Marketing
ŠKRAPING NAGRAĐUJE
ŠKRAPING STORY
Vjerujemo da ste ponijeli sa sobom brojne uspomene s Pašmana a mi bi svakako najviše od svega željeli iste ćuti...
najbolju priču nagrađujemo s smještajem za dvije osobe u apartmanu na otoku u sezoni 2007 i to na čitavih 7 dana.
Natječaj je otvoren od danas pa sve do 15.03.2007. kada cemo na Škraping blogu objaviti rezultate i proglasiti najbolju priču.
Za početak natječaja predstavljamo vam priču jednog od favorita i čovjeka zbog kojeg bi na Škraping cilju trebali predvidjeti možda i foto finiš...
Bojan Jevševar
Pošto su odnosi među zemljama sve gori, naš blistavi vođa General Glanzkopf odlučio se za invaziju na Hrvatsku, ali ne za neku običnu, pa da cijeli svijet onda pljuje na nas, nego tajanstvenu, zakamufliranu, prebrisano (to je riječ kojom označavamo kao inteligentnu lisicu), taktički briljantnu, kako dolikuje njegovom geniju. Odabrao je najbolje među najboljima komandosima i odredio nam, da pobjedimo. Ne treba, da se govori o tome, kako nitko, tko ne ispuni njegova očekivanja, neće nikada više smijeti da pogleda njegovo lice, kamoli, da uđe u njegovu stranku SDS. A o kaznenom logoru pobrinut ćemo se, kad nam Šimun organizira treking na Golom otoku.
Toliko da znate, što se krije iza slovenske invazije na Pašman. Dobro, mogao bi i neku drugu priču da ispričam, jer porodilo ih se u našim mozgovima puno, iako to nije bio neki baš dugi treking. Za one, koji ne sudjeluju u svijetu trekinga, sigurno smo svi ultraši toliko ludi, da im ne treba nikakva priča o tome, što rade naši mozgovi sve one sate fizičkog iscrpljivanja. Za sebe i Silva, mog vjernog druga, poslije svih godina uigravanja naših mozgova svakako mogu da kažem, da što je teže, to je nama smješnije. Na primjer, kad smo već iscrpljeni osvojili Pustograd kao poslednju kontrolu na ovoj trci, odlučio sam, da se ne vraćam istim putem, nego sam krenuo na sjevernu stranu, da se probijem do obale, otprilike kao što je bilo ucrtano na karti trekinga. Tamo, gdje je počelo strmo nizbrdo, stvarao sam prohod kroz makiju s prostim padom svog sve osjetljivijeg tijela, a Silvo iza mene: "Ajde momče, samo tako, ali nemoj da mi zgaziš koji brin." I to na hrvatskom, ne "po slovensko".
E, da, bilo je smijeha i zabave, mada se na našim licima nije videlo ništa osim soli i boli. I baš je taj Pustograd kao tačka na i dodao sve ono, što je falilo do potpunog trekinga. Sjajan završetak. Jedino su nam falile gole turistkinje u FKK kampu, kroz kojeg se izlazi iz Pašmanske divljine. Morali bi ovaj treking ponoviti u 8. mjesecu, pa da vidimo, koliko bi muškaraca došlo do Tkona. Silvo i ja sigurno ne bi, jer smo već sada na onoj divnoj pješčanoj i sjenovitoj plaži razmišljali, da se skinemo i bacimo u more.
Zapravo sam za taj vikend isplanirao obiteljsku invaziju na Pašman odmah, kad sam vidio datum trekinga. Moj rođendan. 45. To treba, da se proslavi, a sa mnom i moji najdraži: žena Anica Hribar i najstariji sin Andraž Hribar, koji su pobjedili na kratkom odnosno "light" škrapingu (zamislite tu maštovitost onoga, tko je obe pruge nazvao Planinarska light i Planinarska ultra, na Pašmanu) i Silvo kao pobjednik dugog. Jedino pobjednica dugog škrapinga nije iz moje obitelji, ali je barem Slovenka i to je u odnosu na naš broj skoro isto.
