BILJEŠKA O PISCU:
SOFOKLO: (496. – 405. g. pr. Kr.) Grčki tragičar.
Rođen u Kolonu Hipiju kod Atene u bogatoj porodici. Bio je predstavnik Periklova vremena. U tragičnoj umjetnosti bio mu je uzor, a i učitelj, Eshil. Kad je Eshil umro, Sofoklo je postao ljubimac atenske publike. Dokaz tome je velik broj pobjeda i neke službene časti kojima su ga njegovi sugrađani odlikovali. Prvi put je prikazivao i ujedno odnio prvu nagradu god. 469. dakle, još vrlo mlad. U svom je životu napisao oko 130 djela, a sačuvano je samo 7 tragedija: Ajant, Elektra, Kralj Edip, Antigona, Trahinjanke, Filoktet i Edip na Kolonu. Sofoklo je u svojim dramama posvetio mnogo više crtanju karaktera svojih likova i nastojao im dati što više ljudskih osobina.
Sofoklo je usavršio dramsku umjetnost pišući takve tragedije, koje svaka za se čini umjetničku cijelinu. On je uveo mnoge novosti u tragedije. Zbog svega toga su ga nazvali tragičnim Homerom.
KNJIŽEVNA VRSTA:
Tragedija od sedam činova u dijalozima.
MJESTO I VRIJEME RADNJE:
Radnja se odvija u gradu Tebi za vrijeme Kreontove vladavine, u 6. st. pr. Kr.
GLAVNI MOTIV:
Kreontova mržnja prema Polniku.
TEMA:
Tema ovog djela je tragična sudbina djevojke Antigone koja je, prekršivši naredbu vladara Tebe Kreonta, obredno pokopala svog voljenog brata.
KOMPOZICIJA:
Kompozicija “Antigone” počinje uvodom, tzv. prologom u anapestičkoj stopi. Taj prolog je u ovoj tragediji u obliku dijaloga. Nakon prologa slijedi parados ili paroda, tj. korska nastupna pjesma (ona se na pozornici izvodi pjevanjem kora uz pratnju instrumenata). Zatim po ustrojstvu slijede epizode tj. činovi koje sačinjavaju dijalozi. Nakon činova slijede stasimone (stajaće pjesme) bez anapesta i troheja koje se po tome razlikuju od paradosa. Zadnji dio kompozicije je eksodus ili eksod koji dolazi nakon poslijednje stasimone i završni je dio svake tragedije, pa tako i “Antigone”. Osnovno ustrojstvo kompozicije ove tragedije je da nakon svakog čina dolazi stajaća pjesma koju pjeva zbor. “Antigona” se sastoji od sedam činova i pet stajaćih pjesama.
FABULA:
Radnja ovog djela usko je vezana s dramom “Kralj Edip”. U njemu se (između ostalog) opisuje sukob Edipovih sinova. Naime, jedan od njih, zvan Polnik, odlazi iz Tebe jer mu njegov brat Eteoklo nakon godinu dana vladavine ne prepušta vlat po dogovoru. Ovaj se vraća nakon nekog vremena sa namjerom da pokori Tebu. Uskoro dolazi do sukoba same braće koji u isti trenutak, jedan drugome, probadaju mač u tijelo, te obojica umiru. Vlast dobiva brat Edipove žene Kreont, koji naređuje da se Eteoklovo tijelo dostojno pokopa, a Polnikovo tijelo zbog njegove izdaje ostavi bez dostojnog pokopa. Tada počinje radnja same “Antigone” u kojoj istoimena djevojka, Edipova kćer, govori svojoj sestri Izmeni da namjerava tajno pokopati svog voljenog brata Polnika. Izmena odbija sudjelovati u tom činu i pokušava odgovoriti Antigonu od svog nauma. Antigona, unatoč sestrinoj zabrinutosti, svjesna poslijedica, odlazi do mjesta gdje joj leži mrtvi brat, te neprimjetno posipa nešto praha po bratovu tijelu i izvršava uobičajeni obred. Kad stražari uvide što je učinjeno protiv kraljeve naredbe, jedan od njih odlazi reći kralju.
