1992.
Hrvatska je 15. siječnja 1992. postala međunarodno priznata zemlja i uspostavila je diplomatske odnose s Njemačkom, državom koja je odigrala bitnu ulogu u priznavanju Hrvatske u svijetu založivši svoju sveukupnu političku i gospodarsku težinu kako bi pokrenula pasivnu Europu i potaknula ostalih jedanaest članica Europske zajednice da priznaju neovisnost i suverenitet RH.
Današnji dan - 15. siječnja 1992. - bit će zlatnim slovima uklesan u cijelu, četrnaeststoljetnu, povijest hrvatskog naroda na ovome prostoru, za nas svetom tlu između Mure, Drave, Dunava i Jadrana. Nakon što je proglasila svoju samostalnost i suverenost, i raskinula svoje državno-pravne veze s bivšom jugoslavenskom državnom zajednicom, Republika Hrvatska postigla je i međunarodno priznanje svoje neovisnosti, rekao je te večeri Predsjednik Franjo Tuđman u obraćanju naciji preko televizije.
Toga dana Hrvatsku su za redom priznale: Belgija, Velika Britanija, Danska, Malta, Austrija, Švicarska, Nizozemska, Mađarska, Norveška, Bugarska, Poljska, Italija, Kanada, Australija, Francuska, Finska, Švedska. To su već prije učinile Sveta Stolica, Njemačka, Island, Estonija, Litva, Latvija, Slovenija, Ukrajina i San Marino.
Zemlje koje su prednjačile u diplomatskim nastojanjima za međunarodno priznanje Hrvatske, svakako su bile Sveta Stolica i Njemačka. Vatikanska diplomacija, kao prva u svijetu, još je 3. listopada 1991. godine objavila da radi na hrvatskome međunarodnom priznanju. Njemačka je priznanjem Hrvatske još 18. prosinca 1991. godine izazvala prijekore, ali i pokrenula nezaustavljivu diplomatsku akciju među ostalim tadašnjim članicama Europske zajednice. Kada su ostale zemlje te organizacije, današnje Europske unije, priznale Zagreb, Bonn je istodobno s njim već potpisao protokol o uspostavi diplomatskih odnosa.
Sljedećih su dana europski pisani i elektronički mediji gotovo bez iznimke pozdravljali odluku svojih vlada. Izuzev njemačkih medija, koji su priznanje Hrvatske slavili i kao njemačku diplomatsku pobjedu, ostali su isticali da su političari za zakašnjenjem shvatili što se događa u tadašnjoj Jugoslaviji, kritizirajući njihovu dotadašnju neučinkovitost.
1929.
napokon slobodan
borac za crnačka prava, osoba koja je ušla u povijest ne samo sjedinjenjih država, čovjek koji je imao karizmu vođe, žrtva nekoliko atentata, od kojih mu je jedan oduzeo život u 39. godini, a 100 tisuća ljudi je nazočilo posljednjem ispraćaju, dobitnik nobelove nagrade za mir, filozof i teolog, pastor baptističke crkve, martin luther king junior, bio je rođen 15. siječnja 1929.
link
1622.
rođen u parizu 15. siječnja 1622., francuski komediograf i najveće ime u području komediografije, scenarist, književnik, jedan od velikana humoristične satire, jean-baptiste poquelin (ivan krstitelj), bio je i ostao poznatiji, jednostavnim imenom moličre.
poticaje 'lovi' u 'comedia dell'arte', kod antičkih pisaca; plauta, terencija i drugih, ali samo njegovom imenu i slavi pripada autonomna komediografija, nenadmašna i izvorna. rekli bi, samosvojna ili svojstvena, tako da je i danas moliere najizvođeniji komediografski pisac, koji je komiku izdigao na područja filozofije, kad je riječ o promatranju života i ljudi.
link
1919.
poljakinja, žena koju spominje povijest kao jednu od suosnivača njemačke komunističke partije i socijaldemokratske partije; grupe 'internacionala' koja je kasnije preimenovana u "spartakusbund" i bila jednom od predvodnica spartakističkom ustanku u berlinu, 1919.; njemačka i poljska političarka, društvena teoretičarka i ekonomistica rosa luxemburg, pogubljena je 15. siječnja 1919.
nakon sloma spartakističkog ustanka r. luxemburg i karla liebknechta oteli su vojnici freikorpsa. u hotelu eden u berlinu su ih ispitivali par sati, mučili prije pogubljenja. njihova su tijela bačena u kanal 15. siječnja 1919. godine
Post je objavljen 21.02.2007. u 07:58 sati.