Pregled posta

Muke po Marku

Upravo sam napisala jedan mail, i pišući o jednoj stvari sam se strašno rastužila, pa sam odlučila svoje muke podjeliti s vama, cijenjena publiko! Najbolje bi bilo da krenem ispočetka...

Marko i ja smo se upoznali 22. listopada 2004. godine. Bio mi je odbojan prije službenog upoznavanja, no već nakon prve kave počela sam razvijati osjećaje prema njemu. 28. listopada 2004. godine Marko i ja smo ''službeno'' započeli vezu. Strahovito sam se vezala uz njega, bio mi je prvi dečko kojeg sam zavoljela, prvi dečko kojeg je upoznala moja obitelj, prvi dečko koji je legao u moj krevet... I bilo je predivno, svaki trenutak koji sam provela s njim će mi ostati u lijepoj uspomeni. I tako se naša veza razvijala kroz dvije godine. Bilo je lijepih trenutala i onih manje lijepih, ali sve u svemu, nikada mi neće biti žao što smo bili zajedno, jer u tom periodu sam bila vrlo sretna i zadovoljna osoba u svakom pogledu. A onda je sve polako počelo ići nizbrdo.

Počelo je nekih tri mjeseca prije službenog prekida. Počeo je vršiti nekakav pritisak na mene, ograničavati moju slobodu. Htio je da svaki slobodan trenutak provodimo zajedno, a meni to ponekad stvarno nije odgovaralo. Iako sam ga smatrala najboljim prijateljem, a ne samo dečkom, nije isto provoditi vrijeme s nekim s kim si u vezi ili sa prijateljima. Imam širok krug ljudi s kojima se družim, no vrlo mali broj onih koje smatram pravim prijateljima. To su prijateljica Tea, cura koju znam doslovno od rođenja, s kojom se družim odkad znam za sebe i koju volim ponekad više nego neke članove vlastite obitelji. Zatim su tu Jasmina, Vedrana, Andreja i Ivan, cure i dečko iz razreda s kojim sam se u ove četiri godine užasno povezala. I volim vrijeme provoditi s njima. I ponekad, u određenim situacija, lakše mi je i puno će mi više pomoći to da se negdje izgubim s njima, nego da tih sat, dva provedem s dečkom. Nadam se da razumijete što pokušavam reći. S dečkom sam djelila sve, no u nekim trenutcima prijatelj ti je potrebniji. On to nikada nije shvaćao, i uvijek mi je prigovarao zašto se družim s njima. Štoviše, nije ih ni podnosio, iako ne znam zašto, jer mu nitko od njih nikada nije rekao ili napravio nešto krivo.

Nadalje, branio mi je izlaske. Ne, nikada mi nije direktno rekao ''Nemoj ići van'', ali svaki put kad bih se dogovorila s društvom (a vjerujte, to je bilo iznimno rijetko, možda jednom mjesečno, previše sam rekla, upravo iz razloga što sam htjela izbjeći svađu s njim) on bi se naljutio na mene, ali, kao fol, iz nekog sasvim drugog, nepostojećeg razloga. Ili bi mi odjednom iskrsnuo pred vratima, kao, on želi baš danas prespavati kod mene. A to je stvarno teško za podnjeti, pogotovo ako uzmemo u obzir činjenicu da imamo 18 (ja), odnosno 19 (on) godina, pa nismo u braku!

Branio mi je još štošta, banalne stvari, navest ću kao primjer to da zbog njega nisam prihvatila poziv da pjevam u jednom bendu, samo zato što je to njemu smetalo, iako sam ja zapravo htjela to napraviti. And so on, and so on...

Shvaćam da sam i ja puno griješila jer sam mu previše popuštala, ali sad je to ionako iza nas i ne može se promjeniti pa nema smisla da se time zamaram.

Ugl, tako sam ja njega posjela i objasnila mu apsolutno SVE što me smeta i što bih voljela da se promjeni. Poslušao me, ispričao se 100 puta i obećao da će se potruditi. I stvarno je bilo tako. Ali vrlo kratko. Nakon samo dva tjedna stvari su se vratile na staro. Pokušala sam još jednom, pa još jednom, i svaki put je bilo sve gore i teže. I tada sam konačno, četvrti put, odlučila da je vrijeme da se stane na loptu. Bilo mi je užasno teško, ali vidjela sam da je došlo do toga da više nema drugog izlaza osim prekida. Bio je to 18. prosinca 2006. godine.

No on nije htio prihvatiti činjenicu da je našoj priči došao kraj. U početku mi je radio svakakve scene, pratio me vani, plakao pred svima, molio me da mu se vratim... Bilo mi ga je teško gledati, ali nisam mu mogla pomoći. Svojim me ponašanjem gurao još više od sebe i gasio svu onu ljubav koju sam ikada prema njemu osjećala. Zivkao me, slao sms poruke... Sve više je to počelo prerastati u pravo maltretiranje. Tako da je na kraju moj očuh otišao s njim na cugu da mu kaže da me ostavi na miru, jer ja to nisam uspjevala koliko god sam se trudila. I to je konačno upalilo.

I kao da sve to nije bilo dovoljno, kada je konačno shvatio da nema povratka, njegova je mašta proradila i počeo je izmišljati o meni svakakve priče.

Priča uokolo da sam drolja (što nema veze sa zdravom pameti, jer zajedno s njim, počevši od prvog dečka kojeg sam imala s 13 god., bila sam s njih točno 8. Ni manje ni više. S time da mi je on jedini s kojim sam bila na malo intimnijoj razini.)

Priča da sam narkomanka (nemam pojma odakle mu to, ali stvarno... Jedina ''droga'' koju sam ikada probala je marihuana, ali dobro...). Da stvar bude bolja, to je čak ispričao mojoj mami, no hvala Bogu, ona ima zdravu pamet, pa mu nije povjerovala.

Priča da sam ga varala. I to je ono što me najviše povrijedilo. U vrijeme kad sam bila s njim nisam niti razmišljala o drugima, a kamoli da sam nešto napravila po tom pitanju, jer sam ga stvarno previše voljela, previše mi je bilo stalo do njega da bih ugrozila vezu zbog takve gluposti.

Ima tu još svega, ne znam više ni sam, izgubila sam se u svim ti njegonim lažima. Osim svega toga počeo je čak nazivati moje prijatelje u pokušaju da i njih uvjeri u te besmislice. No, oni jako dobro znaju o čemu se radi tako da im nije ni na kraju pameti da povjeruju u išta od toga.

I sada, kad sam na rubu pameti, molim vas, analizirajte ovo... I pokušajte mi objasniti situaciju jer ju ja zaista ne razumijem, koliko se god trudila. Shvaćam da me još voli, na neki svoj bolestan način, da je povrijeđen i da su povrijeđeni njegov ego i taština, ali uza sve to nikako ne nalazim opravdanje za ovo što mi čini! Molim vas, pomozite mi!


Post je objavljen 24.02.2007. u 16:58 sati.