Kreont, uznemiren i zaprepašten naređuje da se nađe krivac ili će se okriviti stražari. U međuvremenu stražari maknu prah s mrtvog tijela, te ubrzo pronalaze uplakanu Antigonu kraj mrtvog brata. Tada ju odvode Kreontu koji ju osuđuje na smrt. Antigona svjesno stoji iza svog djela i objašnjava Kreontu da ona voli svoju mrtvu braću jednako, te da se moraju, prije svega, poštivati Božji zakoni o pokapanju mrtvog čovjeka. Unatoč njenom objašnjenju, Kreont Antigoni ne oprašta. Nakon toga njegov sin Hemon, koji je ujedno i zaručnik Antigone, dolazi Kreontu moleći ga da oprosti Antigoni. Kreont mu se protivi, te naređuje da se Antigona pokopa u kraljevsku grobnicu, te da joj se da piti i jesti tek toliko da ne umre. Dok ju odvode u grobnicu u stijeni, Antigona se jada obraćajući se Tebancima i svemočnim Bogovima. U Tebu nakon toga dolazi Tiresija, tj. slijepi prorok s dječakom u pratnji.
On razgovara s Kreontom, te mu govori da će ga snaći gorka sudbina ako ne oslobodi Antigonu i smjesta ne pokopa mrtvo Polnikovo tijelo. Nakon što Tiresija odlazi, Kreont se uplaši onoga što mu je ovaj rekao i naređuje da se smjesta krene i pokopa Polnikovo tijelo, te da se oslobodi Antigona. Tada glasnik izvjesti Tebance i Kreontovu ženu o sudbini koja je snašla Kreonta. Glasnik opisuje kako je Kreont otišao sa slugama osloboditi Antigonu, te tamo zatekao svog sina kraj obješene djevojke. Sin je ogorčen krenuo ubiti mačem oca, ali mu je ovaj pobjegao, te si je sin od bijesa zabio mač u tijelo. Nakon što je glasnik to rekao u Tebu ulazi ogorčeni Kreont i čuje vijest da mu se i žena Euridika maloprije ubila. Kreont se tada pokaje, ali kasno: oskvrnuće božanskog načela strmoglavilo je u propast i dinastiju i grad.
Kroz cijelo djelo se u činovima javlja lik zborovođa koji nas upoznaje sa događajima u djelu iskazujući stanje radnje mudrim rečenicama poput ove:
“Prvi uvjet sreće razborit je um
i bogove poštivati valja dušom svom
a oholog stvora preuzetnu riječ
sudbina će oboriti snagom velikom
pa kad pretrpi zlo,
osvijestit će se tad, bio već i star.”
Osim zborovođe, u djelu se javlja i sami zbor u tzv. stajaćim pjesmama. On ima ulogu komentatora djela, a nekad putem zborovođe i izravno sudjeluje u djelu.
ANALIZA LIKOVA:
a) glavni likovi: ANTIGONA – Edipova kćer
KREONT – Antigonin ujak, Tebanski kralj
b) sporedni likovi: IZMENA – Antigonina sestra
EURIDIKA – Kreontova žena
HEMON – Kreontov sin, Antigonin zaručnik
TIRESIJA – Prorok
DJEČAK – Tiresijin
ZBOR – Starci Tebe
PRATNJA – Kreontova i Euridikina
ZBOROVOĐA
STRAŽAR
PRVI GLASNIK
DRUGI GLASNIK
c) karakterizacija glavnih likova:
ANTIGONA: Samostalna je i bezkompromisna. Hrabra je i ustrajna kod svojih odluka. Osjeća sestrinsku ljubav i zato ne sluša tuđe naredbe, već slijedi svoje srce. Svjesna poslijedica srlja u propast. Ona je pozitivan lik u svakom smislu, vođen ljubavlju: “A ja samo za ljubav na ovaj dođoh svijet.” Antigona se našla u neizbježnoj situaciji, tj. na nju je svaljena tzv. tragična krivnja koja je specifična za sve tragedije. Ona je imala na izbor slušati naredbu vladara i ponijeti se bezosječajno prema mrtvom bratu ili brata sahraniti, kako joj je govorilo srce. Ona je svoje srce i poslušala znajući što je čeka ako je netko otkrije. Toga se nije uopće bojala, jer je imala samo jedan cilj koji je i ostvarila. Antigona je još jedan lik kojim nam pisac pokušava objasniti i dokazati da je ljubav uvijek ispravna odluka i da je vrijedna čak i žrtvovanja. Upravo to je Antigona znala i slijedila.
