STVARNOST
Psalam stvarnosti ,
Zgrći utopiju ,
Koju je istkala nada ,
I jastuci moji ,plaču ,
Vrište ….
A crno nebo ,
Prijeteći zemlji baca iskre ,
I ćini je bespomoćnim perom ,
I munja opara zrak ,
I zagušljiva kiša ,
Razli svoje kapi ,
Zemlja se smoći u trenu ,
I pokleknu vlati ,
I slomi se ,
A suton posta noć ,
I tako redom .
Drhtim sva , nad silama nemočna ,
Poplava straha stvori more ,
Slijedi zatim pusta tišina ,
I golo nebo .
Mjesecu se izgubi trag ,
Zvijezde ugasile sjaj ,
Tmina svlada
Grleni smijeh ,
Aveti strani ,
Šapuću o vatri ,
Što još tinja .
Shvatih ,
Čovjek je sitno zrnje ,
I beskrajni izvor ,
Optimizma ….
Drhtav je moj stih ,
Opterečen silom vremena ,
Paradoksalne sitničavosti ,
Moje malenkosti….
MONOLOG PREVARENE ŽENE
Ma , šta to pričaš ,
To su gluposti ,
Ne postoji ništa između ,
Stvarnosti i tebe.
Ti si samo mali leptir ,
Koji slijeće na cviječe ,
I hrani se medom , mlijekom .
Ne , i to je laž .
Skriven u nutrini svoje farse ,
Ti si samo ,
Mali čovjek ,
Koji se cijeli život provlaći ,
Kroz priče svoga tate .
Da , to si ti .
Sve ostalo je šupljikava tkanina ,
Otvoren prozor , propuh ,
Jer smisao pronalaziš u avanturi ,
I to opravdavaš vremenom .
Tebi je uvijek ,
Krivo vrijeme ,
Krivo mjesto ,
Krivi ljudi ,
Bla – bla.
I svaka tvoja nova riječ ,
U meni stvara gađenje ,
Pusti , šuti ,
Jer ionako je sve gotovo .
Dovoljno smo se povrijedili .
Jednog jutra češ se pogledati ,
U ogledalu i shvatiti ,
Ali znam ,
I to će kratko potrajati.
Ma , i bolje ,
Zašto se mućiti,
Sutra je novi dan ,
Novi izražaj ,
A za tebe dušo moja , povratka nema .
Ti jednostavno bježiš .
To što sada pokušavaš ,
Nešto promjeniti ,
Dokaz je tvoje gluposti ,
Jer navikao si da je uvijek ,
Onako kako ti želiš .
No , ovaj put nije tako ,
I nastavi spavati ,
Ne brini ,to samo vjetar lupa ,
Ili to ili nešto drugo ,
Nedaj se ti smesti .
Valentina
Dijete moje ,
Ja sam čuvar tvoga srca ,
Bog je stražar tvoje duše ,
Anđeo ti put radi ,
A ljubav moja život gradi.
Ružama ću obasuti tvoj lik ,
I suzama svojim ponjeti križ ,
Stjena bit će krik ,
A pjesma nježna ,
Zid .
Rijeći svoje prenjet ću nebom ,
U molitvi za tvoj mir ,
A kad tugu spoznaš ti ,
Djete moje ,
Mene tada kraj tebe više ,
Neće biti.
Vjetar će sa humka mekog ,
Prenjet miris trave ,
Jer trava bit ću ja ,
I mirisima prirode ,
Tebe ću i dalje čuvat od zla .
U bolu sam te rodila ,
U bolu ću i strepiti ,
I kad nestanem sa lica svijeta ,
I trava postanem.
Dijete moje ,
Ja sam čuvar tvoga srca ,
Bog je stražar tvoje duše ,
Ostali su samo prolaznici.
ovi stihove sam posvetila svojoj kčerki......ako sam ikada spoznala snagu ljubavi to je bio tren kad sam je ugledala.......to je ljubav koja ne uzima, koja ne traži, bezvremensaka i nepokolebljiva.......
Mojoj prekrasnoj Valentini
Post je objavljen 26.02.2007. u 02:40 sati.