Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/lingua

Marketing

Kvart Borongay u Republici Pescenici

Zahvaljujem unaprijed Zvrkici koja me podsjetila, iako neizravno, na moj kvart. Pinewood iliti Borongay kako pise na podvoznjaku kod okretista tramvaja.

Ja jako volim svoj kvart. Jest da je na kraju grada i puno Zagrepcana frce nosom na sam spomen imena. Ali smo mi zato imali ono kaj oni nisu. Gotovo netaknutu prirodu. Kako kaze jedan bloger, mislim da je Danci, i Pescenica ima more, samo kaj je zimi zatvoreno...:) Moj firtl je bil Sumica, a jos imaju Limenke i onda jos puno nekih malih kucica, sa kojima se, prosim lepo, nismo druzili.

Umjesto asfalta mi smi imali famoznu Livadu. Tu je nekad bil aerodrom, pa je nasred Livade bil kameni krug, marker za spustanje aviona i tu smo se mi deca nalazili, na Krugu, ak smo se uspjeli nac u travi visokoj oko pol metra a i visoj. Bilo je tu svakakvih zivina, stonoga, komaraca, leptira, buba-mara, uholaza, pokoji sljepic a i zaba. Na Livadi se nisi mogel igrat nogomet jer je trava bila previsoka, al si se zato mogel suncat " na golo", a kaj smo mi koristili i spijunirali susede i poslije hihotali i usporedjivali dojmove. Poslije toga je tesko bilo suzdrzat smijeh kad smo ih vidli obucene (susjede)..Ponekad smo, iz vica, mi deca uzeli zracnu pusku, pa smo " mitraljirali" po visokoj travi...golih guzica, sto muskijeh, sto zemskijeh, bilo ko u prici, skakale su pol metra iznad trave, ko poludjeli zecevi.. Na kraju te Livade bila je ondasnja kasarna, danasnja Borongajska vojarna. kao deca smo brali cvijece vojnicima, koji su sa smjeskom na licu i suzom u oku primali to nase cvijece. Onda su stavili bodljikavu zicu. A mi smo im onda bacali ivancice i tratincice preko te ograde. Opet su ih primali sa suzom u oku. Nekoliko desetljeca "docnije", mi smo bili sa suzom u oku kada su nam zminirali Livadu i gadjali nas, ali ne sa tratincicama....A mi smo im ko mali pioniri tak lijepo pjevali u kasarni, ko mali kiceni slavuji.

Umjesto kultiviranih parkova, ljuljacki i klackalica i ostalih urbanih izmisljotina, mi smo imali 2 (dva) !!!! potoka (sa pravim ribama - klenovima, zabama i pijavicama), pravu sumu (do neba), autohtono grmlje sa pokojim egzibicionistom medju liscem, stabla jabuka (zelenih jer nikad nisu stigle sazrijeti, mi smo ih zelene jeli, cudo da nismo grizu dobili), sljiva (plavih i zutih), drvo visnje (jedno), kule koje smo gradili u rupama od bombi iz II svj. rata i tam pekli kuruzu koju smo krali sa kukuruzista uz zeljeznicku prugu, Tarzanove lijane preko potoka, stakore velicine malih pajceka od kojih se mogla napravit dobra bunda, smo kaj nam se nije dalo ih lovit, bili su brzi ko spriheri, a zivili su u odbacenim vesmasinama u potoku. Po zimi, kad su se 2 (dva) potoka zamrznula, onda smo imali natjecanje u umjetnickom klizanju izmedju starih lonaca, letvi, zahrdjalih stangi i ostalih parafernalija zamrznutih u tim potocima. Onaj ko je zapel za nekaj i opal, a jos ako je propal kroz tanki led u vodu, bile je pobjednik i za nagradu je dobil upalu pluca, jer se nitko od nas nije usudil doma rec da smo se slicuhali na potoku, jer su se nase mame bojale (s razlogom) , raznoraznih bolestina, i ne daj Boze, porezotina na hrdjave predmete, gangrene itd... Vrhunac zabave s potokom je bil kad je LJ. vlovil jedno 10-tak klenova, odnesel ih doma u kadu i zgasil svetlo, i kad mu je stara dosla u kupaonu, opala je u nesvest i po nju je morala doc Hitna. Sirota !!

