...ne znam jeli to zbog prokletstva ponedjeljka ili odvratne silocine ili nezadovoljstva na poslu, ali danas sam opet nekako u komi (da budem fina i ne napisem nesto drugo na k)...
...vikend je bio super ako zanemarim jucerasnji hangover i potezanje po kuci od kauca do kompa (sto mi nikako nije nalik, i ne znam kad sam zadnji put to radila)...cijelu subotu poslije posla provela u prijinoj novoj kuci sa totalno odlicnom ekipom, vecer na maskarama, odspavala dobru turu do nedjelje ujutro...
...ali jutros...ne znam koji mi je vrag, najradije bih se digla iz ovog odvratnog mracnog ureda od 2 kvadrata i posla odavde bez osvrtanja da vise nikad ne pomislim na ovo mjesto...imam neodoljivu potrebu za godisnjim, ali i za to trebaju pripreme kako nac povoljan trenutak i kojim tonom to priopcit sefu da samim time ne izazovem bujicu nervoznih ispada...ja ne znam jesam li ja tako mazohisticna da ovo moram trpjet i kad ce vise to bolje za mene nastupit...ne, nije sef jutros radio nikakva sranja, jednostavno ja se tako osjecam, riga mi se od ovog posla, gusi me svakim danom sve vise i vise i to nije fraza nego ja tako fizicki osjecam, a planove imam, a troskove imam i ne mogu se zamisliti da nemam mjesecna primanja i ono malo ustedjevine da moram poceti trosit...svi kazu: "nemoj davat otkaz dok nesto drugo ne nadjes" i drzim se toga, trazim poso, saljem zivotopise, ali nista, jedno veliko nista...a moje nezadovoljstvo svakim danom sve vise i vise raste...i mogu ja ovako kukat i ovdje i prijateljima i doma, i svi me mogu saslusat i reci kako me razumiju, lijepo je to, ali ja hocu nesto konkretno, hocu poso koji volim....otkad sam upisala srednju skolu, znam sto bih htjela raditi i u cemu sam dobra, upisala srodan fakultet, zavrsila ga i nakon toliko muke, evo me ovdje...s ovim gropom u grlu s ovim osjecajem da gubim vrijeme, a ne gubim ga jer drugi posao trazim...ne znam vise sto je dovoljno za te neke nove poslodavce...faks imam, 2 strana jezika pricam, 3. natucam, iskustvo imam....veze nemam jer su mi roditelji iako vrijedni ljudi, sitne ribe u ovom moru poslovne konkurencije...
...u subotu, kad smo se vracali doma...moja prija kaze kako je bas zanimljivo, da kad izadjes subotom vani u Gradu, izgleda da Grad nema niti 5000 ljudi, a kad trazis posao, stvori se njih 5 milijuna...
...i onda se ova moja razmisljanja i nezadovoljstvo pretvaraju u isfrustriranost, dodjem doma nervozna, reagiram na neke stvari koje bi u normalnim okolnostima samo pustila da prodju kroz usi, izazivam sukobe s ljudima do kojih mi je najvise stalo, a koji mi uz najbolju volju ne mogu pomoci jer su nemocni...kaze brat, sto ce ti veza, stvaraj veze...ma stvaram ja veze, ali nista od toga...
...nekidan sam cijela optimisticna isla na ponovljeni razgovor za posao u onu firmu, i kad sam dosla tamo, covjek koji me trebao ispitati nije uopce bio tamo nego je neku mladu curu koja radi za njega ostavio da mene ispitiva...parlamo mi dvije na talijanskom, skuzim da je cura jedno 2-3 godine mladja od mene, da je istu skolu isla i imala istu profesoricu iz talijanskog...i ona bi mene kao trebala provjeravat...pita me znam li sto je voucher, i da li sam ga ikad vidjela...(op.delphi ja svakodnevno primam vouchere u mom poslu) i idem joj objasnit to, a ona me ispravlja jer hoce primjer hotelskog vouchera...onako kako je ona naucila napamet...i kaze da joj kazem sto sve pise na voucheru...pricamo nas dvije a ja ne vjerujem, u pola razgovora sam skuzila da mogu pisat propalo, jer sam ja bila zadnja kandidatkinja, koju je taj sef samo prebacio toj curi da se ne mora petljat samnom jer je vjerovatno dobio par poziva za druge kandidate...kaze ona da ce mi danas javit sto su odlucili, provjeravam mejl svako po ure-nista...i tako opet ispocetka...
...izasao je natjecaj za rad u jednom hotelu koji se tek obnavlja, kad dodjem doma isprintat cu tu njihovu prijavnicu i opet je poslat..ma ne gubim nadu, ali sa svakim novim odbijanjem, moje malodusje raste, osjecam se jadno i ne znam dokad ovako...uporna sam po prirodi, ali za sve postoje granice...ne bojim se rada i volim radit i volim se osjecat korisno, ali kad bi mi samo netko dao priliku da to i pokazem...
Post je objavljen 19.02.2007. u 10:48 sati.