Marketing
naputovali se
U pet dana smo prešli cca 2500 km. Nas dvoje, Vito „samo“ do Minhena i natrag.
Super je podnio putovanje, nije bilo nekakvih problema s njim osim što mu je zadnjih sat i pol prije odredišta već sve išlo na živce ( što je i razumljivo ) pa je bilo deračine. Al čim smo došli odmah se veselo smijao svima i bio sav ushićen. Šogora/kuma je doduše gledao malo ispod oka u početku al' poslije su bili najbolji frendovi.
Pakiranje – zajednički kofer , naravno. Bez uzbuđivanja, mog. Mužić je najprije stavio svoje stvari, a ja svoje na njegove, ne razmišljajući da li se može ili ne može zatvoriti. Nije moja briga. Prošvercao je jedne cipele ! Ne u kofer, nego u vrećici. A još sam se čudila kad sam stavljala svoj dodatni par u vrećicu i vidjela da nosi samo jedne, a poslije saznam da je jedne poskrivečki već odnio u gepek….al lako za cipele i sve ostalo, nekako smo sve potrpali, al sam ja ostala šokirana kad sam 10 minuta prije kretanja obukla kaput koji je večer prije donesen sa kemijskog čišćenja. A kad tamo, rukavi kratki, usko u ramenima, kaput smanjen jedno 2 broja. Ko furija sam odjurila u kemijsku čistionu (u koju nosim valjda već 20 godina robu) i pitala ih kak je to moguće 
. Da je . ako ode više pare (!?!?) al se to može razvući na lutki al eto njima je lutka sad u kvaru. Fantastično, a ja moram na daleki sjever, a doma imam sam još dvije pelerine. Na kraju sam im ostavila kaput i otišla u pelerini. Sva sreća pa smo stalno imali fantastično vrijeme, sunčano i toplo, al' sam za svaki slučaj (koji dobar izgovor 
) kupila tamo novi kratki kaput. Sniženje 70%. Muž je kupio 2 super jakne, jedna je bila E 30.-, druga E 15.- ! Sve je sniženo 70% u istom dućanu kao kod nas , a potpun različita roba. I Viti smo nakupovali svašta, tak da eto, pao je i shoping iako nije bilo planirano.
Al je zato Vito ostao bez Geoxovih tenisica koje smo mu kupili prije 20 dana ! Šetali mi po centru i nismo vidjeli da mu je jedna ispala, a nismo vidjeli jer je zabarikadiran u kolicima, pa preko dekice ide još i pokrivalo za kolica , ne vide mu se noge, on se ritao i tenisica ostala negdje oko Marienplatza 
.
Bili smo i kod dide u bolnici koji je dobro podnio operaciju iako je trajala dosta dugo, skoro 4 sata. A bolnica, dakle, ne sve čisto i uredno, nego i sve osoblje smireno, barem su tako djelovali. A posjete su dopuštene cijeli dan,nije određeno od-do kao kod nas.
Jednom smo išli samo nas dvoje, a kako on nije imao pojma da dolazimo jer smo molili šogoricu da mu ne kaže, tako je sav u čudu otvorio oči i rekao mužu „a T. šta si doša tako daleko ?!“
Drugi put smo išli sa Vitom i nećakinjama, pa nas je bila puna soba. One su bile malo ljubomorne jer se dida uglavnom bavio Vitom al tako to sad je , najmlađi unuk je uvijek u centru pažnje.
Zbog obiteljskih obaveza od kulturnih sadržaja ovaj put nije bilo ništa. Nismo mogli baš stalno ostavljati Vitu na čuvanju. Čuvali su ga cijelu nedjelju, jer smo nas dvoje u pola 6 ujutro sjeli na vlak i vratili se u 9,15 navečer. Išli smo na sjever, na groblje u selo blizu Marburga, gdje je svekrva živjela do unatrag 4 godine , pa kad joj je muž umro, se vratila.
Vikendom su jeftinije karte za vlak, pa smo za relativno pristojnu cijenu prošli 1300 km sveukupno. Željeznica funkcionira besprijekorno, a ICE vlakovi su opremljeni ko avion, pa čovjek ni ne osjeti da prođe tako puno kilometara. Uopće nismo bili umorni iako smo do Marburga presjedali 2x vlakom, pa u Marburgu busom do Gladenbacha, pa od tamo taxijem do tog sela, pa natrag u Gladenbach kod svekrvine prijateljice, stare zagrepčanke koja tamo živi već jako dugo. Bila je tak uzbuđena kad smo joj pozvonili na vrata da je jadna jedva ručak dovršila.
Natrag smo imali samo jedno presjedanje , u Kasselu i za 3,5 sata bili u Muenchenu (cca 500 km). Baš me zanima da li će naše željeznice ikada tako funkcionirati.
Dijete nas je dočekalo okupano, nahranjeno, dobre volje, mi smo se samo malo poigrali s njime i stavili ga spavati. Prvi put od kad smo roditelji smo imali dan samo za sebe 
.
Povratak doma prošao je još bolje nego put tamo, Vito je puno spavao i sve do Ljubljane nas je pratilo prekrasno vrijeme, pa sam uživala u sunčanim Alpama.
Mužić nešto manje, kao je, je to je lijepo al nema do pogleda na more 
.
Post je objavljen 21.02.2007. u 14:08 sati.