Pregled posta

Moje ceste, moji snovi

Evo pišem ovu radnu verziju nove kolumne vozeći se u autobusu lokalnog prijevoznika ljupkom autocestom u pravcu metropole. Budući da tom istom cestom neću proći opet tako skoro (predviđam tek za 4 mjeseca) te budući da ona predstavlja važan dio mog života, i, naposlijetku, blog.hr nudi tu kategoriju, vrijeme je da napišem putopisni uradak... Sjećam se obavezne lektire, čitali smo djelo našeg najvažnijeg putopisca (kojemu se nažalost imena sjetiti ne mogu). Lik se vozio vlakom i opisivao što vidi kroz prozor te prepričavao dijaloge sa suputnicima te kako su zajedno jeli. Forma je jasna, i ja to mogu. Budući da danas imam sreću i bus je poluprazan, ne moram komunicirati ni sa kime. Ali svakakvih iskustava je bilo... Najčešći je slučaj, gotovo sindrom - debele žene. Ugleda vas kako ulazite u bus i moli se da idete prema njoj jer kuži da je fizički izvedivije da mene gnječi uz prozor nego nekog sličnijeg sebi. Presretna je. Malo joj je neugodno kad shvati da vam je ostavila samo pola sjedala na raspolaganju al kad ugleda vaš blaženi smješak dok udobno zavaljeni u dio nje koji je silom invadirao u vaš kritični radijus spavate ko beba – sretna je. Prava debela žena ne priča previše, brižna je i draga. Ne možeš mrziti debelu ženu
Druga česta vrsta su sakupljači. To su vam oni ljudi kojima religija brani ostavljanje n-torbi u bunkeru pa ih zato fino naslažu po vama, oko vas, i najgore – ispod vas. Kad imate metar i osamdeset i obavezno nosite steznike na koljenima dok 5 sati sjedite u busu (da bi poslije mogli uopće ustati i hodati), zadnja stvar koja vam treba je u potpunosti onemogućeno mikrokretanje nogu. Sakupljača to ne zanima. On drsko razbaca svoju imovinu i šokiran je ako mu prigovoriš radi toga. Sa sakupljačem treba biti lažno ljubazan i prijetvorno mu se smješkati a u isto vrijeme pokušavati izgaziti torbu za koju procijenite da bi mogla sadržavati jaja. Ili porculanski set za čaj pokojne babe.
Dalje, ako vas zadesi prdljivac-smrdljivac, stvaaarno nemate sreće ovaj put. Predlažem da glumite da imate astmu i zavežite neku krpu oko lica. Ali mu to recite tek nakon što se pola sata gušite od kašlja tako da mu bude neugodno. Uzvraćanje istom mjerom nije pristojno i rezultiralo bi katastrofom širih razmjera (24sata: Vozač u nesvjesti - autobus u provaliji npr.). (...)
Upravo prelazimo Maslenički most. Krajolik je lijep i more je plavo.

(kratka pauza)

Divila sam se posljednjem komadu mora vidljivom na ovom putovanju. Bilo je također plavo. Jesam li već napomenula da sljedeća 4 mjeseca neću vidjeti more? Ah.

(malo duža pauza, jedem sendvič)

