Igrala sam se bojicama.
Bez nekog cilja sam šarala po bijelom papiru, čisto da vidim koliko je talenta ostalo u meni.
I pogodite što sam nacrtala?
Isprva je to izgledalo kao hrpa linija i krugova, i svih mogućih geometrijskih i negeometrijskih likova.
Bila je to moja vizija života. Znam, nije izgledalo tako, ali bilo je to poput onog testa kod psihologa. Dobiješ mrlju na bijelom papiru – i što tvoje oči vide?
Bio je to život kakav bi vjerojatno svatko poželio. Savršen, bez ijedne mane.
Boje su veselo plesale na papiru i moglo se zaključiti da tu za tugu nema mjesta.
Hah, sigurno će se sreća pokloniti baš meni. Tada bih samu sebe morala nazvati sebičnom.
Ah, moj život. Zar bi zbilja tako izgledao?!
Mislila sam si – koji unikat!
Trčat ću, negdje u mislima, po cesti koja nema kraja, tražeći ono što je moj crtež zabilježio kao ŽIVOT…
Post je objavljen 26.02.2007. u 20:37 sati.