Marketing
ODRICATI SE ILI NE ODRICATI, PITANJE JE SAD???
Malo švrljam po blogu i naravno puno postova o korizmi i odricanju..Jučer sam odlučila ne pisati o tome jer i onako je to tema većine no nisam mogla izdržati da se ne osvrnem na iznesena mišljenja. Naravno svako poštujem i cijenim, no evo i moga.
..kažu ne treba se odricati kolača, mesa, pića, cigareta jer je to narušavanje zdravlja, ide na osobnu korist a ne duhovnu…već je bolje da radimo na sebi i čitamo Bibliju, molimo krunicu, pomažemo nemoćnima, ne osuđujemo,…svaka čast može ja sam za…ali ipak kao i svagdje ima jedna „kajla“ kako mi to hrvatski kažemo….
Dragi moji istina je da bi trebali u korizmi više raditi na sebi nego na svom želudcu, ali to je činjenica koje se svi sjetimo na Pepelnicu i koji dan poslije..ali do Uskrsa ima dugih 40 dana, a u tih dugih 40 dana ima toliko obveza da zaboravimo i na sebe, a ne na rad na sebi.
S druge strane živimo u tolikom obilju, da svakog dana izmišljamo što bi mogli pojest i kako to što bolje pripremiti. A uz jelo naravno mora doći i nešto slatko, jer kakav je ručak bez deserta. Pa onda malo kasnije prošetamo do trgovine a ono pune police čokolada toliko da se ne možeš odlučiti koju bi kupio. Da ne kažem koliko mama ima muke dok odluči koji će kolač praviti, ili još više koji će ručak sutra skuhati jer muž ne voli ovo, sin ono, a kći neće jesti masno…
Treća stvar neki dan gledam u dnevniku kako u HR ima 15 000 ljudi koji su toliko pretili da to ugrožava njihovo zdravlje.
I sad se vratimo na odricanje. Ako se mene pita, svako odricanje je dobro pa i ono u prehrani. Kada se netko odrekne recimo čokolade i izdrži do kraja dakle 40 dana, ne može baš tako lako zaboraviti to odricanje. Svaki puta kad dođe u kontakt s čokoladom sjetit će se svoje korizme i svoga odricanja. I neće biti lako ostati čvrst do kraja ako je čokolada nešto što konzumiramo svaki dan. I koliko se god to činilo banalnim odricanjem, za tu osobu će puno značiti kad na Uskrs shvati da je uspjela pobijediti sebe, da nije ovisna o ničemu i da je jača od svojih „ovisnosti“. Ponekad mislimo da ne možemo živjeti bez nekih stvari, a zapravo možemo bez svega jer i naši roditelji, bake i djede su odrasli i ostarili, a da nisu imali konfora koliko ga mi imamo. Nitko od nas ne gladuje, niti je željan pretjerano nekih delicija jer si ih većinu možemo priuštiti, a ako si ih uskratimo nećemo umrijeti niti se razboljeti nego možda shvatiti što je ono bez čega zapravo ne možemo. Kad bolje razmislim, mi koji sebe deklariramo vjernicima, a poneki se time i uznosimo, i tako se svaki dan molimo ne? Naravno molitve uvijek može više, ali mislim da je ponekad teže postiti i odreći se hrane, nego uzeti više vremena za molitvu. A i post se danas izopačio. Pa recimo na čistu srijedu domaćice pomno biraju ribu koju će kupiti i način kako će je pripremiti, a uz to ide još fiš i prilog i najedemo se do grla. I to je post jer nema mesa. Što bi onda naši stari mogli reći, da su svaki dan postili kad su meso samo nedjeljom jeli. Malo je onih koji poste tako da se osjeti, recimo o kruhu i vodi. I nemojte misliti da sam ja kao uzor u tome pa sad vama držim bukvicu, jednaka sam svima ostalima koji bi post u širokom luku izbjegli i recimo najbolje prespavala petak.
No iz vlastitog iskustva vam govorim da svako ustrajno odricanje i jela i pića i mobitela i učestalije molitve i pomoći starima, Bog prima i blagoslivlja, no svaki posti i svaka molitva je na izgradnju nama ne Bogu. Slušat ćemo u nedjelju da je i Isus postio 40 dana u pustinji i odolio svakoj kušnji koja mu je došla iako je tijelom bio slab, no duhom snažan. Stoga neka Isus koji zna što je to post i koji ga je iskusio blagoslovi svako naše odricanje, a Duh sveti neka nam pomogne, da nam ustrajnosti i odlučnosti kako bi spremni dočekali i suživjeli se s Isusovom patnjom nakon koje dolazi blagdan vječnoga života.
Post je objavljen 22.02.2007. u 13:59 sati.