan, lišen trzavica i emocionalnih amplituda.
Tematski, strukturalno i motivski ''Dnevnik besposličara'' vrlo je blizak Pintarićevoj knjizi "Ljubav je sve''; oba rukopisa donose opise življenja jedne harmonične ljubavne zajednice, s naglaskom na analitici emocionalnog realiteta koji ljubavni par dijeli, pri čemu vrlo labava narativna struktura romanesknu odrednicu oba rukopisa dovodi u pitanje. I Vadanjelovi se, baš kao i Pintarićevi zapisi uvelike baziraju na detaljima i događajima iz stvarnih života autora, no u oba je slučaja to posve nebitno jer su egzistencije oba pripovjedača i njihovih životnih družica lišene senzacionalizma i pikanterija koje bi mogle zagolicati voajerizmom zaražene pojedince iz publikuma.
Živote i Pintarićevih kao i Vadanjelovih golupčića obilježava i osmišljava međusobna privrženost i ljubav, koju ni izvanjski nepovoljni utjecaji (npr. nezaposlenost Vadanjelovog pripovjedača) ne mogu poljuljati, niti umanjiti. Harmoniju njihove idile tek povremeno narušava dolazak kakvog nenajavljenog gosta, što njihovu introvertiranost samo nakratko izbaci iz kolotečine, prisiljavajući ih na obazrivost i suflirajući angažman u jalovim razgovorima - kao u primjeru nenadanog posjeta jedne spisateljice njihovu domu čiji su odlazak jedva dočekali kako bi se ponovo prepustili "ohrabrujućoj tišini" i životu u samozatajnosti. Od uzajamne ljubavi i nježnosti Vadanjelovi su junaci izgradili neprobojni štit, bedem kojim se brane od naplavina stvarnog svijeta, pa kombiniranjem autorovih riječi zaključujemo kako ''njegovi ljubavnici žive u pritajenoj idili plahe obamrlosti, uživajući u slatkoj potištenosti skrovite nepokretljivosti''. S time u vezi najdojmljivijom se dionicom ispostavlja ona u kojoj je opisan posjet berlinskom domu Irene Vrkljan i njezina Bena, jer u životu toga spisateljskog para pripovjedač prepoznaje presliku svoga suživota sa T. - istu onu "neobičnu suegzistenciju depresije i sreće'' u životnom sudioništvu s osobom koja na isti način osjeća i doživljava svijet.
Nastavimo li sa započetim usporedbama, svakako treba naglasiti kako je Vadanjelov pripovjedač puno tankoćutniji i kontemplativniji od Pintarićeva; Pintarić često poseže za humornošću i autoironijom čega kod Vadanjela gotovo pa i nema (osim u već spomenutoj epizodi dolaska nenadane gošće, a kojom autor ironizira uvjerenje kako je ''biti pisac nešto posebno"). Vadanjelova je introspekcija obilježena anksioznošću, melankolijom i depresivnošću te pripovjedačevom intimnom borbom sa strahovima, dvojbama i nesigurnostima, što posebno do izražaja dolazi u razdobljima razdvojenosti od svoje pratilje. ''Dnevnik besposličara'' ustvari tematizira krizu srednjih godina čime se fino nadovezuje na aktualne romane Koščeca, Radakovića i Ferića, čiji se protagonisti također bave prolaznošću i strahom od smrti, odnosno simptomima tzv. ''andropauze'' , odnosno ''muškog klimakterija''. Vadanjelov poetski habitus i pjesmotvorno iskustvo pritom bitno pridonose suptilnosti njegova pisma, prepunog brižno dozirane osjećajnosti i finih, rafiniranih, prekrasno izglačanih rečenica, često obilježenih filozofičnošću unutarnjih preispitivanja. Vadanjel se na trenutke referira i na vlastito pisanje, svoje misli i iskaze opisujući kao ''spore fuge koje bježe jedna od druge dodirujući se neprimjetno poput nevidljive štafete noćnih leptira, uvijek ukrug, uvijek u nekakvoj oprečnosti...'' , a upravo i taj izvadak, uz mnoge slične druge, upućuje kako je odabir prozne forme bio pogrešan.
Naime, osobno sam mišljenja da bi ovaj Vadanjelov rukopis u poetskom slogu bio puno moćniji jer je prozno uobličenje posljedovalo nepotrebnim viškovima i zagušenjima; ''Dnevnik besposličara'' premrežen je mnoštvom suptilnih, fino oblikovanih i zaokruženih, poetski intoniranih kontemplativnih minijatura (poput npr. ove prethodno citirane) čije bi vrijednost, snaga i uvjerljivost jače došle do izražaja da su posredovane samostalno, u poetskom slogu, jer ih prozna nadogradnja guši, rasplinjujući izvorni efekt i ekspresivnost, te bitno smanjujući dojmljivost.
A možda je autor ipak sa svjesnom namjerom, iz razloga svojevrsne, uvjetno rečeno - odmazde, posegnuo za obrtanjem postupka?
Možda trendu narativizacije i simplifikacije poezije kojemu svjedočimo već nekoliko godina - otkako se neorealistička, stvarnosna književnost proširuje prema poeziji - Vadanjel pomoću "Dnevnika besposličara'' želi odgovoriti idejom trenda poetizacije proze? Ustvari, iskreno, to uopće ne bi bilo loše jer nam je proza već duže vrijeme inficirana trivijalizacijom, porivom za prijemčivošću i žurnalističkim, pojednostavljujućim diskursom...
(Napisao Božidar Alajbegović, studeni 2006.
objavljeno u emisiji Bibliovizor trećeg programa hrv.radija)