Marketing
Walking on broken glass
Smijem li napisati da sam ljuta?
Nekako mi je laknulo kada sam vidjela da vani pada kiša.
Super, nemam kišobran. Možda uspijem negdje ugaziti u baru, onako junački. Da se zna da vani pada kiša i da sam ja budala koja ne gleda gdje hoda.
Prestala je padati dok sam izašla iz škole. I držala sam kišobran u ruci – zapravo, s veseljem sam ga krenula otvoriti.
Heh, čini se da nemaš sreće danas, kišobranu!
Minijaturna sam naspram svijeta i gomile ljudi koji su tu da gaze.
Svi ti, oh tako veliki ljudi samo hodaju, ne gledaju kamo, samo hodaju, onako žurno. Smišljaju plan kako će svijet učiniti boljim mjestom za život, a ne vide da stvar čine još gorom. Žure i, poput tornada, ne gledaju štetu koju ostavljaju iza sebe.
Itekako sam minijaturna.
I ljuta sam što nitko neshvaća neshvaćene umjetnike. Glupo zvuči, zar ne?
Nije ni bitno.
Znaš, dođe vrijeme kada ti je puna kapa svega.
Ja sam ju odlučila skinuti. A ono što se krije ispod nje…ne, ne krije se ništa.
Možda kiše bude padala dok se budem vraćala s treninga.
Moj kišobran neće zasjati nad tim tmurnim i crnim nebom. Ja ću.
Post je objavljen 22.02.2007. u 18:13 sati.