Nemam pojma odakle da počnem, a da napišem nešto pametno, osima da jedva čekam subotu. Onda je mom Medi i meni 6 mjeseci, pola godine. Ne mogu vjerovati. Baš sam se danas s frendicom prisjećala prošle godine, 7 ili 8 mjesec, dok smo bile na bazenima. Pitala sam ju: ,, Što misliš gdje ćemo biti, i što ćemo raditi, slijedeće godine u ovo doba?''
Na to će ona meni: ,, Ti ćeš već sigurno imati dečka…''
A ja:,, Ma daj, jesi normalna? Ne vjerujem..''
A pogle me sad. Sad mi je dečko tako reći sve. Samo on zaista zna sve o meni, samo on, ono rođena mama ne vidi mi na licu kad sam plakala, a ja i on preko telefona znamo kako se onaj drugi osjeća . Inače prije njega sam imala samo 2 dečka i to ako se tako uopće može tako i nazvati! Nije da nisam mogla imati, jesam da sam htjela, a nisam. Kad se samo sjetim svih onih koji su htjeli biti sa mnom i koje sam ja mogla osvojiti… Ali uvijek mi je falilo ono nešto zbog čega ću se s tim dečkom osjećati posebno. A to ni jedan nije imao. Malo ću zvučati sad možda prepotentno, ali kontam si ja sad da ni jedan nije bio dovoljno dobar za mene, ali samo zato što sam htjela imati nešto više od samo mjesec i dva veze!! Često sam bila tužna što nemam dečka, osjećala sam se usamljeno, ali jednostavno sebi nisam, niti htjela, niti mogla, niti željela dopustiti, da zbog samo trena slabosti, o što se meni baš u tom trenu ljubilo i imalo dečka, da se pretvorim u fuficu. Osobom koja će pogaziti ono najsvetije što ima, ponos, poštenje i možda ne preko noći, ali nakupi se to, postati lakom ženskom i izgubiti čast. Kad se samo sjetim koliko sam noći proplakala i bila u depresiji što nemam dečka. Mada sam i onda znala da radim ispravno, a sad vidim i osjetim da mi se takav stav i način razmišljanja isplatio. Da se razumijemo, nije mene briga za tuđa mišljenja i naklapanja, ali ipak imam ponosa i poštujem samu sebe. Želim zahvaliti Bogu što mi je dao dovoljno snage, i strpljenja, (i što je uvijek bio uz mene, čak i kada ja toga nisam bila svjesna) da to sve prođem i pronađem svoju veliku ljubav života, moga Gorana. Želim zahvaliti Bogu, a i samoj sebi što sam se ponijela razumno i promišljeno, baš u situacijama koje su bile ključne za moju budućnost. Tj. Glupa mi je prevara. Imala sam priliku prevariti i komotno sam mogla jer nam je veza već bila na kraju i nije mi se više sviđao, ali nisam. Ne zbog njega, da je zbog njega, napravila bi to bez i pol beda, zbog sebe. On je mene varao, puno puta, nisam znala, doznala sam tek godinu dana nakon prekida. E pa ako si ti već govno od čovjek, ne moram i ja. Nisam tako slaba i ne spuštam se na tu seljačku razinu. Ne odnosi se to samo na dečke, nego i na cure. Žalim sve koji su takvi, ne želim soliti pamet, samo se zapitajte kamo to vodi… jer… NI JEDAN ČOVJEK NIJE DOVOLJNO BOGAT DA KUPI SVOJU PROŠLOST!!!
Post je objavljen 26.02.2007. u 17:08 sati.