Prolazim ulicom, gledam, razmišljam, pitam se, kuda to žurimo ... kuvati ručak, prati rublje, spremati kuću, pripremiti dijete za školu ili tek tako, idemo, žurimo a nismo ni svjesni da žurimo i kuda to žurimo.
Valjda nam je to navika ...žuriti se, jer, najčešće žure mlade mame, one trče pripremiti ručak za djecu, ispratiti ih u školu ili odvesti u vrtić, dočekati supruga s posla, same rade i s posla žure doma, sve ih čeka i tako ... godinama, naviknemo se i teško je stati, sve dok naše tijelo ne kaže, dosta ... nema više žurbe, ja te više ne slušam !
Naše tijelo nam govori i jedino tada poslušamo jer, ne možemo više, jednostavno, ono više ne sluša a mi bi rado i dalje, radili, žurili ...
Pitam se da li mislimo na stanku dok nas tijelo ne zaustavi ... iz dosadašnjeg iskustva mogu reći da nismo pripremljeni iako gledamo ljude oko sebe, mlade, starije, srednjih godina ali svi vjerujemo, ne, mi još možemo, neće nas starost, bolest, godine ... ima do starosti još ... i tako vrijeme prolazi i hop, već su tu, 40, 50, 60 ... kako samo prođoše, jedan život prođe a nismo se ni okrenuli, obazirali na događanja u našim srcima, gledali svoje tijelo koje se trošilo i eto, potrošilo se, mora se stati ...
Tek kad stanemo, pokušavamo sabrati misli, kako brzo prođoše godine, djeca porasla, otišla, kuća prazna a mi, da li je i naše srce prazno, ima li još nedosanjanih snova, nedorečenih, nepročitanih priča, neotvorenih stranica, neispitanih, neistraženih staza ...
Post je objavljen 19.02.2007. u 21:23 sati.