Prokleti film... Obožavam ga. Ali svaki put kad ga pogledam, požalim zbog toga. Jamačno se pitate zbog čega?
Pa, zato što svaki put kad pogledam taj film, u meni se pojavi trunka nade da je sve u životu super, da je život jedna velika bajka i da će se sve što poželim u životu i ostvariti. I ta nada traje ravno 5 minuta. Kada ta nada nestane, poželim zaplakati i zatvoriti se u sobu. Naime, tada se podsjetim da život definitivno nije pošten, da uglavnom ljudi koji zaslužuju pravde i poštenja u životu ne dobiju to. I to nije pravedno.
Al šta ćete, život nije pravedan. Kad malo bolje razmislim, naši životi vjerojatno služe kao obična igra nekim višim silama, baš kao što je jedna blogerica to napisala u svojim pričama. To definitivno nije u redu. Znam da će zvučati sebično, ali me zanima zašto barem jednom u životu stvari ne ispadnu onako kako bih ja htio i onako kako sam ih zamislio. Samo jednom... Zar stvarno puno tražim? Očito tražim...
No, jedino što me tješi je činjenica da svaki pas ima svoj dan. Valjda ću i ja dočekati taj dan...
Post je objavljen 21.02.2007. u 00:32 sati.