Danas poslije podne susreli smo jednog anđela. Šetali smo, moj sin, pas Cosmo i ja. Djevojčica je bila s majkom, imala je možda petnaest godina ili tako nešto. Shvatili smo da je anđeo tek kada je, ugledavši Cosma, krenula nekako nespretno prema njemu. Majka joj je vodila ruku objašnjavajući joj da je pas još beba i da se voli igrati. (Voli? Taj bi se prodao za jedno maženje!)
Aneđeo je milovao drugog anđela, ponavljajući majčine riječi, a onda me upitala, pomalo nerazgovjetno, kako se psić zove. Nekoliko puta je ponovila njegovo ime, kao da ga želi doživjeti bolje. Onda se nasmiješila, prišla mi i pružila mi ruku. Mislio sam da se želi rukovati, ali me iznenadila i prinjela moju ruku svojem licu. Prešla je njome preko obraza. Nisam mogao a da ne ponovim taj pokret i pomilujem ju i po kosi. Nešto je rekla, ali nisam siguran što.
Zatim su njih dvije otišle, dok me junior iznenađeno gledao govoreći nešto o svjetlonoscima. Pokazao sam očima u njenom smjeru i rekao da su oni, anđeli, pravi svjetlonosci. Iako, da, treba imati oko za njih. A i srce, naravno.
Kao da čuje moje riječi djevojčica se još jednom okrenula i poslala nam nekoliko poljubaca. Blagoslov, bez sumnje.
Eto, u slučaju da danas niste primili ni jedan, poželio sam ovaj naš podijeliti s vama.
Post je objavljen 25.02.2007. u 18:15 sati.