Zagledao sam uokolo. Mjesečine stvarno nije bilo na vidiku, a čak ni oblaka iza kojih bi se mogli sakriti. Zemlja je bila crna, ali sam ipak mogao osjetiti kako je mehka.
- Kakvo je ovo mjesto? – upitao sam se.
- Prevareni smo – rekla je Nina – kako li na je samo onaj pinjo mogao nasamariti?
- Ljudi, ja stvarno ne znam šta se događa, ali... – rekla je amanda poprilično preplašenim glasom, ali sam je prekinuo.
- Ovo nije stvarno, ovo je smo trik, iluzija. –rekao sam
- Ali kako, ova trava je prava kao i zemlja, vidi – rekla je Nina koja je upravo iščupala malo trave zajedno s korijenom.
Bio sam sad baš uplašen. Šta li žele od nas? Ko? Kako? Bio sam gotovo u panici ali sam onda čuo glasno smijanje, više ljudi. Odjednom je sve počelo da blijedi, i jaka svijetlost i udari u oči. «Sretan rodjendan» povikali su i onda sam shvatio da sam bio upravu. Otvorio sam oči i ugledao sve te silne ljude oko sebe. Svi su bili tu. Ellie, Adrian, Pemma, Deniz, Melody, moja mama, tetka Rosemary i još dosta njih. Ove sam u prvi mah ugledao pa sam ih spomenuo.
- Adrian! – povikao sam – znao sam da je ovo još jedna od tvojih šala. Wow baš si se potrudio...
- Pa trebalo je vremena, ali rezultat mi se svidio, i tebi isto, zar ne? – rekao je Adrian, koji je uvijek volio da ga drugi pohvaljuju. Nisam mogao a da ne kažem kako me to tako nešta iznenadila da sam čak počeo misliti da se ovo stvarno događa.
Kada sam se sa svima pozdravio uslijedila je slasna večera koju je mama uz pomoć tetke spremila. Svi su bili gladni tako da su se tanjiri začas ispraznili. A onda je uslijedila torta kao poklon od Melody. Sama ju je napravila, ali bila je toliko ukusna i velika da sam čisto posumnjao. Prije nego sam izgasio sve svijećice, željeli su mi dati poklone. Od mame sam dobio set čarobnih boja za bojenje jer mi je znala da mi slikanje dobro ide pa je željela da razvijam taj talenat, od tetke duuuugi crno-žuti šal, a uz to je i rekla da će mi dobro pristajati uz Hufflepuffsku uniformu. Od Adriana sam dobio jedinstven poklon, bolje reći više njih – paket eksplozivnih žvaka (koje eksplodiraju nakon 10 sekundi žvakanja), paket «sekundarne otopine» žvaka (zalijepe se na neki predmeti i on se počne topiti) i imitirajućih žvaka koje dođu kao višesokovni napitak koje je on sam napravio (2 za pretvaranje za McGonnagolicu, 2 Flitwicka, 3 Snapea i čak 6 za Filcha); od Pemme sam dobio ogrlicu za pomoć (ukoliko je neko ko nosi takvu ogrlicu u opasnosti, ona naglo zasvijetli). I na kraju od Ellie hotelski račun i evidentini listić za trošak novca sa kartice. Pa to sam mogao i očekivati. Bilo je tu i još poklona od maminih poznanika koji su bili tu prisutni. A među kojime je bilo sljedeće: Nepotrošive lizalice (vjerovatno od vlasnika Medičarnice), ogrtač Sjene (wow, ne znam od koga je, ali sam ga definitivno želio kupiti jer je savršen za skrivanje i špijunažu), narukvicu za bolje učenje (na omotu piše «pročitaj jednom, znaj zauvijek», jašta radi), kolekcija figurica Bugarske metlobojske prezentacije (iako više volim Irsku), knjigu «Pravila Ministarstva Magije» od Fudge-a (sreća pa nije bio tu) i ostalo. Uglavnom svi su se željeli pojaviti sa što boljim darovima. Nakon torte, mi (moje društvo) smo otišli u viseću galeriju i ostavili starije na miru. Tu smo pustili muziku i malo razgovarali.
- Odavno vas sve nisam vidio. Šta ste radili preko raspusta? – znatiželjno sam upitao. Svi su na par trenutaka smišljali šta će reći a onda se Adrian prvi oglasio:
- Osim što sam sestrinu tarantulu uvećao 7 puta, bakino cvijeće pretvorio u ljudoždere, podvalio tetku napitak za podmlađivanje što ga je smanjilo u bebu i time zamalo bio izbačen iz Hogwartsa... ništa. – rekao je ponosno, svi su se nakratko smijali.
