Čovjek se vjerojatno ne rađa ljubazan. kao bebač piški i kaki, a da nikom ne kaže:'Oprostite, pobjeglo mi!' Ljubaznost dolazi kroz učenje i iskustvo. Iz obitelji, prije svega. Roditelji vas prvi nauče, ili ne nauče, reći 'hvala' ili 'ne bih hvala' ili 'dobar dan' ili 'izvolite'.
Biti ljubazan je u stvari dar. Kad danas vidimo kako se ljudi ponašaju ljubaznost doista treba smatrati darom. Kad ste ljubazni prema nekom i on će se bolje osijećati. Riječ ili samo osmijeh, dovoljno je da u drugoj osobi stvorimo osjećaj ugode, makar naš razgovor i nije imao neki filozofski ili sociološki značaj. Svatko od nas ima svoj pojam ljubaznosti. Neki su 'old school', bečka škola, s cijelim dijafazonom gesta ljubaznosti. Ima onih kojima ljubaznost vjerojatno dolazi zadnja na dnevni red svakodnevnog ponašanja. Nekima je taj pojam doista do te mjere stran da se čude kad im rečete 'hvala'.
Ako dođete u butigu na kasu i pitate mogu li vam usitniti 100 kunkasa uvelike se iznenadite kad vam odgovore:'Ne može...pa nisam ja banka...' Onda odlučite kupiti Orbit žvečilne gumi ili neku drugu niskobudžetnu dranguliju i platite je, naravno, novčanicom od sto kunkasa. Zanimljivo kako se odmah ti kunkasi usitne u manje apoene kad ste nešto 'odtrgovali' s tom butigom.
Pa zašto? Zašto su ljudi tako neljubazni? Čemu potreba da, bez obzira na naše trenutno raspoloženje, ne možemo pokazati minimum ljubaznosti prema drugome. Zar smo stvarno postali svak svakome neprijatelj, kako je još Hobbes davno zaključio. zašto ne možemo biti ono što bi trebali biti - ljudi?
'Hvala lijepa, bili ste vrlo ljubazni!' - to je rečenica koja obara sa nogu, otvara sva vrata i uvijek ostavlja dojam. Pa čak i kad se nađete u situaciji sličnoj prije navedenoj. Tad možda ima i još jači dojam. Jer, takvim ljudima treba dokazati da ste bolji od njih. Da ne prihvaćate takav nivo komunikacije. Taj je osjećaj superiornosti(prije svega intelektualne) neprocijenjiv.
Mislit će neki kako je sve ovo bezveze, pitat će se čemu ovaj post. Onda će izaći van i sresti susjeda kojem se neće javiti hineći zamišljenost slušanja glazbe s i-poda. Preći će cestu ne mahnuvši pozdravno ljubaznom vozaču jer ga je bez obzira na gužvu pustio da prođe mada nema pješačkog. Čekajući bus na stanici slagati će raspored autobusa boležljivoj starici sa teškim i punim vrećicama spenze u rukama. Na ulazu u autobus neće pozdraviti vozača iako mu je ovaj pred par dana stao nasred ceste da bi ga ukrcao, a trebao je mirno produžiti dalje.
Ne moram ni spominjati kako neće prepustiti mjesto u busu starici kojoj je lagao maloprije. Mislit će:"na mladima svijet ostaje" i mirno se zavaliti u svoje sjedište. Naravno, da starici ne bi ostao dužan, neće joj pomoći nositi spenzu do kuće iako zna da je starica ustvari njegova susjeda koja vrlo rijetko izlazi iz kuće zbog rahitisa i osteoporoze.
I tako cijeli dan...
Zamislite da se jednog jutra probudite i poželite biti ljubazni. Baš taj dan bit ćete ljubazni, suprotive svim problemima koji vas muče. Možete li pretpostaviti što bi se dogodilo? Biste li bili ljubazniji i prema sebi samima? Barem bi se nekako bolje osjećali jer su uspostavom ljubaznosti u vašoj komunikaciji srušene brojne barijere koje inače postoje. Možda bi ta ljubaznost dovela do novih poznanstava, pozitivnih iskustava u međuljudskim odnosima. Ljubaznost otvara milijun mogučnosti. Samo treba biti ljubazan. Svakako ideja o kojoj treba promisliti.
Hvala lijepa na čitanju ovog posta. Bili ste vrlo ljubazni. Bili bismo sretni ako biste ostavili komentar. Svakako navratite još koji put, ako budete imali vremena...
Keep on bloggin'!!!
Post je objavljen 22.02.2007. u 16:18 sati.