Legnem ja sinoć u krevet lagano istraumatizirana jer je neš' rondalo po dvorištu.
Okrenuta na desni bok gledam prema vratima od sobe koja se ne daju skroz otvoriti zbog ormara, pa između ima prostora.
Odjednom, vidim da blica i pucketa neš' u toj rupi.
Priznajem da me na sekundu strah paralizirao.
Mislila sam "gotovo je - netko je u kući i sad će nas sve pobiti".
Nevjerojatno je kak' u par sekundi u takvoj situaciji hrpa misli proleti glavom.
Dok sam polako pružala ruku prema mobitelu (ne da nazovem 92, nego da osvjetlim taj prostor) razvila sam već par verzija u glavi.
Hoće li me zaklati? Ili nasrnuti na mene? Možda će pucati?
Pa sam se sjetila da gro odjeće visi na vratima i da su na podu kutije, pa je nemoguće da se netko zbuksa unutra osim ako nije kao Victoria Beckham.
Pa sam odahnula jer takvu bih jednim potezom izbacila van.
Do tad je već do mene došao smrad. Smrad struje, tj. zapaljenih instalacija.
Samo sam izletila iz sobe.
Skužila sam da je buraz još budan i viknula mu nek pogasi sve kaj oko njega gori, pa otišla probuditi ostale i među njima posijati paniku.
Ok - svi su budni, svi vijećaju kaje bilo.
Nitko mi nije vjerovao jer imaju loše noseve i nisu osjetili smrad. (Dobro, ja imam osjetljiviji njuh. U parfumeriji bez beda mogu pomirišati po 20-ak parfema za redom i razlikovati ih.)
Proglasili su me ludom, rekli da gledam previše CSI-ja i sl. Čak su me pokušali uvjeriti da je to odbljesak od susjedova svijetla.
Je, svijetlo je nekim čudom prošlo kroz vrata ili se provuklo ispod njih i pritom promjenilo boju iz žute u plavu.
Da, to je moguće.
Moguće moj k... Iza vrata ima mjesto predviđeno za utičnicu - rupa u zidu, a u rupi žice. Njima je vjerojatnija sf priča, nego da tu probija struja.
Dobro. Tko vas jebe...
Izvadila sam kutij(ic)u sa zlatom, ubacila ju u torbu, torbu stavila pored glave, skinula pidžamu, obukla donji dio trenirke i čarape, uzela tenisice, stavila ih pored kreveta i otvorila žaluzine. Jer moja soba je mala i ako ću morati iskočiti, to će morati biti ekspresno.
Aparat za gašenje sam im ostavila na hodniku. Tko ih jebe, nek' se sve zapali, ja sve svoje sa sobom nosim.
I, otišla sam spavati.
Kraj priče - to sam mislila dok me jutros nije vatra probudila.
Okej, vatrica.
Eto, nisam luda.
(Sad se čeka da se odmetnuti tata električar vrati doma.)
Post je objavljen 27.02.2007. u 09:17 sati.