Danas sam imao jedno uznemirujuće i na neki način poučno iskustvo. Iz svog ureda vidio sam kako je jednom čovjeku koji je šetao sa ženom pozlilo na ulici. Došla su kola hitne pomoći, i iako su ga liječnici iz hitne pomoći pokušavali reanimirati punih 20 minuta, ipak je umro. Kada je hitna pomoć otišla, pred mojim očima je ležalo tijelo pokriveno crnim najlonom. Kako dehumanizirajuće, pomislih. A tada je njegova uplakana žena nekoliko puta skinula najlon s njegove glave i gladila ga po licu, sve dok ju policajci nisu smirili i posjeli na stolicu iz obližnjeg kafića. Taj me prizor proganja cijeli dan, i imam mučan osjećaj.
Kad sam pogledao nazad u ured, te bezlične stolove, papire, računala... osjetio sam prijezir prema svemu tome. Prema tom nevažnom materijalnom jarmu koji svatko od nas mora trpiti da bi preživio. A zašto? Da bismo mogli reći da smo produktivni članovi društva? Ha! Prije smo poslušne radilice u društvu koje od samog početka upravlja našim životima, a mi se zavaravamo da živimo svoj život, zato jer mislimo (kako arogantno!) da smo drukčiji od drugih. Matrix?
Kako možemo biti gospodari svog života, kada barem polovicu tog istog života provodimo ganjajući materijalnu naknadu za naš rad, kao preduvjet preživljavanja u preostalom dijelu našeg života? Gdje je sloboda u toj našoj privatnosti, kada i u njoj osjećamo jeku naše profesije, kroz stres koji donosimo kući s posla, stres koji nas ubija, upravo ovako - iznenada - na ulici, pred očima drugih radilica?
Zar nije smiješno da hitna pomoć nije htjela odvesti mrtvo tijelo, nego je za to posebno naručen mrtvozornik? Jer, hitna pomoć se bavi živima, ne mrtvima... Hladna logika i razmjer organizacije ponašanja nas - radilica - time je zašao u podrućje cinizma. Gdje je humanost u tome da žena pola sata čeka mrtvozornika, sjedeći pokraj mrtvog muža čije ležeće tijelo na hladnom asfaltu zaobiiaze prolaznici, kao da je to tek uobičajena prepreka?
Katkad pomislim da su takvi, i još gori primjeri, u stanju poljuljati naš uvriježen stav o naprednosti ljudske vrste. Previše je tu jednako uvriježenog licemjerja da bismo mogli istaknuti takvu tvrdnju. Koja je onda pouka? Ah, bojim se da je ista ona koju svi slušate na televiziji - budite svjesni jedinstvenosti života i svoje posebnosti, te slobodno, bez ograničenja, uživajte u svom privatnom životu...
... sve dok i vas ne pokopaju, među ostalim radilicama.
Post je objavljen 26.02.2007. u 23:36 sati.