Valjda mi kiša probudi pitalicu u dubinama i ovakve mi dane učini enigmom u kojoj zapravo uživam....
Provela sam nekih sat- dva čitajući blogove koje volim i tako sam došla do indigo.blog.hr......prvo sam uživala, pa sam se malo smijala, pa sam na trenutak i zaplakala, a onda sam se počela pitati i pitati ......
Koliko su dragocjene moje minute, koliko je kvalitetan svaki udah koji sam od Boga dobila na dar, koliko sam zapravo sebe dala sebi samoj da bi bila ispunjena i sretna?
Zaprepastila me tišina u mojim mislima.....kao da je sve zamuklo, kao da me kaznilo i nasijalo mi se vlastito priznanje koliko se možda i ne volim baš kako sam mislila.
Imam 29 godina, u braku sam, sa bezbroj kalvarija za sobom, sa ožiljcima po trbuhu i hrpom optimizma u koraku...prošla sam svašta i bila uvjerena kako znam živjeti......kako sam se samo prevarila?
Sad sam stala i zapitala se:kad sam zadnji put prošetala bosa po travi, kad sam spavala pod krošnjom, pjevala iz sveg glasa, plakala od smijeha?
Kad je i ako je ikad bio takav trenutak da sam si rekla : a ha, ovo je sve što sam htjela sad bi mogla i umrijeti....od sreće.....
A onda opet, možda je i bolje tako, jer ću ja svoje trenutke još tražiti , čekati i stvarati.....valjda ih još ima gomila okupati moje postojanje na ovoj planeti....to je to, sigurna sam.....
A do tada......obećavam:češće ću zastati pored puta diviti se oblacima, i češće ću zastati pomirisati cvijeće.....