Jedan pjesnik rekao je: ''postoje u nama neke nepremostive dubine...'' Dubine kojih ni sami nismo svjesni. Ljudi ne postoje, svi smo mi svijetovi u kojima se odvija život. Gledam u nebo i vidim zvijezde. Gledam u ljudske oči i opet vidim zvijezde. A ponekad smo slijepi. Skrenemo naš pogled u pod. A zvijezde nas čekaju. Najljepši osjećaj je primiti nekog svog za ruku, dati mu time komadić srca. Mijenjam stvari oko sebe, vraćam se na neke putove s kojih sam otišao. U srcu odlučujem da neću gledati u pod. Ne, svojim pogledom gledat ću zvijezde i ondje tražiti tebe. Tražiti te na svakoj zvijezdi koja postoji na ovom nebu. U srcu sam te davno našao. I tada sam pogledao u pod. I sve je nestalo za trenutak. Sam stojim ispred rijeke. Tiho u noći... Pogledam u rijeku i u odrazu vidim zvijezde. I opet se smijem jer shvaćam da lovim nit života. Smisao koji daje snagu. I ne prestajem gledati...
Post je objavljen 26.02.2007. u 22:55 sati.