Noć je tiha, samo tok se čuje. Snim ju kako prkosno se kreće. Ne želi ni čut da stane, nikad, ni po svanuću ni kad kuća pored rijeke plane. A gorjelo je, gorjelo je što gradili su stari naši i kažem vam jasno da poštovanja nema jer im kažem nisu vaši.
Noć je tiha, jutro samo što svanulo nije. Sad još snim biserje zeleno. Zeleno je prkosno, neće, boju neće da mijenja. A htjeli su mijenjati u boje razne bojiti i crvenu krvavu prolili su jasno.
Noć je tiha, svanulo je jasno. Sad zelenija je još i prkosnija više. Ne da se jer preživjela je svašta, ne da, ni kapi vode svoje. Tuđ je svaki htio da je pije, al hladna mu je bila jer mrzla se kad joj blizu dođe.
Dan je, dobro se vidi. Grad je gotovo prazan. Po njem ljudi isprazni hodaju, nisu, dio slike nisu, zamrljani tresnom rukom nacrtani. Bježe da ne vide ih kako probali su dušu krast.
Prkos je, snažniji no prije. Veći nego da ga ponijet mogu. Htjeli su i njeg uzeti, nisu, nisu nosit mogli. Opekli se od prkosa jakog što taknuše ga željno... Uzet dušu nisu mogli, poći dalje u sramu smogli...
Post je objavljen 20.02.2007. u 00:01 sati.