Prvi..
Zivim u sjenci sjenke tvoje sjenke... i znam da znas:
jos uvijek sminkam stvarnost tvojom bojom, jer drukcije ne zelim
ne razumijem, ne zelim pred laznim svijetom cijelim da se lazno veselim...
To nije osmijeh - to je grc. Ljudi su slijepi.
Lijepi dani, nasmijani, za tebe - za mene skice,
druge duge ulice, srce skitnice zgazeno nehotice...
Znam da znas. Jer u svim snovima ti vrtim sve te prazne riječi
praznim danima. Nestajes. I prica odavno nije fer:
ljepotica i zvjer - suvise razno. Sve je prazno.
Prazno je zarazno. Neprolazno.
Vracam se njima - zar mislis da se stvarno ponosim time?
U mojoj glavi poslije svega svi oni nemaju cak ni ime...
...samo te oci posjecene vjetrom koje sjaje bas kao i moje
- znam da znas, al ne vidis i ne cujes, i ne znas koje
male stvari se broje... i dok porazi se roje,
plasim se da priznam da postojis, rane gnoje... i da mi falis...
Fale mi dodiri, fale mi rijeci, fali mi osmijeh
fali mi lice, fale mi lazi, fale sitnice
- dosta krivice! Ptice selice nestaju...
Ja ostajem i svi ti pogledi me plase:
prokleti sretni zagrljeni ljudi! ...te uloge su bile nase...
Samo moje i tvoje! A gde smo sad? Gledaj u mene! Nema mene...
samo sjene uspomene... samo tragovi...
Koliko dobijes, toliko das. Ti nisi smio... znam da znas...
...znam da znas...znam da znas...
Jedan zivot - gdje prestajem ja, gdje pocinjes ti
Jedna ljubav - gdje stali smo mi, gdje sad su drugi
Jedan zivot - gdje prestajem ja, gdje pocinjes ti
Jedna ljubav - gdje stali smo mi, gdje sad su drugi
Jedan zivot - gdje prestajem ja, gdje pocinjes ti
Jedna ljubav - gdje stali smo mi, gdje sad su drugi
...i reci, sta je to ponos, sta je to sram? Ne zelim da znam!
...i kad se svijet srusi, na starom mjestu bit cu sama...
Sve suze svijeta sprala je kisa. Na kraju nisi ni siguran
da si uopće plakao, niti da si dno dotakao...
...a nagao kakav jesam, slagala sam sebe da si laz
I vratila se svojim starim stazama...
Ali ni svi peroni svijeta me ni malo nisu promjenili:
i dalje isti blejer iz bloka, uvijek mastarskog oka,
nikad izvan svog toka... mikrofon i dalje rokam na putu do doka luke srece.
I dan je taj sto me vara, plavetnilo neba misli skrece.
...a onda padne noc, prokleto dugi sati, sakatim srcem shvatim:
sitnice, ponos, inati nece mi dati da pratim trag - a znam:
sve je nista, slomicu kazaljke, vrijeme ce stati,
svemir ce cekati! ...da samo pomislim da te vratim!!!
Trazim te, sanjam te pijanim ocima, u nocima, u tuđim licima,
u stanovnicima nekih drugih svijetova - gdje je nas?
Micem usnama bez glasa dok pada zaborava plast...
šutim jer znam da znas. Uvijek si znao i uvijek znas! Ti...
Jedini moj, tebi koji odavno nisi jedini:
svaka sekunda kao godina, al’ barem znam na cemu sam,
i barem znam da nema nas i spremna sam da budem nasmijana pred svima
iako te kad sam solo i dalje oblikujem od oblaka dima!
...i kroz paucinu vracam dane kad smo ti i ja jos bili tim
oprosti sto nemam snage da ti slažem da ti zelim srecu sa njom
a i sta ce ti to od mene? Sve uspomene s kaputa stresi,
samo budi to sto jesi, tu gdje si ... sta god da se desi,
ti budi ok i nikad ne saznaj kako to boli
kad nekoga volis a mrzis, kad mrzis a volis
i lomis se da izdrzis...
Ostaje nada da ce nekad negdje neko htjeti da shvati
mene.. moja lutanja, mastanja i sanjanja i znati da ih prati
i ko zna... mozda jednom nađes me, tamo gdje prestajem ja
gdje pocinjes ti, gdje stali smo mi, gdje sada su drugi...
...ali srest ces samo stranca, slucajnog prolaznika i pogled ledeni...
...iako te je taj neznanac nekada voljeo vise od sebe...
Post je objavljen 25.02.2007. u 22:08 sati.