Što bi još mogao da dodam. O samoj stazi će sigurno Ferro reći nešto više. Ja bih jedino da spomenem, da sam očekivao teže stijene i opasnije škrape, ali sad shvaćam, da su prošle godine sudionici samo malo pretjerivali, da bi uveličali svoj uspjeh, što su prošli stazu. Od svih onih riječi u vezi s obalom i škrapama samo je jedna tačna – prekrasno. Iznimno ludo ultra lijepo. Čovjek svakako spazi ljepotu i kad samo prošeta stotinjak metara s ležajem i peškirom (brisača), ali kad pređe nekoliko kilometara tih pečina u treking stanju (ako netko ne zna, to je stanje, u koje padamo izdržljivi pustolovi, slično zen meditaciji), kad um lebdi kao orao negde visoko iznad tjela, koje avtomatski obavlja rad, ne radi se više o zapažanjima, nego čovjek postane sastavni dio toga. Um je posve slobodan i upija slike, zapravo sve osjećaje, stopi se s prirodom, i sav taj užitak kao film mogu da ponovo odvrtim u glavi mjesecima, neke čak i godinama kasnije.
Da završim priču sa završetkom tog dana, večerom i slavljem. Ne bi bilo sasvim neumjesno, kad bi se zapitali, čega se večina sudionika bolje sjeća, trke ili večere. Organizatori svakako zaslužuju orden časti za originalnost čitavog događaja i zaključak dana je na tom visokom nivou. Kao prvo i najvažnije, jer svaka ljubav ide kroz želudac, crna rižota i jelo s lečom, čičerikom i krumpirom su najbolja jela, koje sam za 30 godina sporta dobio od nekog organizatora. A uz to originalna, baš dalmatinska, što se zove visoka škola promocije u turizmu. Ali s druge strane napravili su nešto, što mi se čini nekako tipično pašmanski: na stolu nas je čekalo bijelo stolno vino... Dobro, za toliko ljudi nek bude jeftino, tko želi može naručiti drugo, ali... Ako već na Pašmanu nemaju dovoljno jeftinog vina, nek bude barem dalmatinsko. Valjda u Dalmaciji ima onih 50 litara vina, koliko ga treba za ovakvu večeru sa 200 ljudi? E, izgleda, da je vino u Dalmaciji presušilo, jer oni su nam nudili MAKEDONSKO vino.
Ove godine su puštali muziku s onih 152 decibela (kojih se sigurno svi sjećate od prošle godine) samo četvrt sata u početku, a onda su se smilovali i omogučili nam, da počnemo da dišemo in normalno razgovaramo. Organizatori zaslužuju pohvalu za sve, za kulturni program, za proglašenje i predivne nagrade (nikakvih limarskih medalja i pokala, nego umjetnička djela), ali ja bih reportažu završio s najotrcanijom, najizvornijom, najultra folklornom grupom, koju sam ikada vidio i čuo. Ljubim ruke onome, tko je našao te momke i dvije cure, kolko se sjećam. Tovareča mužika. Zamislite si heavy metal rejv sa toliko dopinga u zraku, da ga udišete satima, a muziku, zapravo samo zvukove, stvaraju veliki i mali bubanj, činele i nekih 10 goveđih rogova – to vam je Tovarečka mužika. Njihov ritam, prvinski jednostavan, grub, oštar, a uz to mili zvuk rogova kao sirena u magli, dok cijeli audio doživljaj dopunjuje video nadražaj od hiperaktivnog hipijevskog dirigenta, koji obvladuje grupu sa cijelim svojim tjelom. Zapravo imaju dva kapelnika – vođa plehmuzike, jer njihov je rad sigurno naporniji od ultra škrapinga, pa moraju da se mijenjaju. Rekli su mi, da imaju svaki prvi vikend u avgustu žur na Dugom otoku. Taj vikend ja ču biti tamo.
Post je objavljen 26.02.2007. u 15:25 sati.