Marketing
Jedna munjena nacija - One Wacked Nation
...ili, priča o retardiranom sinu jednog bogataša
Slobodna Dalmacija od 20.02.2007 donosi na naslovnici vijest da je u Dubrovniku, na groblju Boninovo, grobnica prodana za 80 000 eura (slovima: osamdesettisuća eura).
Po tečaju HNB-a istog dana to je 588 216 kuna (slovima: petstoosamdesetosamtisuća i dvjestošesnaest kuna). Pa vi recite da to nije ludo. Prije nekoliko mjeseci medicinari su debatirali vrijedi li "parcela" toliko. Vaš bloger misli da ne vrijedi. Svaka čast svima, mrtvima pogotovo, ali, jel vi stvarno mislite da je njima bitno? Dakle, recimo da mi je osamdesetak godina, vitalan???, veseo???, i da me jučer neoprezna vozačica temeljito polomila kad je svojim Mercedesom ML 270 naletila na mene na pješačkom prijelazu dok sam išao od svog urologa u drugu bolnicu do recimo svog ortopeda. I sad me više nema. Recimo. I onda se nađe moje dijete (koje bi trebalo tada imati bratbratu 40-ak godina) i odluči svom starom ćaki kupit parcelu. U Gradu! Za 80 000 eura. Pa ako se ne bih obratio Mediju na Novoj Tv i Šaptačici duhovima na HTV2 da me vrati, takvog, s frakturom baze lubanje, intrakranijalnim krvarenjem, rebrom koje mi je probilo srce i pluća te slomljenom desnom bedrenom kosti, da ubijem kretena! Pa sve da sam mu od svoje doktorske plaće omogućio da guz briše novčanicama od 10 dolara. Zašto? Zato što mislim da je to općenito kretenski. Iskeširaš za parcelu od kojih 15-ak kvadrata masnu lovu u kojoj će se gostiti člankonošci, pa onda to još obložiš u kamen, pa mi još redovito (moš mislit) nosiš cvijeće na taj mramor, i onda dođu nadobudni cvjećari koji su već skužili da to sve činiš radi toga što to čini i susjed pa to isto cvijeće uzme, skinu traku "voljenom ocu", napišu "dragoj ženi Barbari, suprug Mirko" i prodaju opet istom naivnom Mirku.
Ili, napraviš što su ovi idioti u Srbiji napravili.
obratite pažnju na Merđana, vidi se da je bio dobar čovjek. Mnogo dobar čovjek
WildChicago je napisao da je smrt jedini biznis koji će uvijek cvasti. Istina. Možeš imati turističku agenciju-neki ljudi nikad ne putuju, možeš imati slastičarnu- neki ljudi su dijabetičari, možeš imati čevabdžinicu – neki su vegetarijanci. Ali, svi, baš svi, umiru! Da ironija bude veća, umiru od dana kad su se rodili. Neki prije, neki kasnije.
Netko je jednom rekao da nije bitno kako umireš, nego kako si živio. U Hrvatskoj nije bitno ni kako si živio, ni kako si umro. Pitanje je – kako ćeš biti pokopan.
Pa se ja sad sve mislim, mramor iz Italije ili Južne Amerike, ulazna vrata ili prozori na jugu, grijanjje, podno grijanje ili klima-uređaj, i na kraju, last but not least, isklesani križ ili spomenik o mom životu (koji će biti sažetak mog života – u desnom donjem kutu EKG, u lijevom gornjem kutu operacijska sala, moja slika sa stetoskopom oko vrata, po stolu porazbacani papiri, knjige, pornići i nad glavom knjiga iz farmakologije). Ispod toga zlatnim slovima "nikad nije vidio Ameriku". I onda pored toga svakog 1.studenog cvijeće koje ucviljeni sin i snaha koja vozi Mercedes ML270 (ta kučka) donesu, a cvjećarka Mara pokupi nakon što oni odu.
A moj sin je svo to veselje platio ni manje ni više nego 588 216 kuna. Bez PDV-a.
Bravo sine, ljubi te tata.
Post je objavljen 20.02.2007. u 17:17 sati.