KREONT: Apsolutistički vladar bezosječajnog i hladnog srca. Naredba kojom zahtjeva poslušnost je bezobzirna mjera koja nije odraz volje puka, već njegova samovolja. Antigonu šalje u ponižavajuću smrt unatoč tome što je ona kći njegove sestre i zaručnica njegova sina. Mržnju uspije probuditi i u vlastitom sinu kojeg ne sluša unatoč njegovoj razumnoj molbi da ne osudi Antigonu. Naprotiv, on čak želi nju ubiti pred njim:
“Zar tako meni ti sine?
No Olimpa mi mog veselit
te neće dugo lavež taj.
(pratnji)
Dovedite mi odmah
onaj njegov skot.
Nek umre tu pred licem
zaručnika svog.
Kreont je čovjek koji ne sluša nikog osim sebe i svoje hladno srce. Tek na kraju posluša Tiresiju zbog strahopoštovanja prema bogovima. Kao što se on boji bogova, narod Tebe se boji njega. Kreont je savršen primjer okrutnog vladara koji širi strah oko sebe. Ta ga oholost i dovodi do propasti. On se naposlijetku i kaje, ali prekasno. Sudbina je već odlučila da ostane sam, propao kao otac, suprug i vladar.
STIL I JEZIK:
Kao u svim grčkim, te i u ostalim tragedijama u “Antigoni” nalazimo uzvišen način govora. Uz monologe i brojne dijaloge pisac povremeno upotrebljava kratke didaskalije kojima najčešće najvljuje odlazak jednog, a dolazak drugog lika ili upute koje je jedan lik dao nekom drugom liku na sceni. Uz dostojanstven govor nalazimo i druga obilježja tragedije: tragičan lik, tragičnu krivnju i naravno, tragičan završetak. Djelo sadrži i mnoga stilska izražajna sredstva poput epiteta, metafora, poredbi itd.
IZVANTEKSTOVNI ODNOSI:
Izvantekstovne odnose “Antigone” sadrži drama “Kralj Edip” koja je (kao što je već opisano u fabuli) usko povezana sa samom “Antigonom”. U djelu “Kralj Edip” se opisuje sukob Edipovih sinova i taj sukob se kasnije odražava na radnju “Antigone”. Sami motiv “Antigone” se nalazi u “Kralju Edipu” u mržnji novoga kralja Kreonta prema Antigoninom bratu Polniku kojeg Kreont optužuje za izdaju i zabranjuje njegov pokop. Može se čak reći da je “Antigona”, na neki način, nastavak drame “Kralj Edip”.
KRITIKA DJELA:
Sukob vrijednosti redovito uključuje propast jedne od njih. To je često smrt tragičnog junaka, kako svjedoči Antigonina sudbina, ali i takva predrasuda mjera u njegovu životu koja će nepovratno obilježiti njegovu budućnost, kao što se događa Kreontu. U svijetu koji ne podliježe vrijednosnoj procjeni, u kojem nema ljepote i ružnoće, dobra i zla, u kojem se sve pojave opisuju se stajališta nezainteresirane znanosti koja točno mjeri i utvrđuje, a da pri tome ne pokazuje bilo kakvu strast, tragičan sukob nije moguć. Nema sumnje da će svatko od nas pročitati “Antigonu” na svoj način. Ipak, jedno bismo iskustvo nakon toga čitanja svakako morali ponijeti. Sukob koji je izbio u Tebi oko mrtva Polnikova tijela nije mračna mitska priča koja je neponovljiva u našem vremenu.
Upravo zbog toga što znamo da u iznimnim okolnostima, s potpuno drugačijim povodom i drugim sudionicima, može biti istovrsan, nerazriješiv sukob. Sofoklova nam je tragedija i danas razumljivo štivo: ona je dragocijen književni podsjetnik koji nam olakšava da razumijemo onu stvarnost koju knjige nisu mogle uhvatiti.
Post je objavljen 24.02.2007. u 04:10 sati.