Ivica Jurašević...
Znate tko je to? Naravno da neznate. On je jedan predivan čovjek koji ima jako malo novca za život, epilepsiju, mamu sa bolesnim srcem i troje braće i sestara. Prosi na ulicama Zagreba, pokušavao je naći posao više puta ali ga nitko zbog bolesti nije htio zaposliti. Slučajni prolaznici često okreću glavu od njega kada ih zatraži za malo sitnoga ili kažu da nitko ni njima ne daje. Ljudi su jako često sebični prema njemu. Neki mu se rugaju i govore neka se zaposli no on nije u mogućnosti. I dok on prosi na ulici, njegova se majka nada da će prikupiti bar nešto kako bi si mogli kupiti lijekove. Ona za srce a on za epilepsiju. I tako iz dana u dan. Bore se kako bi preživjeli. Dali je koga briga za to? Nije. Zašto bi nekoga bilo briga? Mogu pohvaliti Z1 televiziju koja je jedina porazgovarala s njim i pitala ga sve o njegovom životu pa čak i pokušala pomoći. Pitali su ga koji bi posao najviše htio raditi a on je odgovorio da bi najviše htio čistiti ulicu. Po tome se vidi kako je čovjek skroman. Na kraju, pitali su ga što bi poručio ljudima a njegova poruka je bila:
„budite dobri prema meni, volite me kao što me Bog voli. Nemojte mi se smijati i udjelite ponekad neku kunu. Bog će vam vratiti.“
Na kraju te poruke, nasmijao se i to je bilo nešto najtužnije što sam ikada vidjela u životu. Želim da kad naiđete na prvog beskućnika, otkinite malo od sebe i dajte njemu jer vama neće ni malo faliti a njemu će itekako pomoći. Hvala.
