Marketing
I to je jednom moralo doć...
Već duže vrijeme prićam o odlasku svog malog i danas je došao i taj dan…uopće ne mogu naći pravu rijeć da opišem kako se osjećam…užasnoooooooo
Sinoć smo bili zajedno do pet sati (ujutro) I bilo je odlično,smijali smo se I plakali zajedno 
…Jutros sam išla s njim na željeznički kolodvor..i to mislim,nikad neću zaboraviti 
..pola sata smo samo šutjeli,čvrsto se držali za ruke i katkad samo u prolazu pogledali u oči pune suza…kad je vlak stao na peron zadnji put me poljubio ,čvrsto zagrlio i tiho rekao ; Volim te više od svega i ne znam kako ću bez tebe…
A ja …ni glas ni rijeć onda kad treba…jednostavno nisam imala snage ništa,ali baš ništa reć,samo sam klimnula glavom
i pustila ga…ostala sam stjati još koju sekundu dok je ulazio u vlak..zatim se okrenula i otišla..vlak je još uvijek stajao na peronu,al se ja nisam imala snage okrenuti i mahnut mu!! Nisam htijela plakat,al suze su išle same od sebe..užasan osjećaj da ga gubim ili šta već (dva puta na dan smo se najmanje vidjeli,a sad ga neću vidjeti dva tjedna..)
Znam da će ovo biti jakooooooo teško,al ako sam se navikla bez ovih svojih dolje,budem se navikla i na to,samo treba vremena…
Ah…ovo je bilo preteško čak i za mene,mislim znala sam da neće bit lako,al nisam mislila da će bit ovako teškooooooooo…
Post je objavljen 23.02.2007. u 09:39 sati.