- Ja sam sa sestričnom išla u Egipat i na Himalaje. Lijepo smo se proveli – rekla je Melody koja je upravo izvadila par slika ta ih pokazala ostalima.
- Baš lijepo, i meni se sviđa Egipat. – rekla je Pemma, te dodala – Što se tiče mene, najviše sam vremena provela u kući za lutke...
- U kući za lutke? – upitao sam
- Pemma se još uvijek voli igrati s lutkicama.. – rekla je Nina.
- Ma ne... To je zapravo čarobna kuća. Dobila sam je još kao mala od oca. Zajedno sa frendicama smo čarolijom se smanjile i ušle u kuću, druge lutke smo pretvorili u prave. – rekla je. Svi su izgledali zainteresovano.
- Čarobna kuća? Pa kolika je – upitala je Melody.
- Baš je ogromna, sadrži bazene, veliko dvorište, viseće vrtove, sale, sobe i ostalo.
- Mogu misliti kako vam je bila ukusna hrana, čista plastika? – rekla je Nina odahujuću.
- Šta je to palsika? – upitala je Melody.
- Ne, ne. Rekla sam da je čarobna. Drveće raste, a imali smo i baštu i dosta voća i povrća.
- Živjeti samo na povrću? Juk – rekla je Nina s gađenjem
- Hej! Ne zaboravi da sam ja vegetarijanka! – obrusi joj ona
- I nisu vas zbog toga optuživali u Ministarstvu? – reče Adrian
- Ne. Neke od mojih frendica su imale preko 17 g. Pa su imale pravo za korištenje magije. A osim toga čarobna kućica nije ništa ilegalno.
Nakon raspravljanja o tome šta bi ko radio da smo mi sad u toj kućici zauzeli smo poziciju i dali se u dens. Ludo smo se zabaljali, a to je bio jedan od mojih najdražih rođendana. Naveče, kada su svi otišli legao sam u svojoj sobi. Bio sam mnogo umoran i pospan. U jednom trenutku mi se učinilo da je nešta lupulo na polju. Pogledao sam prema balkonskim vratima ugledao jednu sjenu koja je ubrzo nestala. Zgrabio sam štapić i otvorio vrata. Nije nikog bilo. Kada sam pošao da ih zatvorim pogled mi se spustio na pod gdje sam ugledao neku zamotanu kutiju sa kovertom na njoj. Oprezno sam je podigao jer sam mislio da bi to mogla biti zamka. Unio sam je u sobu za sobom zatvarajući vrata. Sjeo sam na krevet i ponovo pogledavajući u to čudo u mojim rukama. Uzeo sam kovertu da je otpakujem, ruke su mi drhtale pa je to bilo pomalo teško. Unutra se nalazio stari papir. Koverta je smrdila na paru i vlagu. Taj miris me je na nešta podsjećao. Otvorio sam i počeo čitati.
Ovo je upućeno tebi, kao mom nezasluženom nasljedniku. Znam da već godinama ne razgovaramo, ali moja dužnost je da ti ovo predam kao nasljedno blago pošto je moj zadatak u vezi s tim zavšen. Ovo trebaš da čuvaš jer su ga samo rijetki mogli dotaći, a to pak nisi vrijedan toga, ali ja ne mogu protiv moje časti i dužnosti. Možeš biti sretan što je ikako dospjelo do tebe, ali ne vjerujem da ćeš ga moći dugo održati. I zapamti, ovo nerado činim, ali to mi je dužnost!
Lothar Azreaelius Ravenwolf
Nisam mogao vjerovati ovo što sam pročitao. Oči su mi naglo zasuzile. Moj otac mi se nakon toliko godina obratio, ali samo da bi me odbio. Kako može biti tako okrutan. Uzeo sam kutiju i bacio je pod krevet, sada nisam želio ništa od njega, a nije me ni najmanje zanimalo šta se nalazi unutra, jer mi je to sad posve nebitno. Legao sam na krevet, ali nisam mogao zaspati. Jaki miris koverte me je ostavio budnim cijelu noć.
P.S. Javljajte mi se za likove i postove. U prošlom postu sam zaboravio napomenuti da je Dragon Head zapravo naziv ulice u kojoj živim u Francuskoj.
P.S.S. Komentirajte!!!
Post je objavljen 21.02.2007. u 16:01 sati.