Časna sestra Rebeka Anić svojim istraživanjem "Nasilje nad ženama" otvorila je mnoga neugodna pitanja na koja će Crkva, ako želi na djelu pokazati da se okreće socijalnim pitanjima, morati dati odgovore. Ona je, vrijeme će to pokazati, učinila više za Crkvu jer je javno progovorila o nespremnosti Crkve na izazove suvremenog društva, u kojem je nasilje u obitelji jedan od najvećih problema, nego što se u prvi mah može činiti.
Svećenici, kojima se žene zlostavljane u obitelji obraćaju, morali bi imati više suosjećanja nego što je istraživanje pokazalo. Nedopustivo je da su stajališta crkvenih ljudi o braku i bračnim obvezama kao u 19. stoljeću, umjesto da prihvaćaju izazove modernog društva. Oni moraju doći do stupnja u kojem rastava nije grijeh ako će omogućiti ženi i djeci, koji trpe nasilje, da žive u sigurnosti. Licemjerno je tražiti izlike za zlostavljača i ženi nabijati imperativ očuvanja braka pod svaku cijenu, kad je opće poznato, kad je riječ o ubojstvima žena, da su počinitelji u najvećem broju upravo njihovi bračni partneri. Svećenici bi, po vokaciji, trebali pružati utjehu, a ne biti osobe bez srca koje se skrivaju iza naučenih fraza. Mnogi od crkvenih ljudi nisu educirani za pružanje psihološke pomoći tako traumatiziranim ženama koje su po svom odgoju okrenute Crkvi.
Slušajući ovih dana izjave sestre Rebeke, koju već mnogi u javnosti nazivaju zviždačicom, koja upozorava na pogreške u pastoralnom djelovanju Crkve, ne mogu se, kao vjernica, ne zapitati:Pobogu, gdje ti svećenici žive? Kreću li se oni među svojim vjernicima? Slučaju li oni ono što im žrtve nasilja govore? Bojim se da je neizbježan zaključak da se Crkva umnogome udaljila od naroda i njegovih problema. Crkva, koja je kroz povijest znala odgovoriti mnogim izazovima hrvatskog društva, a posebno u vrijeme komunizma, nije spremno dočekala izazove moderne Hrvatske. Stoga mi se čini da bi kardinal Bozanić trebao poticati rad crkvenih ljudi poput časne sestre Rebeke i članova Franjevačkog instituta za kulturu mira, čije djelovanje budi nadu da je naš Crkva i dalje spremna pomagati i pružati utočište nama vjernicima. Oni su glas razuma i vapijućeg u pustinji. Sestra Rebeka budi vjeru da većina crkvenih ljudi ima srca jer istraživanje pokazuje da mnogi od njih idu ukorak s potrebama vjernika. I ne samo da bi je trebali podržati kao lučonošu nego bi trebali pozorno proučiti sve do čega je došla u svom istraživanju i pokušati ispravljati dosadašnje greške. Sestra Rebeka imala je hrabrosti i na djelu pokazati da je pojedinac ispred institucije, ali svi mi skupa trebali bismo imati snage pomoći joj na tom putu za koji se može bez pretjerivanja reći "daleko od svake besciljnosti".
Post je objavljen 21.02.2007. u 12:25 sati.