nema riječi kojima bi opisao svoj neizmjeran bijes, gorčinu, samoubilačku sklonost, glavobolju...CRKNI ĐUBRE I NE DOLAZI MI PRED OČI, jebemti život, jel se uvijek meni takva sranja moraju dogodit ili što??? Mislim, ne čudiom se ničemu što se događa jer znam da sam proklet do srži i da ću takav umrijet ali uvijet je bio da budem sam, ne želim vas, da, VAS, NIKOG OD VAS, mičite se od mene jert mislim da je ovo zarazno, ne OSTANITE KUŽNI maknite se što prije da ne bi skidali kraste sa sebe, bit će prekasno vjerujte mi, rađe se vratite i ostanite tamo jer vas ja ne želim niti malo, dolazi mi, ali nikako da počne... to je znak, znak za početak kraja, za kotrljanje niz brdo....uhhh što te MRZIM onom iskonskom MRŽNJOM...mržnjom koja nas razdvaja jednom zauvijek...povraćam, mrzim tvoje cjelokupno biće, znam da ne možeš shvatit ali bar jebeno pokušaj...blato...ogrebotine....zašto je sve tako jebeno komplicirano i teško, zašto mi je svaki jebeni put kojim krenem obasut trnjem i razbijenim staklom po kojem gazim do krajnje granice boli....samouništenje...šal....xxxxxx... proljeće...ili možda jesen...neznam....tužno je da nemam niti jednu rečenicu mržnje koju bi ti ovaj tren uputio a koja bi opisala trenutnu situaciju stoga ostavljam ovaj komad praznog prostora u kojem su sadržane sve moje misli....
.
Post je objavljen 26.02.2007. u 19:54 sati.