Igralo se na nasem kvartu svega i svacega. Starija generacija blogera ce se sjetit " Lopova i Pandura", " Lanca probijanca", " Pik Crne Dame", " Oduzimanja polja" i ostalih bezazlenih igara koje se jos, bar mislim, i danas igraju, kao sto je " Granicara", Skolice, skrivaca, turnira u ping-pongu, badmintona...Skoro svaki od nas klinaca imal je svoj ficuk. Tj. tak su nam fuckali starci sa prozora kad su hteli da dodjemo doma. Pa onda ak doticni to nije cul, onda je proradil tam-tam, klinci su lancanim sistemom dojavljivali ko koga zove, jer smo melodije prepoznavali. Al su uglavnom starci bili sigurni da ne bumo podletili pod auto jer A) ulica je bila slijepa i B) onda nije bilo tak puno autih. Eventualno smo podletili pod neki romobil, ali su stete i ozljede bile neznatne i zanemarive. I za jednu i za drugu stranu, vozacku i pjesacku.
A da smo se mlatili - to jesmo !!! Bilo je tu cvoruga zbog ukradenih bicikla s pomocnim kotacima, strganih sanjki, romobila sa zbusenim gumama, slina i kosa su frcale na sve strane, ugrizi su bili " collateral damage" , razbijenih zuba, strganih noktiju i ostalih ostataka pronalazili smo danima po cesti nakon " makljaze". Tu su starci bili stvarno nemocni, jer bi i oni dobili " po klepi" da su se mijesali, to smo morali sami " odradit" . Drugi dan smo se opet svi ljubili, grlili i bratimili ubodima sa spenadlama po prstima i mijesali krv, ko Winnetou sa Poglavicom Smrdljivom Carapom. Kak curice, tak i decki. Shodno tome, i decki su se igrali sa bebama i sminkale smo ih prema nahodjenju i preferencijama. Ponekad su ulicom jurili decki u tutu-haljinicama za balerine i plesnim cipelicama, a curice u opravama gusara.

Voljeli smo sve zivotinje koje smo mogli tam naci. Bolje receno, voljeli smo se s njima igrati. Osim LJ. ( gore spomenutog) koje je volil radit eksperimente sa zivotinjama. Znal je dati malim, tek okocenim macama malo Stocka, pa ih je bacal sa svog prozora u kantu sa kisnicom, u svrhu svog znanstvenog projekta " da vidi da li mace stvarno imaju 9 zivota tj. kaj pijane mace rade u bacvama s vodom: potonu ili plivaju ??" . Ili je stavil macicu u kantu za smece, poklopil, onda nutra hitil petardu i posle gledal dal maca ima sve dijelove. Kasnije je postal veterinar. Valjda su mu se eksperimenti sa klenovima i macicama dopali.
Inace, decki su znali vloviti kojeg sljepica, speci ga na vatri i nas curice nateravati okolo sa zmijom na stapu. Odonda se panicno bojim zmija. Ko i moj sused kaj se boji golubova od kojih je skoro otegnul papke jer je dobil nekakvu " golublju gripu, gubu" kaj ja znam, i jos jedan drugi sused koji se iz istog razloga boji papagaja. Znali smo doma doci nogu punih pijavica i onda su nase jadne mame to morale cupat, prije nego kaj se napiju krvi do neprepoznatljivih oblika, a nosioc dobi sivo-plavu boju lica i ostalih organa od anemije. Zabe smo nosili u skolu u torbama, ko kucne ljubimce. Jedino kaj se bas nismo igrali sa coporima polu-divljih pasa iskezenih zubiju, iz razumljivih razloga. Njih su redovito vodili na ispasu copori malih Roma, sa cuckima nam prijetili uz " daj pare ili.." i tako smo mi redovito ostajali bez dzeparca za bombone. Ne moram pricat da smo ih zaobilazili u sirokom krugu. I pse i Rome.

