Iako je jutro bilo puno nervoze i neplaniranih događaja, kako se večer primicala, svaka kockica je sjedala na svoje mjesto. Svakom minutom uzbuđenje je raslo, a leptirići se pojavljivali u trbuhu. Iako mi se ruka preznojila na partnerovoj, a ruža uvenula od topline i iako smo griješili u pjevanju i trčkarali stalno vamo-tamo, sve je na kraju bilo onako kako je trebalo biti - savršeno.
Možda se nije desilo nešto što bi ljudima oduzelo dah, možda to nije bilo nešto čemu bi ljudi pridodali pridjev "senzacijonalno", ali za mene je bilo nešto što je definitivno vrijedno pamćenja. Sve te djevojke, i svi ti dečki (koji, btw, u odjelima izgledaju očaravajuće) izgledali su tako... lijepo. Svi su bili veseli i nasmijani. Onakvi kakvima ih želite vidjet svaki dan.
Već žalim za ovim srednjoškolskim danima. Kada nam je sve teško, a zapravo smo svi svjesni toga da nam nikad više neće bili lako kao sada. Jer sada nas nije briga za ništa i brinu nas samo male stvari. Ali znamo mi to i zato uživamo. Uživam. Upijam svaki trenutak u sebe, u svoje misli, u svoje srce.
Ne vjerujem sama sebi koliko ovih dana volim. Volim sve. Svaki korak koji napravim, svaku riječ koju progovorim, svaki zagrljaj i poljubac koji dam...sve to volim. Volim kada mene netko zagrli ili poljubi, kada me sluša, kada me razumije. Volim naše zajedničke osmjehe, naše zajedničko učenje, ma sve što je naše... Volim ih svih. Cijeli taj razred. Pa i one koji mi nekad idu na živce. Pa i one koje nekad ne zamjećujem. Ali volim ih. Volim sve što me okružuje...i stvarno, gle, volim.
Volim i sve one lijepe uspomene koje sam dosad imala. Spremam ih u trezor sjećanja. Da se nikad ne izgube nego da uvijek ostanu tu, i da navru čim otvorim taj mali trezor koji je spremljen duboko u mom srcu.
[...slikice ipak neću stavljat...radi sebe...ako vas zanimaju...mail, msn i icq imate...]
[...ovih dana stiže malo duži post...ne stignem trenutno...puno stvari...al tu sam...]
Post je objavljen 22.02.2007. u 22:26 sati.