Marketing
Kratki zapis o kavi
Jutros, posve u osvit zore, još niti ptice nisu izvukle svoje kljunove ispod krila i omirisale prajutarnji uzduh poprativši ga cvrkutom i lepetom krila u protezanju, dakle, zaista je bilo jako rano, omirisao sam jutarnji hladni zrak, onako, vučje-svizački, kratkim brzim udisajima, želeći sa svakim uhvatiti onaj posebni zadah mrtvaca koji se, neobavljena posla, sluzavo i okoštalo klepećući, vraćaju u memlu i tamu svojih, navodno vječnih, počivališta.
Ponašam se isto kao i oni.
Svaki mrtvac koji drži do sebe, nakon noćne ophodnje mrtvačkim sastajalištima ("Caffe Sanduk", "Night Club Scattered Bones", "Taverna kod veselog obješenjaka", da navedemo samo neke), liježu u svoje grobnice i kuhaju kavu. Kavu koja bi i mrtvace podigla.
A zašto to čine?
Nepoznanica, dnevno im svjetlo doduše ne škodi više nego živima, ali, pošto im je posve jasno kako pogled na njih pri svjetlu sunca ne ostavlja povoljne dojmove niti u jednoj sferi svih naših pet (šest?) čula, koriste samo noć da bi obavili ono što živi obavljaju danju.
Ali, svejedno, makar bili i noćnici, jedno im je isto sa živima – vole jutarnju kavu.
Oživljava.
Zato, kada slijedeći puta budete prolazili pored groblja (a nakon što se obližnja knjižnica zatvori) kucnite o koju nadgrobnu ploču.
Velika je vjerojatnost kako ćete iznutra čuti zagrobni glas:
- U-u…uđiiiii! Kava je kuhana!
Post je objavljen 24.02.2007. u 10:30 sati.