Marketing
Nečija priča
On. Voli je. Bezuslovno, beskrajno, bezobrazno i sve ostalo na bez (sa ili bez glasovne promjene). Nada se. Negdje duboko u sebi. Na površini je njegov ponos. Preboljet će je. Već je krenuo dalje. Ali, negdje duboko u sebi... još uvijek vidi neko dublje značenje kad mu se iskreno nasmiješi, kad ga zadirkuje, kad ga zagrli. I nesvjesno... odbacuje budućnost i pokušava oživjeti prošlost. A ne shvaća bolnu istinu- da je prošlost, prošlost. Ništa više...
Ona. Možda ga je voljela. Možda nije. Bila je zaljubljena. Možda i nije. Ma, znate kako to ide kod mladih. Teško je prepoznati ljubav kad je nikad prije nisi iskusio. Teško je razlikovati polaskanost uzrokovanu nečijom pažnjom od zaljubljenosti... Takva ''zaljubljenost'' brzo prođe. Ispari. Ne, nema u tome ništa loše. Tako je to kad si mlad. Samo rijetki teško zaboravljaju. Ona nije jedna od rijetkih. (Osim za njega...) Zaboravila je. Davno. Živi novi život. Zabrinuta je zbog nekih drugih ljudi. Doduše, manje vrijednih od njega, ali...
Danas. On pušta muziku, stihove kao da su pisani samo za nju i njega. Ona ni ne primjećuje. Misli da ju je već davno prebolio. Ona mu je najvažnija. Samo nju pusti ispred sebe kad se ulazi u kafić. Ostale ko fućka. Ona ne primjećuje. Misli da je slučajnost. Voli ga kao prijatelja. A to boli. Boli više nego da ga ne voli. Jer je nada i dalje tu. Nada da ta prijateljska ljubav opet može postati nešto više. Ipak, ljubav je ljubav.
I dokad tako? Zauvijek? Smiješno... Na početku je svog života. Njegova prošlost je prekratka. Uskoro će postati teško živjeti u njoj. Valjda. Jer, čudni su putevi ljubavi. Čudni, tužni, nerazumljivi. Okrutni. Kad prvi put dođe kraj on je ili zauvijek ili početak kraja. Vječnost je tada nemoguće ostvariti.
Post je objavljen 22.02.2007. u 18:10 sati.