Danas je jedan od onih dana kad se ne osjećam baš najbolje i kad osjetim nostalgiju za nekim davnim vremenima…. Za djetinjstvom koje je tek sad shvaćam bilo najljepše razdoblje mog dosadašnjeg života. Kad se samo sjetim tih bezbrižnih dana kad mi je jedina briga bila što ću se sutra igrati, koji ću crtić gledati i s kojom ću se prijateljicom sutra posvađati… Hm, kad pomislim na te dane osjetim miris ljubičica i tulipana bakinog vrta i sjetim se svih onih sunčanih dana koje sam provela igrajući se u njemu, bilo ljeto ili zima uvijek sam imala osmjeh na licu bez obzira na sve i nije me bilo briga za ništa…
A danas neka druga priča, odrastam, za dva mjeseca postajem punoljetna i život je preda mnom, da danas ništa nije kao prije… Gotovo i ne prođe dan, a da ne ispustim suzu i zaplačem. A zbog čega? Ponekad čak i ne znam zašto plačem, hodam po kući kao glupača i plačem. Pa se pitam jesam li normalna. Naravno da nisam…
Ali suze…suze su moje najbolje prijateljice…
Mrzim svoj život, jer ponekad je nalik na vrtlog iz kojega se ne mogu izvući neozlijeđena. Ne mogu više podnijeti ovu bol. Mržnju. Mržnju koju najviše od svega mrzim…I svakim danom sve više boli i boli i boli. Prije nekog vremena mogla sam to još kontrolirati i sakriti se ispod debele maske, no kako vrijeme prolazi više ništa ne mogu sakriti i na licu sve piše… Za što živjeti? Ja jesam još mlada, ali ne trebam imati30-ak godina da znam što je život.
A život je za mene jedna velika borba i ništa više… A ja se borim s njime svaki dan i svaki dan se natječemo tko će kome više zadati udaraca. Ja njemu ili on meni? Bori se za sebe, jer tko će se boriti za tebe ako nećeš sam za sebe. To je moje geslo. Bori se za sebe…
Imam toliko želja i snova, no znam da se ništa ostvariti neće i zvijezde su daleko od mojih prstiju i ne mogu ih samo tako dotaći…za to se treba izboriti, a i onda kad ih dotakneš, shvatiš da su one samo male zvjezdice, sasvim obične kao i ti.
Čak više i ne molim, jer nemam vjere u ništa. Zapravo negdje u dubini duše vjerujem, ali sad je prevladao onaj osjećaj koji me vuče na krivu stranu i više ne znam gdje da krenem. Osjećam se tako izgubljeno i umorno… Dosta mi je više toga. Dosta mi je više boli i mržnje, dosta mi je više suza i same sebe, dosta mi je više života. Jer sve ono što sam tražila izgubilo se i sve ono što sam nekada imal nestalo je kao sapunica kad ju poprskaš mlazom vode…
Post je objavljen 20.02.2007. u 21:10 sati.