Gledam eto Supermana i gledam njega i njegov alter ego Clarka Kenta. Jedan superjunak, drugi simpatična nespretna papčina. Ili je super nadaren za glumu ili je za pravo takav.
Ono što me potaklo na razmišljanje je činjenica da svim ljudima oko sebe donosi baksuz. Jadnoj Louis, od kada se Superman pojavio u gradu, život u neprestanoj opasnost, jedno je 3-4 puta po filmu mora se izvlačiti od sigurne smrti. Da je sama Loius takav baksuz, ne bi doživjela niti osamnaestu. Ne samo ona, i onaj mali s fotićem, klinac kojeg za malo pogazi kombajn u 3. nastavku, svima je odjedamput život ugrožen. Slično kao H. Poirot, ode na selo – ubojstvo, ode se voziti željeznicom – ubojstvo, ode u planine – ubojstvo. Da slučajno na ljetovanju na plaži vidim H. Poirota, spakirao bi kofere i isti tren pobjegao glavom bez obzira.
No vratimo se Supermanu, njegovo pravo lice je Clark Kent, zbunjen, nesiguran s psihičkim problemima. Uzrok treba tražiti u slijedećem: prvih godina života naš je junak proveo sam, zatvoren u kapsulu putujući svemirom. Kakve to posljedice ostavlja na psihički razvoj, govori trenutna akcija UNICEF-a „Prve tri su najvažnije“. Ključne godine života je proveo izoliran. Kasnije došavši na Zemlju, djetinjstvo provodi u maloj sredini koja nema senzibilitet za „različitost“.
Daklem, prve tri godine, kada se izgrađuju emocije, sigurnost provodi solo. U Smallvilleu, u maloj sredini prepunoj tračeva, provodi djetinjstvo kod usvajatelja. Ovo ne doprinosi pozitivno njegovoj potrazi za identitetom. Stoga nije čudna njegova nesigurnost i silna zbunjenost. Superjunak se ustručava pozvati ljubljenu curu na izlazak! To nikako nije krinka. Da nema svoje nevjerojatne snage, svi bi ga koksali kako je prikazano u 2. nastavku. Bez snage se ne uspijeva izvući iz običnih životnih situacija. Hulk je stabilnija osoba od njega.
Njegova osobina da ne može lagati je osobina četverogodišnjeg djeteta. Jako, jako je zaglibio. Simpatije izražava što je u blizini voljene cure kako bi joj bio na usluzi u nevolji, bez hrabrosti riječima izraziti svoje emocije. Jedini put kada je uspio, morao se pohvaliti roditeljima – očigledan nedostatak roditeljske ljubavi. A i onda pokazuje nesigurnost pitajući ih za savjet. Superman ne može sam donijeti odluke za svoj privatan život. E, moja Louis, ne bi se dobro provela u braku.
Nedostatak roditeljske ljubavi vidljiv je kod izbora odjela: plašt žarkih boja. Želi po svaku cijenu skrenuti pažnju na sebe da bi dobio priznanje. Sve su ovo osobine djeteta.
I kod drugih superheroja izbor odjela, odnosno prezentacija u javnosti, karakterizira njihovu psihičku stabilnost:
Batman – stabilan život dokonog bogataša, priznat u društvu – crno odijelo, akcije pod okriljem noći – ne treba mu dodatno priznanje
Ninja kornjače – vlastita stabilna zajednica, Splinter u ulozi oca – akcije pod okriljem noći
Spiderman – odijelo žarkih boja – bio papak prije nego što je postao superheroj
Stvarno Supermanu želim sve najbolje i da nađe dobrog psihoterapeuta. U stvari, već je trebao otići na terapiju pa ne bi imao rascjep ličnosti – početak šizofrenije iz trećeg nastavka. Bilo bi žalosno gledati takav kraj zaštitnika Svijeta
Post je objavljen 21.02.2007. u 08:18 sati.