Nekoliko je sati poslije ponoći. Oko mene nema nikoga, a u meni bijes dovoljan da razbijem prvo što dohvatim. Opet biram njen broj.
"Počelo je kao greška", prisjećam se jednog ruskog pisca. Moja savjest je nečista kao pepeljara s opušcima, a svijest zatrpana mislima o samoubojstvu. Nemir u meni izaziva strah. "Mrzim te!", uzviknuo je netko glasom čovjeka koji je dotaknuo samo dno.
Njen telefon zvoni. "Sad ćeš je čuti", opet onaj glas; tješi me kao da sam dijete koje čeka svoju uspavanku. Lagano sklopim oči i već osjećam njenu ruku na svom licu. "Sve je u redu", šapnula mi je nježno, nježnije, kao onog dana kad smo prvi put bili zajedno...
Sedmi je mjesec. Sjedimo na kraju mula. To je stari mul, od dasaka sagrađen, s jednim čamcem jednako starim privezanim sa strane. Sjedimo blizu jedno drugome, ali smo još uvijek presramežljivi da se zagrlimo. Na bosim nogama osjećam kapljice mora i nestašne valove koji plove prema nama. Nekakav žubor dopire s obližnje plaže. Tu je još i miris bora i soli i par oblaka na horizontu. Kao da je netko vodenim bojama nacrtao nebo prekrasno kao njene oči. Imala je najljepši osmijeh kad je približila glavu i poljubila me. "Zacrvenio si se!", uzviknula je kroz smijeh, a ja sam tek shvaćao što se događa. Toga sam se dana osjećao bolje nego ikada poslije.
"Bože, uvijek uspije!" – rekao je onaj glas kao da me poznaje već godinama. "Uvijek kad razmišljam o njoj shvatim da je volim."
Telefon je zvonio još kratko. Moje misli su bile kao svemir. Svaki naš zajednički trenutak ponovo se dogodio. I onaj put kad smo se posvađali u njenom stanu; znao sam da sam pogriješio čim sam rekao te riječi. Ona me izbacila, ali nisam bio hrabar da odem kući. Ostao sam sjediti ispred njenih vrata i suzama sam pokušao obrisati to što se dogodilo. Otvorila je vrata. Uplakana. Sjela je kraj mene, a ja sam uspio kazati "oprosti". Nije bilo teško kazati to kao što je bilo teško pogledati je u oči i priznati sebi da sam kreten. Njene usne na mojima - taj osjećaj je značio više od svega. Tu smo večer znali što želimo. Bili smo jedno.
Telefon više nije zvonio.
"Gdje sam pogriješio?" – priznao sam sebi, "Izgubio sam te". Shvatio sam da je gotovo s nama. Ta minuta je trajala dovoljno dugo da mi vrati vjeru u život. Više nisam razmišljao o ubojstvu.
Ljubav me spasila.
Post je objavljen 25.02.2007. u 01:13 sati.