Ova prica ne bi bila potpuna bez malo lokalnog folklora. I kolorita zanimljivih likova koji su nas okruzivali u nasem djetinjstvu.
" Ludva" - covek koji nas je redovito nateraval sa sekirom jer smo mu urlali pod prozorom kad smo kartali belu i koji je redovito zval murju, e koja nas nije mogla legitimirat jer smo bilo maloljetni, tek su pokupili nasa imena koja su ' po defaultu" glasila: Pero Petrovic, Milka Polovina, Davorin Bjelogrlic..itd..naravno " aliasi" zbog kojih nikada nije ni mogla doci prijava nasim starcima na adresu, sve da su nas i htjeli murjaci kaznit. Bil je poznat po tome kaj je s benzinom poljeval korjenje stogodisnjih jablanova, da se osuse, jerbo mu "delaju sjenu u kuhnji i sve mu doma pljesnivi".
" Vrag" - koji je sa mazutom redovito poljeval hidrant na kojem smo se kartali kad nas je Ludva prognal ispod svog prozora. Tak da samo doma dolazili ko dimnjacari. Crni a sretni.
" Fanika" - Ludvina zena, obozavala i uzgajala macke i tako nehotice " materijalom" opskrbljivala LJ., buduceg veterinara, pusila ko lokomotiva i djelomicno kriva kaj ja sada pusim jer me kao malu cuvala i davala mi cigarete da probam " da vidim kak to smrdi"..A kaj dete zna kaj je stetno...
" Rule" - decko koji se stalno smijal, onak malo okrenuto i hihotavo, ko lud na brasno, mi smo ga se malo bojali jer nismo znali kaj s njim nije u redu...
" Marjan ili Marek" - Ruletov brat, koji je dijelio s njim sudbinu 13-tero brace i sestara, dobil z nogometnom loptom u glavu kao mali, i odonda mu se svet okrenul naopacke.
" Stuka" - decko koji je imal naocale s tak debelim staklima ko dna od pepeljare i uz njih nije videl nist, kak se veli, ni prst pred nosom. S njim smo se obozavali igrat skrivaca, jer se opce nismo trebali sakrivat, smo si se moral mirno stat, ko stup, a on je prosel pokraj tebe a da te nije videl. Izmislili samo ocjenjivanje kvocijenta inteligencije dece u nasem firtlu, a mjerna jedinica je bila " Jedan Stuka". Kak znaju deca bit okrutna.
" Debela Marija" - zena kojoj je pamet rekla " pa-pa" jos u mladosti, pa se zaboravila prat, cesljat i oblacit. Jos dan-danas hoda po kvartu, mrmlja u bradu prevode sa njemackog, engleskog, talijanskog i latinskog jer je nekad bila cijenjena prevoditeljica. Samo to joj je ostalo u glavi. Doslovno.
" Zvonkec" - mali mrsavko koji je procital sve Modesti Blejz, Texe Willere, Fantome i ostale stripove koji su se onomad mogli naci na trzistu. Njegovi starci nisu mogli ucu u njegovu sobu od stripova, u jednom momentu niti u stan. Pozvali su nas da ga potrazimo u toj hrpi . Pronasli smo ga sa pjenom na ustima. Drugi dan ga je tata upisal u policijsku skolu da ga dovede u red. Danas je policijski inspektor.
" Grga" - valjda u svakom kvartu postoji jedan Grga, pa tak i u nasem. Grga je bil zaljubljen u golubove, zapravo u sve kaj je imalo krila. Tata mu je vozil trokolicu a njegov nabolji prijatel je bil Hajljilji. I tak je nastala ona poznata - Sastanak. Gdje ? " Kod Grge u supi, vozi Hajljilji".
" T.S." - ulicna radodajka, u nasu ulicu slijevali su se potoci mladih uspaljenih golobradaca sa nadom da ce vidjet T.S. u badekostimu, na balkonu ili, daj Boze, na Livadi. Mi kao djeca smo se veselili jer je to davalo " zivost" nasoj slijepoj ulicici. Kcer uglednog direktora, danas uzorna majka ne bas tako uzorne proslosti.
" Tata cetiri pisulje" - covek koji je silno htio dobit sina poslije prve curice, pa je dobil dve blizanke, pa nije odustal, isel je dalje, pa je opet dobil kcer, pa je onda malo skrenul u glavi i osusil se ko grancica. Uz to je jos imal doma i zenu i punicu, tak da nije niti cudo da je malo pobenavil. Sest baba ! Jednom se tak popel na drvo sa onim nazubljenim hvataljkama kaj imaju elektricari, uzel elektricnu pilu na produzni kabel- "da bu on malo pokljastril ovu platanu kaj mu dela sjenu u stan" (ko Ludva) - moj tata je uzel pilu i pripretil mu je da bu on njemu noge pokljastril ak samo jednu granu odreze, jerbo platane su tu vec sto godina i sad bu jedan balavec tu drvece rezal, veli moj tata: ak treba, zbog tebe bum robijal, samo ako pipnes jedan list !!! Covek do navecer nije sisel sa drveta...Moj tata - preteca Greenpeacea i svih onih hipijevaca kaj grle stabla !!!! Ne moram pricat da vise nikad nisu razgovarali. Drugom prilikom, kad je " Tata cetiri pisulje" htio malo pokljastrit platanu, a znal je da mi tate nema doma, dobil je od " Vraga" po guzici sa zracnicom (puskom), taman je sa balkona imal dobri polozaj. " Vrag - snajperist" !!!! Niti oni nisu vise razgovarali. Nikad.
" Reziser i zena mu" - cudan par, on je stvarno bil reziser, ona urednica na Televiziji, pili su ko smukovi, kad su deca dosla u maskare sa pjesmicom " dajte nam krafne, sterajte nas van.." redovito su nas, umjesto krafnama ili narandama, nudili sa kupicama konjaka, ruma ili neceg treceg. Kod njih se nije pila rakija. To je bilo preprosto za " Rezisera" , ak je vec bila rakija, onda se to zvalo " snaps"...

