Biju me dani nemirom, san me vara i mladost me boli, a ja šutkam
otrovanu krv da u tišini bolje čujem huk vremena koji dolazi.
Zora, koja će sutra svanuti, za mene je najviša zapovijed, sve dokle ja
sam čovjek koji čeka i vojnik na skrovitu mjestu.
Oko mene su šume koje znadu samo jednu zapovijed: da se raste, i
samo jednu nuždu: da se umire. Nada mnom oblaci, zli, nijemi i žalosni.
Suđen sam na samoći, srce mi, čini mi se, ne bije, samo osluškujem
divlji topot i svetačko pojanje godina koje dolaze.
U krvi i slavi novih sve ljepših zora isčezavam. Živjet ću možda još
samo kao tamna opomena u dušama, a nitko neće znati kako mi je bilo u
suton, kad je velik i svijetal oblak na obzoru, kad želja raste, a staze
mokre, i nema nade da će itko doći.
Ivo Andrić
Post je objavljen 22.02.2007. u 12:30 sati.