Kilo sira u grumenima mi je poispadalo iz tog sendviča. Akciju sakupljanja istih sa sebe izvodila sam u vrijeme dok smo vozili paralelno sa busom punim njemačkih penzionera. Babe su me gledale u čudu al se nisam dala smesti i fino sam jela mrvicu po mrvicu. Svaki penzić je imao limenku mirinde sa slamčicom ispred sebe. Slatko, zar ne? Naravno, prestigli smo ih ubrzo.
Tunel. Teško mi je definirati mišljenje o tunelima. Lijepi su i impozantno kul ali su ograničeni - u njima smiješ ići samo naprijed. I tako sam nekako kontemplirajući spontano počela suosjećati s vodovodnom vodom. Većinu svog vijeka provede u one-way mračnim tunelima. I kad napokon izađe iz tog mraka, ubrzo opet završi u mračnoj kanalizacijskoj cijevi (nju zamišljam kao vožnju tunelom uz otvorene prozore). Baš bed. Cijenite vodovodnu vodu! Vidite da ima težak život...
Na izlasku iz Sv. Roka i mračne strane mojeg bitka, zasvirala je Britney «Hit me baby one more time». U tom trenutku sam spoznala! Ovo je čudesan bus! Ne svira Narodni radio!!!! Od šoka mi je pao šećer i navalila sam na Jaffa kekse. Sad jedva tipkam. Ali nastavimo. Još jedna fascinantna činjenica vezana uz Sv. Rok jest ta da je vrijeme na ulazu i izlazu drastično različito. Svakom ferovcu sličnost sa akademskom materijom je odmah jasna. Do tunela je predivno, presunčano, pretoplo, a iza kiša/snijeg/led/sodoma&gomora/u najmanju ruku oblačno, kao sada. Ne znam zašto mi se kolega Krois sada mota po glavi...
Ali ne, ne mogu pisati o tome jer sam u šoku, na radiju svira Đastinov novi hit. I svira već cijelu minutu. A prije toga je Hladno pivo sviralo. I odsviralo. Sad me to već ozbiljno brine. Kakvi li me to šoferi voze? Znaju li oni put do Zagreba? Znaju li da za pola sata stajemo na pauzu? Imaju li uopće brkove? (ne znam kako ali uspjela sam ne vidjet šofere) Hoće li na Janjču pojesti šnicel i krumpire ili nedajbože sendvič i salatu? Tko su oni? Jel ovo neka urota? (...)
Evo stajališta. Sad ćemo vidjeti.

(pola sata kasnije)

Znala sam da je nesto sumnjivo – jeli su nekakav rižot! Odustajem. Ali jedan bar ima brkove (uzdah olakšanja).

Vratimo se dalje na analizu mogućih suputnika. Da, može se dogoditi i da se vozite s ferovcem. To otprilike izgleda ovako – sat vremena pričate o faksu, onda svatko stavi svoj mp3 u uši i 3 sata sluša muziku. Sat vremena prije Zagreba opet pričate o faxu i na autobusnom kolodvoru pobjegnete glavom bez obzira. Čast iznimkama, ali – dosadno.

(Pukao mi je nokat a sinoć sam se 3 sata manikirala. Grrrrrr.)

I posljednja velika skupina – babe. Generalno, baba obuhvaća ljude svih spolova i dobnih skupina a glavna joj je značajka da ne zatvara usta čak ni kad joj okrenete leđa i glumite da spavate. Vozila sam se sa puno zanimljivih i fascinantnih baba. Mali ljudi, sveučilišni profesori, časne sestre, studenti... Ali svatko od njih mi je pojeo živce. Oni imaju taktiku. Čekaju najmanji trenutak nepažnje da vas napadnu i onda vas dave sve dok ne izađete iz busa. Uglavnom se to dogodi kad ja navalim da tradicionalno autobusno jelo – Krit krekere i pristojno ponudim osobu pored mene. Onda je gotovo. Pričat će satima o svojoj karijeri, dnevnoj politici, svom potomstvu, ispitivati vas o faxu, o studiranju u Zagrebu, kako je biti mlad danas i slično. Za poludit. Neki će čak htjeti platiti vam kavu na Janjču. Strašno.
Najbolja suputnica ikad je bila žena koja je shvatila da imam negativan stav prema komunikaciji i mirno se bavila svojim mislima dok sam ja čitala knjigu. Kad se smračilo (ja nisam skužila jer sam bila preuživljena u štivo), upalila mi je svjetlo i nasmiješila se. Bez riječi. Sve do Zagreba bez riječi. Bila sam presretna.

Počela je padati kiša i prispavalo mi se. Putopis ću finalizirati u Zagrebu. Ugodno mi drijemanje

Vaša Transformatorica


Post je objavljen 25.02.2007. u 17:24 sati.