Najzivopisnije je bilo, kada se jednom dogodio potres usred noci, i kada su svi stanari i susjedi izletili u pidzamama i spavacicama van na cestu..tak tada se vidjelo svo bogatstvo nase ulice. Djeca ko djeca, valjali smo se po podu od smijeha prilikom pogleda na pojedine osobe, zguzvane, zbunjene i rascupane, kao da ih je ta nepogoda jos vise " uhumorila" i ti likovi, u toj situaciji, su ostali sa nama godinama, bili su tema svih nasih prisjecanja, izvor smjehova i dobrog raspolozenja.

I tako, bilo je tu jos razno-raznih epizodnih likova koji su obogacivali nasu Borongajsku scenu. Sve u svemu, kad pogledam ovo kaj sam napisala, pa nisam ja imala tako lose djetinjstvo. Zivis u gradu, a odrastas kao da si na selu. Sa svim prednostima i manama istog. Godinama smo bili " gradjani drugog reda" zato kaj smo Borongajci, jerbo " ima do vas kaj jahati s tramvajem, zgubim celi dan..." A nama je bas to pasalo. I nismo u utorima dzonova nasih tenisica imali soder sa Jelacic placa ili Gornjeg Grada, vec osuseno blato sa potoka Blizneca. I bili smo na to ponosni. I jos smo uvijek...

(Hvala ti Zvrkica !!!!:)



Post je objavljen 24.02.2007. u 21:27 sati.