Početak je uvijek nekako najteži,a tek započeti priču o anonimnom čovjeku teže je od težeg.Zato ću ja pisati o poznatom strancu,strancu koji mi je jednom prilikom rekao da riječima govorimo tako malo.Susrela sam ga jednog nevažnog dana,osjećala sam farsu ponovnog susreta,bilo je jasno da je nekad davno naš odnos ostao nedorečen,ali preskočimo prošlost.Pozvao me je u šetnju,moja brbljavost gušila je svaku njegovu naizgled kompliciranu riječ.Filozofirala sam suprostavljajući se sebi i svome uvjerenju da biti filozof i nije neka filozofija.zastali smo na tren,mahnuo je glavom prema obližnjem kafiću zvanom "U PROLAZU" ,sjeli smo na terasu za stol ,sasvim u kutu,gotovo nevidljiv konobaru.Počeo je onaj meni najgori a njemu najdraži dio,otvorili smo sezonu šutnje.Mislim da je trenutno nadigrao moju divlju ćud.Trudila sam se dokučiti svaku njegovu šutnju.Što ga to sprječava da mi ponekad uputi osmijeh,ili možda samo riječ? što je to unutra s lijeve strane njegova prsnog koša? Zatim mi je rekao da dobro pogledam u njegov pogled.počelo je konstantno razmišljanje sa moje strane.Bio je to tragičar koji svoju priču nikada nije napisao, koji se usudio uputiti mi pitanje postoji li modro-crvena zvijezda,čovjek koji je pogrešku smatrao velikim uspjehom.Jednostavno nije podnosio psihičku samoću,bio je čovjek čiji su postupci bili moralno iskreni i nemoralno lažni.Sada shvaćam da je moja pogreška što sam uzrok njegova nesavršenstva tražila u njemu a ne u sebi.........
STRANAC VIŠE NIJE STRANAC.........
Tišina počinje tek tada kada nastupi psihička smrt,zato mi uputi ponekad pokoju riječ,možeš i rečenicu samo se nemoj naprezat previše?????????????????????????
Pozdrav svim stranim strancima!
Zvijer 007
Post je objavljen 20.02.2007. u 21:57 sati.